Ivica Kostelić hrvatski je skijaš svjetske klase. Osim skijaške karijere, poznato je da studira povijest, koliko mu to sportske obaveze dopuštaju. A i poznato je kako je fasciniran vojnom poviješću, posebice strategijom i taktikom ratovanja u 20. stoljeću. No nepoznato je da je on prije nekog vremena počeo pisati knjigu o toj temi. Dosad ga javnost nije prepoznavala i po njegovim radovima iz vojne povijesti jer ih nigdje nije objavljivao. U novom broju VP-a, mjesečnog magazina za vojnu povijest, koji izlazi 6. kolovoza, bit će objavljen prvi Kostelićev tekst iz vojne povijesti, i to tema \"Saveznička strategija i razvoj taktike 1914.-1939. godine\". O svemu ovome, uoči izlaska novog broja VP-a i njegova prvog teksta, ekskluzivno za Obzor razgovarali smo s Kostelićem, ovaj put samo o vojnoj povijesti, ne o skijanju.
:: Odakle kod vas toliki interes za vojnu povijest?
To je dio šire zainteresiranosti za povijest koja je počela još u djetinjstvu. Na mnogim putovanjima otac mi je pričao razne povijesne događaje, a on je odličan pripovjedač i bio sam očaran tim pričama. Ratne teme bile su dobar dio tih pripovijesti, a ja sam, kao i mnoga djeca, bio zainteresiran za vitezove, turnire i dvorce. Često smo razgledavali tvrđave i dvorce na našim putovanjima, otac mi je objašnjavao sustave obrane takvih građevina, a knjige i filmovi bili su daljnji izvor informacija. To su bili počeci.
:: Kada vas je to počelo zanimati, kada ste osjetili, shvatili da vas privlače te teme?
Kad mi je bilo desetak godina, mogao sam u svakoj srednjovjekovnoj utvrdi prepoznati njezine dijelove i čemu služe. O vitezovima i heraldici tada sam također mnogo znao. Na maškarama sam se uvijek prerušavao u viteza! S vremenom je zainteresiranost sve više jačala u raznim smjerovima vojne povijesti, uvijek u želji da naučim više i pokušam odgovoriti na pitanja koja sam si postavljao.
:: Što vas je prvo privuklo?
Srednji vijek.
:: Je li na vaše stručno opredjeljenje utjecaj imao i otac koji je također zaljubljenik u vojnu povijest? Razgovarate, raspravljate s njime o tome, o temama iz vojne povijesti?
Otac je imao odlučujući utjecaj, i to ne samo na preference prema povijesti nego i na pokušaj shvaćanja njezine biti. Kako je moje znanje sve više napredovalo, priče su na putovanjima sve češće postajale debate o uzrocima i posljedicama. Sad vidim da stari ima jedan vrlo rijedak dar, a to je sposobnost \"zagrijavanja\" slušatelja za povijesnu priču. Na kraju, njegov pristup postao je i moj: ne zanima me povijest kao izolirana prošlost, nego kako se ona zrcali u sadašnjosti, a ako hoćete, i u budućnosti.
::To je bio i razlog zašto ste upisali studij povijesti?
Tako je. Bila je to prilika da napokon počnem učiti ono što me zaista zanima.
:: Dokud ste stigli sa studijem, kako ga uspijevate svladavati usporedo sa skijanjem?
Položio sam sve obavezne kolegije na preddiplomskom, ali da bih diplomirao, moram skupiti još veliki broj ECTS bodova preko izbornih kolegija i trenutačno radim na tome. Učim kad stignem, a to je na proljeće, ljeto i jesen. Zima je rezervirana samo za skijanje.
:: Koje vas teme posebno zanimaju iz vojne povijesti, koja razdoblja, koji događaji?
Moje primarno polje interesa je povijest strategije, taktike i operatike te njihovo teorijsko značenje. Ratovi se dobivaju ili gube na razini strategije, a njezina važnost se stalno povećava jer ona kroz povijest inkorporira sve više čimbenika čime prelazi izvan vojnih okvira. Za povjesničara to je vrlo zanimljivo polje istraživanja jer zahtijeva interdisciplinarni pristup. Premda ima pokušaja ukalupljivanja povijesti strategije kroz prizmu suvremene vojne znanosti, pri čemu prije svega mislim na antiku i srednji vijek, o strategiji u suvremenom smislu možemo pričati tek poslije Machiavellija. Za teoretičare to bi razdoblje bilo još kraće, od uspostave pruskog Glavnog stožera, tijela koje se dokumentirano bavi vojnom strategijom kao posebnom kategorijom za praktičnu primjenu.
Taktika i strategija međusobno su isprepletene te proučavanje jedne bez druge nema smisla. Taktika je ipak područje koje možete analizirati kroz cijelu povijest. Među ostalim, taktika je također usko povezana s raznim čimbenicima kulture i stupnjevima ljudskog razvoja te njihovim dosezima te je kao takva nepregledno polje teorijskog istraživanja. Proučavanje povijesnih bitaka jedan je od najvažnijih zahtjeva u analizi taktike kao cjeline. O operatici zaista možemo govoriti tek od nastanka vođenih operacija. Po meni to razdoblje počinje od uvođenja divizijskog, odnosno zbornog sustava.
:: U javnosti je dojam da ste fascinirani Wehrmachtom u Drugom svjetskom ratu. To baš i nije posve točno, zar ne?
Kao što sam već rekao, posebno područje moga interesa, i ako baš hoćete fascinacije, jest povijest strategije. Što se konkretnog pitanja Wehrmachta tiče, upravo zato jer je Wehrmacht na svojem vrhuncu postigao vrlo efikasnu zapovjednu, taktičku i operativnu funkcionalnost, napose u odnosu spram raspoloživih efektiva, fasciniran sam silom koja ga je slomila: Crvenom armijom. Rat između tih dviju vojska odličan je primjer dominantnosti strategije u ratovanju. Unatoč brojnim taktičkim i operativnim uspjesima Wehrmachta, rat na terenu odlučio je superioran strateški manevar sovjetskih snaga od kojih je protuofenziva na Donu 1942.-1943. izrazit primjer i jedan od najbriljantnijih strateških poteza u povijesti. Premda je popularna slika nešto iskrivljena, stvarni vojni pobjednik u Drugom svjetskom ratu je Crvena armija. Drugi svjetski rat odlučen je na Istočnom bojištu, što god tko mislio o tome. U brojkama i statistikama krije se dosta istine, a u ovom slučaju brojke su uvjerljive. U skladu s informacijama koje su mi dostupne, izračunao sam da od ukupnog broja svih ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu na Istočno bojište otpada 82 posto. Mnogi će reći da je to zbog enormnih gubitaka Crvene armije. Međutim, to je samo jedan dio slike. Ono što je još zanimljivije jest postotak od ukupnog broja ljudskih gubitaka Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu. Na Istočno bojište otpada također 82 posto! Wehrmacht je na svim ostalim bojištima izgubio 18 posto ljudstva. Treba li uopće ikakav komentar? Dakako, zasluge Saveznika i drugih neosporne su, od \"land lease\" programa do otvaranja druge bojišnice. I tu se opet vraćamo na značenje strategije. Wehrmacht je zapravo izgubio Kursku bitku jer su se Saveznici istodobno iskrcali u Italiji.
:: Kad ste počeli pisati prve tekstove?
Tek kada sam shvatio da mogu temi pristupiti analitički iz povijesnog i teorijskog kuta.
:: Dosad je ostalo nepoznato da ste počeli pisati i knjigu. Kada ste je počeli pisati, dokle ste s njome došli, što želite postići njome? Što sve u njoj namjeravate obraditi?
Taj projekt traje dugo. Analiziram strategiju i taktiku u kopnenom ratu u Europi od 1939. do 1942. godine. Cilj mi je obraditi i razdoblje do kraja Drugog svjetskog rata, ali knjiga je toliko detaljna da mi se iz ove perspektive to čini nemoguće zgotoviti u dogledno vrijeme, čak mi se i ovo skraćeno razdoblje čini kao prevelik zalogaj. Radim kronološki, a trenutačno sam stigao do njemačkog napada na Norvešku, dakle do travnja 1940. godine. Iako materijala ima već mnogo, to je još uvijek manji dio od onoga što bi trebalo obraditi. Prvo postavljam situaciju u povijesni okvir uz općepoznate informacije, a potom raščlanjujem cijeli strateški i taktički dio s vojnoteorijskog gledišta. Pokušavam pisati na način koji će biti razumljiv svakom čitatelju koji ima osnovno znanje ili ga ima namjeru steći. U skladu s time tekstu sam priložio i kratak vojni rječnik, a izradio sam i brojne tablice, statistike... Vidjet ćemo što će biti s tim jer trenutačno nemam vremena i projekt stoji. Dijelovi teksta bit će objavljeni u magazinu \"Vojna povijest\" pa će u svakom slučaju nešto od knjige ugledati svjetlo dana.
:: Zašto je vojna povijest važna, zašto je važno njezino istraživanje, pisanje, objavljivanje?
Ovo pitanje može otvoriti dosta veliku diskusiju jer ratovanje ne uključuje samo oružanu borbu, posebice ne danas, ali ću se ograničiti na sljedeće: u širim okvirima, vojna povijest zauzima dosta istaknuto mjesto u ljudskoj povijesti u kojoj ratovanje kao stalna, česta pojava može imati odlučujuće i dugotrajne učinke na civilizaciju. Ona je i odraz trenutačnog kulturnog stanja ili tehnološke razine. U užem okviru, ona je izrazito bitna za proučavanje u vojnim krugovima jer je vojna povijest nezamjenjiv dio vojne znanosti. Primjeri iz vojne povijesti neosporno jesu ili bi trebali biti dio obrazovanja časnika i dočasnika. Napoleon je rekao nešto slično ovome: Želite postati uspješni vojskovođa? Čitajte i naučite napamet kampanje Hanibala, Cezara, Eugena Savojskog i Friedricha (Velikog)! Na rijetko kojem polju povijesne znanosti postoji tako praktična poveznica sa stvarnošću kao kod vojne povijesti. Doktrine vojski uglavnom su plod njihovih iskustava, dakle povijesti.
:: Kako gledate na situaciju s vojnom povijesti među Hrvatima? Gdje smo mi u odnosu na neke druge zemlje i nacije u pogledu svega toga?
S obzirom na dinamiku vojne povijesti među Hrvatima, današnji odnos naspram nje je u najmanju ruku nezadovoljavajući i nedopustiv. To je svakako posljedica dugotrajnog potiskivanja svjesnosti o tom dijelu nacionalne povijesti iz ovih ili onih razloga i pobuda. Međutim, danas ti razlozi napokon ne bi trebali postojati. Vojna povijest se pokrenula, ali još uvijek ne dovoljno, posebno ne u skladu s njezinim mjestom u hrvatskoj povijesti. Jedna od glavnih pobuda za upisivanje fakulteta bilo mi je detaljnije izučavanje vojne povijesti pa sam se iznenadio kada sam shvatio da kod nas ne samo da ne postoji katedra vojne povijesti nego ne postoji ni kolegij! Revno sam se pridružio kolegijima koji obrađuju tematiku povezanu s vojnom povijesti, npr. \"Vojna revolucija u ranomodernom dobu\" ili \"Vojna povijest – Domovinski rat\" te mi je bilo veliko zadovoljstvo sudjelovati u njima. Međutim, ti kolegiji nastali su iz osobnog truda i naklonosti profesora ili predavača, a ne kao dio sustava. Velika je šteta što ne postoji barem jedno tijelo u sustavu fakultetskog obrazovanja u Hrvatskoj koje bi studentima približilo vojnu povijest i omogućilo im opciju specijalizacije vojne povijesti. Riječ je o nedostatku i nadam se da će se on otkloniti.
:: Što planirate raditi kad jednog dana prestanete skijati? To je vojna povijest, nešto vezano uz nju? Hoćete nastaviti očev posao u izdavaštvu?
Zasad ne znam što ću raditi kad se prestanem natjecati. Možda će to biti vojna povijest. U tom smislu bih rado pripomogao boljem organiziranju izučavanja vojne povijesti na fakultetima, ali vidjet ćemo. Imam i neke ideje što se tiče izdavaštva. No još ću neko vrijeme skijati.