Evo koliko milijuna se 2017. slilo u proračun od USKOK-ovih nagodba s optuženicima

Da je znao što ga sve čeka, Željko Žužić, propali velikogorički tajkun, možda bi dobro razmislio prije no što je pred USKOK-ovim istražiteljima odlučio inkriminirati samog sebe. A prije nekoliko godina, točnije tijekom 2014., dogodilo mu se baš to. U svibnju 2014., USKOK je pokucao na vrata Marine Lovrić Merzel, u to vrijeme županice sisačko-moslavačke i jedne od najmoćnijih žena hrvatske politike. Jedna od najsjajnijih zvijezda SDP-a iz svog sisačkog doma odvedena je s lisicama na rukama, a USKOK je počeo češljati njezin privatni i poslovni život. Tijekom istrage protiv SDP-ove županice, pojavilo se i Žužićevo ime, jer su njegove tvrtke bile zainteresirane za dobivanje nekih poslova u toj županiji.

Prvi put kada je kročio u zgradu USKOK-a, Žužić je bio svjedok. Iskazivao je o natječajima i poslovima. Nakon njegova iskaza činilo se da Žužić u cijeloj priči neće biti netko o kome će ovisiti u kojem će smjeru ići istraga protiv Lovrić Merzel. A onda je velikogorički tajkun s istražiteljima odlučio podijeliti veliku tajnu. Ničim izazvan, ispričao im je kako je osobno SDP-ovoj županici dao 100.000 eura mita, kako bi tvrtka IGM Turopolje, u kojoj je on bio prikriveni vlasnik, pobijedila na natječaju kojim se nudilo 50 posto udjela u Cestama Sisak.

Kuverta sa 100.000 eura

– Tražio sam da me primi i rekla mi je da će biti otvoren natječaj za Ceste Sisak. Upitao sam je za cijenu, a Martina Lovrić Merzel odgovorila mi je da je cijena 20 milijuna kuna plus 100.000 eura. Rekla je da se javim na natječaj. Nije posebno naglašavala za što je tih 100.000 eura, a nisam ni pitao jer mi je bilo jasno da je to novac koji će biti isplaćen njoj kako bismo mi dobili posao. Primopredaja novca bila je u kolovozu 2011., kada sam došao u njezin ured. S nama je bio i Željko Marjanović, a kada je napustio sobu iz torbe sam izvadio žutu kuvertu. U njoj je bilo 100.000 eura u apoenima od 500 eura. Novac nije brojila, već ga je stavila na stolić do prozora, a zatim mi je rekla da trebam pričekati da prođe procedura – ispričao je Žužić, u tom trenutku vjerojatno vrlo šokiranim istražiteljima.

Takav iskaz Žužića je iz pozicije svjedoka lansirano ravno na optuženičku klupu, jer je samoinicijativno priznao da je političarki dao mito kako bi njegova tvrtka dobila posao. Stoga, kada je u lipnju 2015. podignuta optužnica protiv Lovrić Merzel te još nekoliko osoba, nitko nije bio previše iznenađen što je među optuženicima i Žužić. On je očito imao i računicu; priznati krivnju i nagoditi se s USKOK-om. Zakonska je to mogućnost koja je na snazi od 2009., od kada se primjenjuje postojeći Zakon o kaznenom postupku (ZKP), a intencija zakonodavca, osim ekonomičnosti postupka, očito je bila i da se na neki način “nagrade” oni optuženici koji priznaju da su počinili kaznena djela. Tako se izbjegavaju dugotrajna i zamorna suđenja, a ponekad i rizik da kazna koju izrekne sud možda bude i veća od one koja se predlaže u nagodbi.

No u Žužićevu slučaju to nije bilo tako. Jer nakon što je optužnica protiv Lovrić Merzel i ostalih potvrđena, došlo je do zapleta kakav se ne viđa često u našim sudnicama. Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda i sudac koji bi trebao suditi Lovrić Merzel i ostalima, povukao je potez koji suci rijetko povlače – odbio je prihvatiti nagodbu između tužiteljstva i USKOK-a. USKOK je predložio da Žužić bude osuđen uvjetno na godinu dana zatvora uz rok kušnje prvo od tri, a zatim od četiri godine. Sudac Turudić takvu je nagodbu odbio, smatrajući da je kazna utvrđena sporazumom o nagodbi između Žužića i USKOK-a, preniska. Neslužbeno se moglo čuti i da je stav suca Turudića izrečen u sudnici bio i da “sud nije javni bilježnik pa da samo potvrđuje ono što je negdje drugdje dogovoreno”. Nakon takvog njegova stava izraženog krajem 2015. i sredinom 2016., USKOK je Vrhovnom sudu podnio Zahtjev za zaštitu zakonitosti koji im je krajem prošle godine uvažen. Odnosno, Vrhovni sud je ukinuo rješenje suca Turudića, smatrajući ga nezakonitim, a slučaj je vraćen na ponovno odlučivanje. Svoj je stav Vrhovni sud obrazložio navevši da sudac pojedinac na pripremnom ročištu ne može donijeti relevantnu ocjenu o okolnostima koje utječu na kaznu jer u toj procesnoj fazi i ne može znati o kojim se okolnostima radilo, odnosno pod kojim je okolnostima nagodba sklopljena.

Guljenje krumpira

Drugim riječima, Vrhovni sud smatrao je da sudac ne može odbiti nagodbu zato što je smatra neodmjerenom ili kaznu preblagom, već samo ako nije sklopljena sukladno zakonskim odredbama ili ako dogovorena kazna izlazi iz zakonom predviđenih okvira. A Žužićeva nagodba s USKOK-om teško da izlazi iz zakonom predviđenih okvira kad sudska praksa pokazuje da se za mito i gospodarski kriminal u kojem se šteta mjeri desecima milijuna kuna izriču uvjetne kazne ili čak rad za opće dobro. Da je tome tako, dovoljno se sjetiti slučaja Planinska u kojem je Petar Čobanković, bivši ministar u Vladi Ive Sanadera, osuđen na sada već legendarno guljenje krumpira. No sudac Turudić očito ne misli tako pa je početkom ožujka ponovo odbio nagodbu između Žužića i USKOK-a, što je dovelo do pravoga “rata” u sudnici jer je USKOK tražio njegovo izuzeće, a on je taj zahtjev odbio smatrajući da je o tome već prije odlučeno. No kvaka je u tome što je njegovo izuzeće ranije tražila Žužićeva obrana, a ne USKOK, i taj je zahtjev obrane odbijen. Nakon svega, USKOK je demonstrativno napustio sudnicu, optuživši suca Turudića za kršenje zakona, dok je on uzvratio da oni ne poštuju hrvatski sud. Kako će ta pravosudna trakavica završiti, teško je reći jer će se USKOK vjerojatno ponovo obratiti Vrhovnom sudu sa Zahtjevom za zaštitu zakonitosti, a Vrhovni sud je o spomenutoj temi svoj stav već iznio. Zavrzlama oko Žužićeve nagodbe u pravnim krugovima potakla je i nove rasprave je li postojeći sustav sporazumijevanja dobar ili loš, odnosno treba li u njemu što mijenjati. Načelno se iz tih rasprava može iščitati da je sporazumijevanje korisna stvar ako se dvije strane dogovore o priznanju krivnje. Sporazumijevanje skraćuje i pojeftinjuje sudski postupak, a tužitelji prilikom sklapanja nagodbi moraju slijediti naputak prema kojem umanjena sankcija ne bi trebala biti manja od dvije trećine očekivane kazne za koju tužitelj smatra da bi je optuženi mogao dobiti u sudskom postupku.

Korist i za proračun

U slučaju da se sklapanjem nagodbe omogućava otkrivanje drugih kaznenih djela, tužitelj može dogovoriti i još manju kaznu. Ipak postoje situacije kada tužitelji nemaju odriješene ruke jer za djela protiv života i tijela te protiv spolne slobode nagodbu mora “blagosloviti” žrtva ili njezina obitelj. S druge strane, čuju se i mišljenja da bi sud možda ipak trebao imati malo veće ovlasti pri sklapanju nagodbi jer u protivnom sve izgleda kao najobičnija trgovina između tužitelja i optuženika. Statistika, pak, ide na ruku USKOK-u jer iz nje proizlazi da su u predmetima koje oni zastupaju od polovine 2009., kada je sadašnji ZKP stupio na snagu, do lani, sudovi donijeli 1478 presuda temeljenih na nagodbama između USKOK-a i optuženika. Lani su sudovi donijeli 250 takvih presuda, a njima su oduzeta i 33 milijuna kuna nepripadno stečene imovinske koristi. Godinu prije donesene su 132 takve presude, a oduzeta imovinska korist iznosila je 2,6 milijuna kuna. Najviše presuda temeljenih na sporazumu stranaka bilo je 2014., kada su sudovi donijeli 424 takve presude. Tim presudama optuženici su 2014. ostali bez 4,2 milijuna kuna, a te godine izrečene su i novčane kazne u iznosu od četiri milijuna kuna. Budući da je riječ o novcu koji se uplaćuje u državni proračun, očito je da korist od nagodbi ipak nemaju samo optuženici već i državni proračun.