U glavnoj zgradi Europske komisije u Bruxellesu – hrvatska jela. U susjednoj zgradi Vijeća EU – izložba fotografija Hrvatske. Četiristotinjak kilometara dalje, u Strasbourgu, zgradom Europskog parlamenta šeću hrvatski branitelji, članovi Hvidre koje je na studijsko putovanje dovela europska zastupnica iz Hrvatske Dubravka Šuica. To su samo tri scene iz institucija EU od prošloga tjedna.
Prošlo je malo manje od pet mjeseci otkako je Hrvatska postala punopravna članica EU, a u ovom feljtonu Večernjeg lista pokušavamo prikazati kako izgleda briselska svakodnevica za ljude koji predstavljaju Hrvatsku u EU i za Hrvate koji rade za institucije EU. Zavirit ćemo u njihove urede, prenijeti dašak atmosfere iz briselskih i strasburških kuloara, ući u prevoditeljske kabine u kojima se govori i hrvatski jezik, 24. službenik jezik EU...
Tomašić pozvala Nazora
U današnjem, prvom nastavku feljtona bavimo se europskim parlamentarcima koji dolaze iz Hrvatske. Za razliku od zastupnika u Saboru, zastupnici u EP-u istovremeno su i političari i organizatori društvenih događanja. HDZ-ovac Davor Stier prošli je tjedan, primjerice, u Strasbourgu organizirao izložbu kojom je obilježena godišnjica pada Vukovara,
Ruža Tomašić (HSP AS) u srijedu planira u Bruxellesu imati slično događanje o Vukovaru na koje dovodi i povjesničara Antu Nazora, a SDP-ova Sandra Petrović-Jakovina u utorak u Bruxellesu organizira regionalnu izložbu o Slavoniji, popraćenu degustacijom kulena i vina...
Zastupnici u EP-u istovremeno su i političari i izdavači. Ivana Maletić, primjerice, izdaje svoj mjesečnik, raskošno producirani magazin na 40-ak stranica u boji. Eurozastupnici su sve to, a još k tome su i svojevrsni menadžeri jer svaki od njih osim svoje plaće (oko 8 tisuća eura mjesečno) raspolaže i proračunom od oko 21 tisuću eura mjesečno koje treba raspodijeliti na troškove svoga ureda i plaće svojih asistenata, savjetnika i stažista, od kojih neki sjede u Bruxellesu, a neki u Hrvatskoj.
Svaki tjedan u životu jednog europarlamentarca obilježen je putovanjima. Petkom i vikendom su u Hrvatskoj, od ponedjeljka do četvrtka su u Bruxellesu, gdje sudjeluju na sjednicama raznih odbora, osim ako se ne radi o tjednu u kojem se održava plenarna sjednica, koja je uvijek u Strasbourgu. Taj tjedan u žargonu nazivaju “stresburg” jer su četiri dana mjesečno u Strasbourgu nabijena tolikim poslom da ponekad, kako kaže jedan asistent, čovjek ne stigne ni ručati.
Većini europskih zastupnika, ne samo Hrvata nego iz svih 28 država EU, ne sviđa se stalno seljakanje između Bruxellesa i Strasbourga. Većina njih bi, da mogu, odabrala Bruxelles kao jedno jedino sjedište EP-a. Ali problem je što ne mogu jer oni o tome ne odlučuju. Strasbourg je, kao sjedište EP-a, zapisan u “ustavu EU”, u Lisabonskom ugovoru. No, prošloga tjedna većinom glasova u EP-u prihvaćena je rezolucija kojom se traži promjena Lisabonskog ugovora i davanje ovlasti samom Europskom parlamentu da odredi gdje će mu biti sjedište.
Ta bi rezolucija mogla ostati mrtvo slovo na papiru ako Francuska blokira takvu promjenu Lisabonskog ugovora, a blokirala je sve dosadašnje pokušaje odlaska EP-a iz Strasbourga.
I o tom pitanju bilo je podijeljenih stavova među hrvatskim europarlamentarcima. SDP-ovci i Ruža Tomašić (HSP AS) bili su za, ali HDZ-ovci protiv, dok laburist Nikola Vuljanić nije glasao, no kaže da je protiv preseljenja iz Strasbourga.
Malo globalno selo
– Naravno da je racionalnije da EP bude na jednom mjestu, ali zapravo svaki tjedan putujem iz Hrvatske pa mi je svejedno putujem li u Bruxelles ili Strasbourg. Slažem se da bi stvari trebalo pojeftiniti, ali važna je politička simbolika Strasbourga.Nekako je čitava Unija sklopljena na principu pomirenja i prijateljstva Francuza i Nijemaca, a Strasbourg i Alsace to simboliziraju. Te simbolične stvari su vrlo važne. Kao, uostalom, što je nama važan Vukovar... – kaže Vuljanić.
Dubravka Šuica (HDZ) kaže kako nije glasala za ideju jedinstvenog sjedišta EP-a upravo zbog simbolične poruke Strasbourga.
– Ni nama se ne putuje stalno između Bruxellesa i Strasbourga, ali smatram da se ne možemo mi, kao predstavnici iz tek pridošle zemlje članice EU, postavljati tako da negiramo razloge zbog kojih je upravo Strasbourg sjedište EP-a. Razumijemo da Strasbourg ima poruku i to poštujemo – kaže Šuica.
Zgrada u Strasbourgu prazna je 317 dana u godini jer se sve drugo, osim plenarnih sjednica, odvija u Bruxellesu. No, nitko od hrvatskih europarlamentaraca nije se i doslovno preselio u Bruxelles jer svi su petkom, subotom i nedjeljom uglavnom u Hrvatskoj, pa u Bruxellesu odsjedaju u hotelima, ne u vlastitim unajmljenim stanovima.
Zastupnici od EP-a dobiju 300 eura za hotel i hranu po danu pojavljivanja na sjednici, a taj iznos mogu potrošiti kako ih je volja jer ih nitko ne pita za račune hotela i restorana.Nikola Vuljanić ima naviku da uvijek mijenja hotel i dio Bruxellesa u kojem odsjeda.
– Na taj način upoznajem različite dijelove Bruxellesa. Sad sam odsjeo u kvartu koji se zove Forest i prekrasno je, nema turista nego baš, ono, domaći ljudi. Nitko, doduše, ne govori engleski pa sam se sporazumijevao rukama i nogama... – priznaje sa smiješkom.
Osim stalnim putovanjima, europarlamentarci su, puno više nego saborski zastupnici, izloženi raznim lobistima.Nedavno izglasavanje duhanske direktive u EP-u pratila je dosad najveća ofenziva lobista duhanske industrije koji su pokušali “razvodniti” direktivu koja će, primjerice, svaku kutiju cigareta što se prodaje u EU prekriti šokantnim fotografijama štetnih zdravstvenih posljedica pušenja.
– Od lobista duhanske industrije imam iskustva samo s jednim pokušajem uspostavljanja kontakta sa mnom. Neću otkrivati tko i uime koga, ali rekao sam da ne znam mogu li ih primiti na razgovor, da moram provjeriti kako stojim s vremenom, a kad je ispalo da nemam vremena za sastanak, tražio sam od osobe da mi pošalje e-mailom informaciju o čemu je riječ. Nikad nisu poslali, iz čega zaključujem da je bio cilj da se dođe u fizički kontakt sa mnom – kaže Tonino Picula.
Dodaje kako s njim iz hrvatske duhanske industrije nitko nije ni pokušao kontaktirati.Nikola Vuljanić otkriva da nema iskustva s industrijskim lobistima, ali ima s političkim lobistima.– Recimo, uoči izglasavanja rezolucije EP-a o Kurdima, bili su kod mene Kurdi. Pa su bili predstavnici opozicije u Iranu, zatim Baski, i tako...
Nazovu, najave se, kažu da bi rado porazgovarali, ja ih primim i onda pokažu strahote koje im se događaju. Podržim ih koliko mogu jer su opozicija i bore se za neka prava, pa su mi samim time bliski – kaže Vuljanić.I to je još jedna opipljiva razlika između posla saborskog i posla europskog zastupnika.
Ovi posljednji bave se, zapravo, temama iz cijele Europe, a ponekad i iz cijeloga svijeta.– Bez velikog pretjerivanja ili želje za samouveličavanjem, slobodno se može reći da putovanje zemljama EU svakom zastupniku EP-a postane poput uobičajenog hoda po njegovu “malom globalnom selu” – zaključuje SDP-ovac Oleg Valjalo.
Sutra čitajte: Kako izgleda radni dan hrvatskih prevoditelja u Vijeću EU