Evanđelje po Tomi: Karamarko je bog, partija i narod su jedno, a Frljić je izdajnik koji treba visjeti

Kako je sva sila miševa ispuzala iz rupa i počela propisivati nacionalmaloumne recepte o tome kakav mora biti dobar Hrvat. Znači li to poslušan Hrvat ili besmislen Hrvat? Znači li to da, kako je eksplicitno oevanđelio predsjednik HDZ-a, kad napadaš tu stranku, napadaš Hrvatsku, pa jedini valjani dokaz dobrog hrvatstva jest članska iskaznica HDZ-a. A što sa svima onima koji su izvan tog elitnog korpusa? Jesu li oni uopće Hrvati ili su samo loši Hrvati? Moj je dojam da je standardiziranje nacionalne dobrote prvi veliki korak prema nezaustavljivom jurišu u nacionalnu sramotu.

Korpus dobrih i loših Hrvata izračunljiv je isključivo iz pozicije histerije, bila ona stvarna ili samo smišljena zabava u igri nesadržajnog uzurpiranja vlasti. Bez obzira na to koliko u svemu tome ima teatra, posljedice će na kraju biti katastrofalne. Jer tko se na taj način krije iza naroda, boji se čovjeka. Jedan na jedan, pak, u ovoj državi nije omiljena igra. Argumentom na argument možda i jest poštenije i vjerodostojnije, ali je mnogo manje efikasno od onoga kad blejanje mase nadglasa artikulaciju razumnog pojedinca. Brzina mobiliziranja krda ključno je pitanje uspjeha za svaku politiku koja naranču vlasti ne zna i nema strpljenja guliti polako, nego je jarosno trpa u gubicu, željna isključivo prežderavanja doslovne moći.

Hrvatska vlast ne može biti prosvijećena kad ona još nije ni neprosvijećena. Ona je tek dosegla stadij divljeg trabunjanja amorfne mase, podrigivanja i paranoje koja proizvodi ritanje na svaku, čak i dobronamjernu primjedbu, i to iz straha koji proizlazi iz patološke nesigurnosti i pogubljenosti u gospodarenju balansom vlastitog ega i samokontrole. Da bi se bar pokušala prikriti očita neuravnoteženost, proglasiti napad na takvu strukturu napadom na nacionalni korpus dječja je igra skrivača, no u namjeri vrlo je daleka od djetinjaste pobude. I nije točno da će tako biti tretirani oni koji misle drugačije. Veleizdajnicima će uskoro biti proglašavani oni koji uopće misle. Napad na mene napad je na sve branitelje, napad na mene napad je na sve hadezeovce, napad na hadezeovce napad je na sve Hrvate. Idealno sklonište za krivce i alibi za devalvaciju onoga tko želi znati istinu. S jedne strane imat ćemo obogotvorene stranačke prvake, poput Karamarka.

U tom cilju propovijedat će se političko-socijalno jedinstvo partije i naroda. A s druge strane, da bi inscenacija bila puna, morat će se zaklatiti i poneki izdajnik. Crvena krpa koju je doslovno pred očima nemaštovite svjetine podigao Oliver Frljić promovirala ga je u anacionalno strašilo. I nije problem kritizirati Frljića. Dapače. Problem je u tome što to nitko ne čini, nego ga se unaprijed objesilo i sada se grozničavo kopaju argumenti da se egzekucija opravda. Da je bilo tko od onih koji ga mjesecima cipelare pogledao neku njegovu predstavu ili iznio konkretne manjkavosti njegove intendanture pa opleo po Frljiću, bila bi to korektna bitka. I razlog za smjenu. Napadati Frljića zato što je zapalio hrvatsku zastavu za potrebe neke predstave ili što se ruga ionako sumnjivim svetinjama, a uz kraljevski argument kako ga plaća ovaj narod, maloumni je jauk dosadnih i zlih ljudi. Ništa me ne može razuvjeriti da je nepoštovanje današnje hrvatske države minimum intelektualne samosvijesti koji je čovjeku s kičmom ostao.

Građanski neposluh ovakvoj državi i četvrtstoljetnom kontinuitetu proizvodnje kaosa imperativni je dokaz domoljublja budući da ovu državu može voljeti samo onaj tko hrvatskom narodu ne želi ama baš nikakvo dobro. Hrvatsku državu su odavno ismijali i iznakazili oni koji su je domoljubno silovali. Staviti hrvatski grb ili zastavu na kupaće gaće i njima ogrnuti muda ne bi trebalo značiti potvrdu da muda doista i imamo, nego bi trebalo potvrditi da smo nadrasli onu dječju etapu u vlastitom frojdističkom nacionalnom odrastanju u kojem se analna faza i uživanje u defekaciji politički poistovjećuju s patološkim uživanjem u konstantnoj proizvodnji sranja. Prema Freudu, analna je faza sadistička i destruktivna jer dijete erotski užitak pronalazi u izbacivanju izmeta, ali uključuje i djetetovu želju za posjedničkim vladanjem okolinom. To je sigurno današnja hrvatska politička ekonomija.

Uostalom, hrvatstvo je i monetizirano, ono je, da se izrazim terminologijom kuća koje nam određuju kreditni rejting, odavno u smeću, a za to što su danas na vlasti samoproglašeni domobrani koji imaju tendenciju prerastanja u jurišne odrede najviše je kriva ljevica. Slušati Milanovića i Komadinu kako se lavovski bore protiv tog političkog trenda dozlaboga je iritantno kad su ih baš oni svojom impotentnom socijalhipokrizijom doveli u kabinete. Desnica dolazi na vlast isključivo onda kada ljevica ne radi svoj posao. Stoga je irelevantno pitanje hoće li SDP biti bolji s Milanovićem ili s Komadinom jer bi ta stranka bila najbolja bez njih obojice. Kao što bi i HDZ bio bolji bez Karamarka, ali je pitanje bi li Hrvatska bila bolja bez Frljića.

Ne zato što je njegov doprinos kulturi epohalan i nenadomjestiv, nego zato što u društvenom pluralu mora postojati netko tko će nas stalno podsjećati kakvima možemo postati. U zabrani dijaloga koji slijedi, a pod alibijem uvođenja tolerancije, ne smije biti čuđenja. Jer „država koja se boji dopustiti ljudima da procijene istinu i laž na jednom otvorenom tržištu država je koja se boji svojih ljudi“.

>> U vremeplovu smo, u dobu kada je i Šuvar bio 'ustaša'