Onaj tko gubi, ima pravo ljutiti se, ali to nepisano pravilo odnosi se samo na određeno vrijeme i određenu mjeru. Nećemo zamjeriti nogometašu poražene momčadi u finalu kupa, ako se, nakon što je sudac označio kraj, baci na tlo, rida i čupa travu. Ali ako nakon pet dana u šetnji parkom ponovi isto, stvar već postaje zabrinjavajuća.
U procesu suočavanja s emocionalno važnim gubitkom, npr. s gubitkom vlasti, a za one koji su dugo na njoj, ta praznina je ravna gubitku najmilijih, ljudi prolaze kroz nekoliko faza. Psihologija nas poučava da je prva faza šok, nevjerica i negiranje gubitka. I nakon što je postignut završni dogovor HDZ - Most, neki mediji i osobe negirali su stvarnost, tvrdeći kako to još nije gotovo i da će se nastaviti još jedan krug pregovora. Mostov otpadnik Stipe Petrina navodno je izjavljivao kako su mu saborske službe javile da još nije sigurna sjednica u ponedjeljak i da će je još telefonski potvrditi.
Ta prva faza obično traje kratko i smjenjuje je ljutnja, druga faza u kojoj se još uvijek nalazi većina istaknutih predstavnika vlasti na odlasku, od Milanovića do Ostojića. Ljutnja je, očekivano, najviše usmjerena prema Mostu, jer su oni bili pomičan element koji je određivao prevagu između dva bloka. Ljudi u ljutnji reagiraju nepromišljeno, pa smo na početku ove faze imali iracionalne reakcije lijeve medijske i ulične parastrukture - prijeteće okupljanje pred predsjedničinim stanom, javnu televiziju koja cijeli dan reklamira neke Facebook prosvjede, nejasno protiv čega, koji su se trebali održati 28. prosinca a na kraju od svega toga nije bilo ništa, kmečalo se o izbornoj prevari, državnom udaru, proustaškoj koaliciji i sl. U toj fazi ljutnje zbog gubitka se najviše gube kriteriji, pa se Ranko Ostojić poziva na komičan članak s portala Dnevno u kojem je Petrov prikazan kao Al Capone, govori javno o “mudima” i izaziva protivnike na sučeljavanje. Neki drugi ljutnju okreću unutarpartijski prema Milanoviću i traže njegovu glavu.
Treća faza, u kojoj se izgleda trenutačno nalazi većina drugova, faza je žalovanja, stanje utučenosti koje obilježava neorganiziranost, očaj i gubitak nade u povratak. U njoj su svi oni koji su do jučer bili medijski sveprisutni, a koji sada kao da su potonuli. Četvrta faza je restrukturiranje, koje donosi prihvaćanje situacije i oporavak. Pupovac je u toj završnoj fazi i već je otišao u “ustaše”. Na pregovorima s Karamarkom, zajedno s drugim “manjincima”, sada pokazuju lojalnost, spremnost da podrže vladajuću koaliciju samo da zadrže postojeće privilegije. Ti profesionalni “manjinci” su u stvari vječni “većinci”, jer su uvijek uz vladajuću većinu, dakle na vlasti su ili pri njoj, pa čak i onda kada su tijekom kampanje i nakon nje bili eksplicitno na drugoj strani. Tragikomičan raskorak u fazama žalovanja vidio se i na božićnom prijemu SNV-a. S jedne strane Pupovčevo četverofazno ulizivanje Oreškoviću, a s druge patetični performans s razbijenim pločama Siniše Labrovića, koji se sve više pretvara u SDP-ova dvorskog, bolje rečeno partijskog umjetnika, debelo zaostao u drugoj fazi. Stalni angažman suvremenog umjetnika na promicanju partijskih ideologema ne mora uopće biti loš fenomen. I Medici i D’Este imali su svoje, pa zašto ne bi i “urbana ljevica”. Nekada su u toj funkciji u javnosti prednjačili guslari i pop-pjevači koji su slavili našu iznimnost i junaštva od stoljeća sedmog do 21., a danas imamo performere fokusirane na učitavanje kako je Republka Hrvatska nova NDH i neprestano, mazohističko utjerivanje u kosti krivnje i malodušnosti.
Putem kojim je krenuo Pupovac i drugi manjinci/većinci, sudeći prema lijevim medijima, rado bi išao i IDS, HNS pa i neki SDP-ovi kadrovi. Vječno pitanje je li bolje vrabac u ruci ili golub na grani je ustvari grubo pojednostavljivanje. Stvarnost je znatno složenija pa oportunistička odluka ovisi o procjeni je li grana (tj. mogući novi izbori) daleko i je li na njoj stvarno golub, a s druge koliki je vrabac i koliko će dugo ostati u ruci, tj. isplati li se ulizivati ili prodavati novoj vlasti, ako nije sigurno hoće li potrajati. Svaki politički akter će to raditi za sebe. Pupovčeva davno konzumirana ljubav s HDZ-om je lako obnovljiva, stoga nikad ne reci nikad, baš kao Orešković za ćirilicu u Vukovaru.
Do sada najzanimljiviji epifenomen promjene vlasti je meč Grmoja - Ostoja, sukob bivšeg i možda budućeg ministra unutarnjih poslova. Nikola Grmoja, formalno glasnogovornik, a stvarno jedna od glavnih karika Mosta, izjavio je kako ima indicije da je Božo Petrov praćen i da je o tome već podnesena predstavka Saboru. Dok se čeka formiranje nadležnog saborskog odbora i posao koji će obaviti institucije nadležne za kontrolu sigurnosnih službi, javnost se zabavlja neočekivanim detaljima.
Portal Dnevno usred afere objavljuje “senzaciju” o mafijaškoj hobotnici Bože Petrova, iz čega ispada da mladi Metkovac, kojeg su do jučer diskreditirali kao golobradog naivčinu, više nije bezazleni “Fratar”, nego “Capo di tutti capi”, mračni šef mafijaške hobotnice s internacionalnim krakovima. Takvim tekstom u polemici s Grmojom maše na televiziji ministar unutarnjih poslova na odlasku. Razina “argumenata” i stilski registar koji je Ostojić koristio, kad je neprimjereno javnom govoru ministra spominjao “muda”, a ne npr. “hrabrost”, “odvažnost”, “petlju” i slično, ukazuje na to da je “Laki malo nervozan”. Je li to samo posljedica odlaska s vlasti ili pokazatelj da u cijeloj priči oko praćenja nečega doista i ima, pokazat će vrijeme i istraga nadležnih institucija.
Optužbe o korištenju državnog aparata u stranačke svrhe su ozbiljna stvar, koliko god praćenje, prisluškivanje, špijanje općenito, postaje sve manje smisleno u vrijeme kada ljudi dragovoljno sami o sebi dnevno daju izvješće, slikaju se i pokazuju urbi et orbi gdje su bili, što su jeli, kako se osjećaju, što im se sviđa, s kim su prijatelji, i uglavnom imaju pri tome upaljen lokator na smartfonu, tako da u svakom trenutku svatko na svijetu zna gdje su.
Potencijalno praćenje Bože Petrova navodi na još jedno podsjećanje na legendarnu izjavu bošnjačkog akademika Muhameda Filipovića Tunje. Kad su tog 90-godišnjaka pitali je li ga strah da ga prate, on je odgovorio: kako će me pratiti? Ujutro kad izađem iz kuće ne znam ni ja kamo sam krenuo, pa kako će oni znati?
Most je satkan od improvizacija, oni sami ni u jednoj fazi pregovora nisu znali unaprijed kamo će. Učitavalo im se svašta, od optužbi da su komunjarska podvala osnovana kako bi se spriječilo da HDZ dođe na vlast, a već sutradan, kad su donijeli konačnu odluku, da su cijelo vrijeme trojanski konj HDZ-a. Praćenje i prisluškivanje podrazumijeva da objekt kojeg se prati zna što hoće i što radi, te da postoji razlika između onoga što govori javno i onoga što doista radi. Ovdje to nije slučaj, što pokazuje i krajnji ishod. Ako su i pratili Petrova i ako su Ostojić i drugovi to svjesno radili, nije im koristilo jer su opet na kraju izvisili.
Uz pitanje koriste li se državne službe mimo zakona za partijske ciljeve, špekulira se i o tome da se u Hrvatskoj prisluškuje i izvan tog sustava. Kolaju legende kako neki akteri imaju sprave kojima slušaju sve telefonske razgovore i mogu presresti sve sms-ove. Kako se postaviti u tom slučaju?
Ako je doista tako, i ako svi sve slušaju, ostaju nam dva načina otpora. Jedan je da pišemo i govorimo javno sve ono što govorimo i radimo i privatno. Tako je najlakše. Drugi je da se izmijeni odnos mačke i miša tako da onaj koji je prisluškivan/praćen, ako je toga svjestan, počne vući za nos onoga koji ga prati. Može ga navoditi na lažne zaključke, blefirati, obmanuti ga da pomisli da je jači ili slabiji nego što doista jest. Možda, zahvaljujući općem slušanju, gdje se onda povećava i mogućnost curenja kao u slučaju Wikileaks, idemo prema transparentnijem društvu u kojem će sve u konačnici biti na površini, a možda i prema dosad neviđenoj slojevitosti prijetvornosti i blefiranja, kako javnog tako i privatnog.
Jedna izreka kaže da je čovjek u srednjem vijeku živio u mraku a da je danas osvijetljen sa svih strana. Osvjetljeni su i Božo Petrov i Ranko Ostojić, i ja, i ti, i svi mi. Jedino Partija smatra da "unutrašnji i vanjski neprijatelji" nisu dobro osvjetljeni pa, uz svesvrdnu pomoć medija i platformaša pokušava to "radnom narodu" jasno pokazati ne bi li, kad "narod" to shvati, došlo do novih izbora. Tada bi i Labrović mogao postati ministar kulture. I zabluda!