Uvijek iznova se među numizmatičarima pojavljuje novčanica od 500 maraka Istočne Njemačke. Problem jest: taj apoen nikad nije pušten u opticaj. Dakle pitanje je odakle one dolaze jer legalnog načina – nema.
Lysann Goldbach nije se baš ugodno osjećala dok je prolazila kroz sigurnosnu provjeru u frankfurtskoj zračnoj luci s papirnatom vrećom punom novčanica. I danas se smije kad se toga sjeća. To je bio čitav milijun i osoblje zračne luke je vjerovalo kako je riječ o krijumčarenju novca. 36-godišnja Lysann Goldbach pokušala im je objasniti, ali joj nisu vjerovali. Tek kada je došla jedna starija djelatnica iz osiguranja, onda su joj povjerovali: – Da, to su marke DDR-a, socijalističke Istočne Njemačke – potvrdila je djelatnica. Dakle, ipak nije riječ o krijumčarenju.
Goldbach radi u državnoj Kreditnoj banci za obnovu i razvoj (KfW-Bank) koja se prije nazivao Kreditni ured za obnovu. Ona je na čelu povijesnog arhiva i tu onda spada i ostavština bivše Državne banke DDR-a. U trezoru su i svježe tiskane novčanice u apoenima od 200 i 500 maraka koje nikada nisu puštene u promet. Vodstvo DDR-a smatralo je neprimjerenim da u socijalističkoj državi postoji novčanica koja je vrijedna čitave mjesečne plaće tamošnjih zaposlenika.
Ali nakon pada Berlinskog zida odjednom su se pojavile te novčanice na različitim mjestima u Njemačkoj. Otkud su mogle doći? One su jednostavno morale biti negdje ukradene.
Pljačka u rudniku?
Jedno od mjesta u kojem je policija zaplijenila novčanice od 200 i 500 maraka DDR-a je bio Frankfurt na Odri. Državno odvjetništvo je nakon istrage te novčanice predalo Kreditnoj banci za obnovu (KfW). Lysann Goldbach bila je uvjerena kako su se te novčanice DDR-a mogle pojaviti samo kao rezultat provale. Kako se to moglo dogoditi, to ne zna, ali se radovala potpuno novim i nerabljenim novčanicama.
U postupku ujedinjenja dvije Njemačke, isprva je bila stvorena monetarna unija zapadne i bivše socijalističke Njemačke. Tada, 1990. i 1991. sav papirnati novac DDR-a bio je bio uskladišten u dva bivša rudnika kod mjesta Halberstadt u saveznoj pokrajini Saska-Anhalt i tamo su zapravo te papirnate novčanice trebale istrunuti. Nakon fuzije s Državnom bankom DDR-a KfW je 1994. postao vlasnik tog novca iz bivše komunističke države i vjerovao je da je novac, ondje pod zemljom, na sigurnom mjestu. No uvijek iznova počele su se pojavljivati novčanice koje zapravo nisu smjele postojati.
Jedino objašnjenje je bilo da su lopovi nekako došli u ta podzemna skrovišta i od tamo uzimali te novčanice. Da bi to prekinula, Banci za obnovu i razvoj nije preostalo ništa drugo nego da u složenoj i skupoj akciji u ožujku 2002. izvadi i definitivno uništiti sve te novčanice iz rudnika. Točnije, barem su vjerovali da su sad sve novčanice uništene jer još se uvijek diljem Njemačke pojavljuju novčanice od 200 i 500 DDR maraka.
Automobil od kovanica DDR-a
Zapravo, tu nije riječ o novcu. Marka DDR-a više nije platežno sredstvo, niti ga se – kao neposredno nakon ujedinjenja, može zamijeniti za zapadnonjemačku marku, odnosno euro. Ali on još uvijek ima vrijednost kod numizmatičara i sakupljača starina. Naravno da su takvi rariteti – nove novčanice u apoenima koji nikad nisu pušteni u opticaj – i posebno vrijedne pa tako preprodavači navodno naplaćuju 15 eura po novčanici.
U svakom slučaju, "milijuni" iz Frankfurta su prebačeni izravno u arhiv KfW-a i sad se nalaze u trezoru sjedišta te institucije u Berlinu.
U istom trezoru ima još mnogo dragocjenosti iz vremena socijalističke Njemačke, na primjer i skice DDR-ovih novčanica kakve su tek trebale biti tiskane. Goldbach pokazuje grafičke nacrte koji nikad nisu realizirani jer je 1990. došlo do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke i zapadnonjemačka marka postala jedinstvena valuta za cijelu Njemačku.
– Pogledajte, ove su se aluminijske kovanice prodavale automobilskoj industriji da bi ih se tamo rastopilo i recikliralo. Možda i u vašem autu ima dijelova proizvedenih od starih kovanica DDR-a ", objašnjava nam Goldbach dok nam pokazuje sadržaj trezora. Te kovanice u očima zapadnog Nijemca izgledaju kao novac za nekakvu dječju igru – Savezna Republika Njemačka nakon rata i novčane reforme 1949. više nikad nije imala kovanice načinjene od aluminija.
Koliko kovanica DDR-a još i danas ima u privatnom vlasništvu, to ne zna nitko. Slično kao i u Hrvatskoj s kovanicama jugoslavenskog dinara i para, one nemaju novčanu, nego eventualno tek numizmatičku vrijednost. – Naravno da se nije sve zamijenilo za zapadnu marku, ali te kovanice su danas bezvrijedne – objašnjava Goldbach.
Zanimanje – Korejaca
Uopće, baš ovdje, u bivšoj Državnoj banci DDR-a je bilo i mjesto gdje su vlasnici istočnonjemačke marke mogli zamijeniti u zapadnonjemačku valutu. Goldbach se dobro sjeća da je još i posljednjeg dana te zamjene određenog Sporazumu o ujedinjenju, još bila golema gužva: – I posljednjeg mogućeg dana ovdje su još bili dugački repovi predstavnika kombinata i socijalističkih poduzeća da bi za marke DDR-a dobili njemačke marke.
Iako su od tih vremena ujedinjenja prošla već desetljeća, u arhiv njemačke Banke za obnovu i razvoj još uvijek stižu posjetitelji. U povodu 25. obljetnice pada Berlinskog zida ih je još više, a inače tamo veoma često dolaze izaslanstva iz Južne Koreje. – Kako je to izgledalo s monetarnom unijom? – raspituju se i dive se dobro očuvanim kovanicama. Na kraju, svi žele pogledati i zgradu u kojoj je Banka za obnovu i razvoj smještena.
Jer zgrada KfW-a u samom srcu Berlina je doista nešto osobito. U neposrednoj blizini glasovite berlinske aleje Unter den Linden, čitav taj dio grada zapravo koncem 19. stoljeća je bilo bankovno i poslovno središte Berlina i čitavog carstva – samo u neposrednoj blizini je bilo više od 170 banaka. Ovu zgradu dao je izgraditi bankar Carl Fürstenberg i doista nije štedio: samo za glavnu zgradu je 1900. platio basnoslovnih 2,6 milijuna reichsmarka. Treba uzeti u obzir da je tada jedan lučki radnik u Hamburgu zarađivao oko 60 reichsmarka – mjesečno!
Veličanstvena palača bogatog bankara
Taj bankar je 1933. morao pobjeći od nacista, a nakon rata je u socijalističkoj Njemačkoj ondje smještena Državna banka. Iako je zgrada dijelom uništena u ratu, ipak je nešto ostalo i iz tog slavnog doba. Lysann Goldbach je posebno ponosna na sobu od javorovine. Prelijepa, skoro potpuno očuvana drvenarija i veličanstven kamin, uz strop na najmanje 6 metara visine, daju ovoj dvorani doista raskošan izgled.
Tamo je imućan bankar primao bogate klijente trgovačkog svijeta Berlina. Gotovo je nevjerojatno kako se baš u toj dvorani za vrijeme DDR-a ovdje nalazila – policijska postaja! Pod je bio obložen linoleumom, a strop je improviziranim panelima bio spušten na "socijalističku" visinu. Lysann Goldbach pokazuje fotografije još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća gdje u raskošnoj dvorani u kameru gledaju "narodni milicajci". Čitava zgrada je u međuvremenu restaurirana i ponovno odiše starim sjajem nekadašnjeg Berlina.
Lysann Goldbach si jedva može zamisliti ljepše radno mjesto. Studirala je u Potsdamu i oduševljena je gospodarskom poviješću. Na dan raspada socijalističke Njemačke, 9. studenoga 1989. imala je tek 11 godina. Kako se ona sjeća tih dana? – Dan nakon što je pao Berlinski zid bilo nas je samo petero učenika u razredu. Ostali su otišli vidjeti što ima na Zapadu. Ja nisam smjela jer su moji roditelji htjeli prvo sami vidjeti što je tamo. To im se činilo sigurnijim –smije se Goldbach. Na kraju pažljivo sakuplja novčanice od 200 i 500 maraka, sprema ih natrag u papirnatu omotnicu i zatvara trezor. Kod nje je blago DDR-a u dobrim rukama.
>>Želite uspomenu iz bivše države? Ovo je pravo mjesto za vas!
>>Prije 90 godina u Njemačkoj i milijarderi postali sirotinja