Među Marulićevim splitskim prijateljima važno mjesto pripada primiciru don Dujmu Balistriliću, piščevu kumu. Marulić je Balistriliću posvetio svoju Juditu. Obraćao se prijatelju ljubazno, i to ovako: Kume moj dragi, don Dujme! Marulić spominje kako je Dujam dobar znalac latinskog i talijanskoga jezika, a naglašavao je njihovu prisnost riječima ka je odavna meju nami.
Posveta ovom prijatelju prava je teorijska rasprava o retoričkom umijeću. Ona završava gastronomskom slikom u kojoj su čitatelji oni ki su prišli blagovat: neka je vičnije onim ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhača ki na gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje šaprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje bude onim ki su prišli blagovati.
Djela posvećivao i strancima
Ima i stranaca kojima je Marulić posvećivao svoja djela. Među njima je najvažniji, zbog brige o njegovim knjigama, kantor Svetog Marka u Veneciji, Francesco di Consorti, čovjek koji je priredio jedno od izdanja Marulićeve knjige De institutione bene vivendi, a onda i četvrto izdanje Evangelistara koje je objavljeno u Kölnu 1529. godine. Consortiju je Marulić posvetio prvo izdanje istoga Evangelistara iz 1516. te je tom prigodom govorio o zajedničkom poslu na kojem su se njih dvojica susreli. Također je Marko Marulić upućivao venecijanskom senatoru Augustinu Muli svoj traktat o životu i stradanju Kristovu, De humilitate et gloria Christi iz 1519. godine. Bila je to knjiga u kojoj je iznesena izravna kritika svećenstva pa je očito knjiga i trebala znatniju, u ovom slučaju senatorovu zaštitu. Jednu od svojih najvažnijih posveta usmjerio je Marko Marulić uz svoj latinski ep Davidijada, kardinalu Dominiku Grimaniju, inače moćnom biskupu Porta i patrijarhu Akvileje.
Ta je posveta u svemu klasičan tekst koji svojim stilom ne pokazuje bliskost Marulića i Grimanija, ali svakako svjedoči o iznimnom poštovanju prema osobi kojoj je djelo bilo posvećeno. U posveti Marulić se imenuje poniznim štićenikom, svoju knjigu naziva darkom, te skromno tvrdi kako njegove pjesničke snage nisu bile dorasle opjevanom predmetu. Čini se da je Grimani od svih Marulićevih adresata njemu bio najudaljeniji, ali svakako i vrlo potreban čovjek koji je trebao zaštititi pjesnikovu osobu, ali i suspektnu temu djela koje je upravo zbog toga ostalo stoljećima netiskano. Inače, najvažniji Marulićev iskaz upućen nekom od prijatelja jest talijansko pismo koje je uputio već spomenutom prijatelju Jerolimu Ćipiku u ljeto 1501. Marulić tada prijatelju šalje tekst netom napisane Judite pa mu tom prilikom vrlo odlučno kaže da pogleda to djelo i da, kad ga pročita, prihvati nedvojbenu činjenicu da su tim djelom Hrvati, to jest Slaveni dobili svoga Dantea. Na talijanskom jeziku to je zvučalo ovako: Che ancora la lengua schiava ha el suo Dante. Kako se prijatelj nije očitovao, Marulić je nešto kasnije tražio od Jerolima Ćipika da mu tekst vrati, kako bi ga dalje slao izdavačima u Veneciju.
Poznato je da se to dogodilo, ali je isto tako poznato da je Judita ostala netiskana čak dva desetljeća. Ipak nije Marulić od sviju bio obljubljen, što je očito kad se zna da je za sobom ostavio satiričkih i polemičkih stihova u kojima se obračunava sa zavidnicima i svojim neprijateljima. Spominje on tako u svojim satiričnim latinskim stihovima nekog Sabela, svoga podcjenjivača, pa nekog Jakotina kojega naziva najgorim pjesnikom, kao i lošega pjesnika Sveždera, jednako kao što se zavidnika spominje u nekim od svojih poslanica i predgovorima pojedinih djela. Ovako se Marulić obraća Sabelu u satiričnom duhu i latinskim versima: Sabele, duga se bala iz tvojega otegla nosa. / Nos ne podnosim tvoj – njega sam, Sabele, sit! / Gadna ti pljuvačka posvud s pocrnjela jezika pršti / Jezik ne podnosim tvoj – njega sam, Sabele, sit! / Kad ti se, Sabele, profini nos i ozdravi nepce, / Višnjim ću bozima tad prinijeti zahvalni dar. Tko je bio taj Marulićev suvremenik kojega je pjesnik imenovao ismijanim Sabelom, likom iz Macijalovih epigrama, teško je reći. Bio je on, prema Marulićevim riječima, podcjenjivač njegova djela, bio je on neki loš i zlonamjeran pisac jer je zamišljen kao antipod svetom Ivanu Zlatoustom.
Marulićev Sabel piše pljuvačkom s pocrnjela jezika, dočim je svetac, nekadašnji silovatelj i ubojica, nakon istinskoga pokajanja i isposništva zasluživši samilost Bogorodičinu, pisao joj iz zahvalnosti uznosite poslanice. No jednoga je dana đavo, zavidan na Ivanov rad, oteo piscu njegovu tintarnicu, poslije čega je Ivan nastavio pisati svojom slinom koju je Bogorodica, nakon što bi završio s radom, pozlaćivala. Marulića je osobito iritirao neki pjesnik Jakov Jakotin, čijem je lošem pjesničkom radu posvetio čak četiri latinska epigrama, od kojih je najubojitiji ovaj: To što revu, što smrde Jakotina pjesnika pjesme, / To što stih mu je glup, pitate odakle to? / Jarca umjesto Bakha, budala umjesto Feba / zaziva tovara, za nj »Muza« je jedino »mu«!
Brusio pjesničko pero
Trećega pak Splićanina na kojem je pjesnik brusio svoje polemičko pero imenovao je on Svežderom, posegnuvši u registar karnevalske nomenklature. Taj Marulićev oponent kao da je izišao iz pokladnih kulinarskih dvoboja ili iz renesansnih komedija pa on u Marulićevoj pjesmi najprije jede češnjak tako da svojim zadahom rastjera zbor Muza, nakon čega odluči jesti finija jela koja mu nisu pomogla da započne pisati bolje stihove.
Zato Marulić poentira slikom profumanoga trbuha kao što će desetljećima kasnije to činiti Držićev Pomet: Pusti da drugi si glavu razbijaju pišući pjesme, / Sveždere: brini se ti samo za želudac svoj! Marulić se i u posveti Davidijade spominje podrugivanja zavidnika i zanovijetanja kritičara, zbog čega traži Grimanijevu zaštitu: …jer je zaista Tvoj ugled kod svih tako velik da se nitko ne usuđuje ni drsko napasti ni javno pokuditi ono čemu si ti, što se zna, priznao vrijednost.
ww︆︅w︆︅.︆︅Ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m