Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu Nature, denisovci su na tibetanskoj visoravni, koja se, kako znamo, nalazi na iznimno velikoj nadmorskoj visini, egzistirali čak 100.000 godina. Ekipa znanstvenika analizirala je ostatke pronađene u pećini Baishiya Karst, koja se nalazi na visini od 3280 metara nadmorske visine nedaleko od grada Xiahe u kineskoj provinciji Hansu. Tamo je među tisućama sitnih ostataka pronađeno i nešto ostataka koji se pripisuju drevnoj vrsti, a riječ je o jednoj od samo tri lokacije za koje se sa sigurnošću može tvrditi da su u njoj denisovci živjeli.
– Tko su denisovci ili denisovanci? Oni su arhaična populacija pleistocena s područja istočne Azije. Prvi su put prepoznati na temelju analiza drevnog DNK na lokalitetu Denisova špilja u gorju Altaj u Rusiji pa i dobivaju to ime. Neki upotrebljavaju izraz denisovci, a neki denisovanci, ali što je ispravno, to je zapravo više jezično pitanje. No ono što je zapravo zanimljivo naglasiti jest da za razliku od ostalih populacija i vrsta, recimo neandertalaca ili nekih drugih, nisu prepoznati na temelju samih fosilnih otkrića njihovih kostiju, budući da se radi o malim fragmentima ili malim kostima koje nisu baš dijagnostičke, već upravo na temelju izolacije drevnog DNK, odnosno nekih razlika u sekvenci koje su nešto drukčije i od neandertalaca i od drugih populacija, tako da je onda u tim prvim radovima zapravo argument bio da su oni nešto drukčiji.
Iako to ne znači i ne treba nužno tumačiti da se radi o nekakvoj drugoj ili zasebnoj vrsti, jer za to još nemamo dovoljno podataka. Već pri tim prvim objavama znanstvenici genetičari bili su dosta oprezni. Rekli su da su oni nešto drukčije i da ćemo ih zvati "Denisovans", ali nisu ih nazvali nužno drugom vrstom. Mislim da je to dobra i racionalna odluka jer sve druge populacije koje zovemo drugim vrstama definirali smo na temelju njihovih fizičkih ostataka, čega kad je riječ o denisovcima ne posjedujemo u dovoljnoj mjeri, točnije, ne znamo kako su ti ljudi uopće izgledali. Više znamo o njihovim DNK sekvencama nego o njihovu fizičkom izgledu. Ono što na temelju tih dosadašnjih analiza možemo reći jest da su se u određenoj mjeri miješali i s neandertalskim skupinama na tom prostoru, kao i s nekim drugim, možda arhaičnim populacijama.
POVEZANI ČLANCI:
A ono što je možda najzanimljivije jest to da dio njihova genetičkog naslijeđa vidimo i danas u nekim suvremenim živućim ljudskim skupinama, ponajprije na prostoru, recimo, Nove Gvineje, dijela Australije i Oceanije. Vrlo je zanimljivo prepoznavanje kako je dio tog naslijeđa zapravo zaslužan za neke pozitivne odlike adaptacije. Tu prije svega treba istaknuti upravo adaptaciju na život u visokim nadmorskim visinama poput Tibeta. Dakle, njima se može zahvaliti što je to pozitivno prešlo na anatomski moderne ljude kada su se s njima u jednom trenutku miješali – kaže prof. dr. sc. Ivor Janković s Instituta za antropologiju u Zagrebu.
Moderni Tibetanci, ranije je utvrđivano, posjeduju varijantu gena EPAS1, koja im pomaže pri disanju na velikim nadmorskim visinama – a to je vjerojatno naslijeđeno od denisovaca. Novi rezultati pružaju mogućnost da se stvaranje tog naslijeđa dogodilo upravo na Tibetanskoj visoravni. Tim arheologa koji je radio u špilji također je otkrio fragment rebraste kosti u sloju sedimenta koji datira između 48.000 i 32.000 godina, što ga čini najmlađim od nekolicine poznatih denisovskih fosila.
>> FOTOGALERIJA Najkraća rijeka na svijetu od izvora do ušća je u Hrvatskoj: Pogađate li o kojoj se radi?
– Što se tiče ovog novog znanstvenog rada, nekoliko je stvari zanimljivo. Kao prvo, pokazuje prisutnost denisovaca na prostoru Tibetanskog platoa, a još je zanimljivije da je njihova vremenska rasprostranjenost na temelju datiranja tih slojeva prilično duga. Procjene su otprilike nekih 160 tisuća pa sve do tridesetak tisuća godina prije sadašnjosti. Dakle, bili su tu prisutni nešto dulje nego što smo to pretpostavljali. Ovog puta s nalazišta dolaze i podaci o nekim životinjskim vrstama, odnosno resursima koje su koristili. To se vidi, recimo, na tragovima rezanja na kostima koje su ostavili na, primjerice, govedu, konju, jelenu, gazeli, tako da možemo nešto reći i o njihovoj ekonomiji, da tako kažemo – objasnio je prof. Janković.
Koristeći zooarheologiju masenom spektrometrijom, znanstvenici su identificirali novi primjerak rebra hominina koji datira otprilike prije 48 do 32 tisuće godina. Proteomska analiza pripisuje ovaj primjerak lozi denisovaca, proširujući njihovu prisutnost u krškoj špilji Baishiya duboko u kasni pleistocen. U tome postoji još nešto zanimljivo u ovom novom radu, upućuje naš sugovornik.
– Ono što je još možda zgodno spomenuti jest i jedna metoda koja je korištena u istraživanju. Uvijek se govori o drevnoj DNK i takvim metodama, međutim, postoji još jedna novija metoda kojom su među fragmentiranim nalazima kostiju otkrili ljudske kosti, a to je ZooMS metoda ili zooarheologija putem masene spektrometrije. Riječ je o jednoj od paleoproteomskih metoda koja se u posljednje vrijeme pokazala vrlo bitnom i vrlo važnom, a još uvijek se ne provodi na puno mjesta.
POVEZANI ČLANCI:
S ponosom možemo reći da smo je počeli upotrebljavati i mi na Institutu za antropologiju za analize nalaza s domaćih pleistocenskih lokaliteta, što govori da zapravo pratimo i te moderne trendove svjetske znanosti i da naši doktorandi idu ukorak s vremenom. To je najvažnije što o denisovcima možemo reći na temelju ove objavljene analize, a što ćemo u budućnosti o njima saznati, bit će putem što više analiza te genetičkih, a nadamo se i njihovih fosilnih nalaza, pa ćemo bolje razumjeti što se događalo u to vrijeme – kaže prof. Janković.
Denisovci intrigiraju znanstvenike otkako su arheolozi 2010. pronašli kost prsta te vrste u sibirskoj Denisovoj špilji. Usko povezani s nama i neandertalcima, denisovci su se križali s obje skupine. Ostavili su trag na suvremenim ljudima prenijevši neke gene koji su pomogli našoj lozi da preživi, uključujući i onaj koji potiče preživljavanje na velikim visinama. Ali osim kosti prsta, jasni fosilni dokazi ograničeni su na nekoliko zuba, fragment lubanje i čeljusnu kost. Ta je čeljust pronađena 1980. u krškoj špilji Baishiya u Kini, na Tibetanskoj visoravni, ali ju je arheolog Dongju Zhang sa Sveučilišta Lanzhou i njegovi kolege 2019. opisao i datirao na prije oko 160.000 godina. Zhang je inače prvi autor i u studiji opisanoj u ovom tekstu. Godinu dana kasnije, 2020. godine, ovaj tim znanstvenika objavio je da je pronađen i sedimentni drevni DNK denisovaca iz iste špilje.
>> FOTOGALERIJA Ovo je najviši otok u Hrvatskoj, ukupna dužina obale mu iznosi čak 175 km, a ikonska plaža planetarno je poznata
Nemojte o tome, proglasit ce vas rasistima.