George Orwell je opet u modi. Nakon prvih tjedan dana vladanja novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa, i nakon što je njegova savjetnica Kellyanne Conway lansirala tezu da predsjedničke laži nisu laži nego “alternativne činjenice”, Orwellov distopijski roman “1984.” popeo se na šesto mjesto na Amazonovoj listi najprodavanijih knjiga.
No, u aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj možda bi bilo bolje da skoči prodaja jednoga drugog Orwellova teksta: eseja pod nazivom “Politika i engleski jezik”.
U njemu Orwell tvrdi da je “neiskrenost veliki neprijatelj jasnog izražavanja: kad postoji jaz između čovjekovih stvarnih i proklamiranih ciljeva, čovjek se instinktivno okreće dugim riječima i iscrpljenim frazama”.
Politički jezik danas u Hrvatskoj pati od tegoba koje jedino Orwellov esej o politici i jeziku može izliječiti (kad bi ga kritična masa ljudi pročitala). Ali možda ništa u aktualnim političkim raspravama u Hrvatskoj nije tako lišeno jasno izraženog smisla kao ova tema.
Spominjanje riječi “federalizam” u rezoluciji Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini redovito se, evo već četvrtu godinu zaredom, tumači kao velik uspjeh hrvatskih zastupnika u EP-u. Premda nikome zapravo nije sasvim jasno što točno podrazumijeva primjena načela federalizma u BiH.
Odnosno, različiti ljudi i institucije imaju različito tumačenje te formulacije u rezoluciji EP-a, koja je, da stvar bude još nejasnija, neobvezujuća i mnogi je lako mogu ignorirati, što i čine. Prije no što je ušao u politiku i postao ikona desnice, Zlatko Hasanbegović je u ožujku 2014. u jednom razgovoru o BiH sasvim ispravno zaključio da “reći da je rješenje u tzv. federalizmu znači zapravo ništa ne reći”.
Možemo gledati tko to govori i pronaći mu puno mana, ali ako gledamo što govori, to je točno. Rezolucija EP-a o BiH je neobvezujuća, a šifrirane poruke o tome da načelo federalizma znači da se EU zalaže za ustavne promjene u BiH u kojima će se umjesto dva entiteta stvoriti tri ili četiri jednostavno gotovo svi ignoriraju: i Europska komisija, i Vijeće EU (država članica), i SAD, i bošnjački politički lideri u Sarajevu…
Praktički ih ignoriraju svi akteri osim hrvatskih europarlamentaraca koji su to u startu predstavili kao golem uspjeh, pa je teško odustati od inzistiranja na tom i takvom uspjehu. U stvarnosti, to će zaista postati uspjeh onda kad se malo pobliže objasni što načelo federalizma znači u praksi i kako do primjene tog načela doći te kad se pokaže da iza toga ne stoje samo hrvatski europarlamentarci čiji su amandmani neobvezujući u ionako neobvezujućoj rezoluciji EP-a nego i većina država članica EU i Europska komisija.
A iz Komisije još uvijek ponavljaju nešto što zvuči kao suprotna poruka: “Što se tiče referiranja na federalizam i konstitutivne narode, Europska unija nema nadležnost propisivati organizaciju zemlje sve dok ta zemlja zadovoljava propise Europske unije”, rekao je u raspravi o BiH u EP-u europski povjerenik Johannes Hahn. Ako je 2017. uspjeh to što se u neobvezujućoj rezoluciji EP-a o BiH spominju “načela iznesena u ranijim rezolucijama, kao što su načela federalizma (…)”, dakle ako je uspjeh 2017. nešto što je bilo uspjeh 2014. no nije se materijaliziralo nego je ignorirano od tada do danas, onda nam treba nova definicija riječi “uspjeh”.
Sumnju u to da se zaista radi o velikom uspjehu hrvatskih europarlamentaraca pojačava i letimičan pogled na sve njihove amandmane koji nisu prošli. Nije prošao amandman Željane Zovko (HDZ) kojim bi EP pozvao na “ustavne promjene koje bi trebale uzeti u obzir princip federalizma”.
Nije prošao ni amandman Dubravke Šuice (HDZ) koji poziva na ustavne promjene. Promjene ustava (Daytona) na kraju se u rezoluciji EP-a i ne spominju, ali spominje se – i to jest važno i dobro – nužnost reforme izbornog zakona.
Od amandmana koji nisu prošli tu je i onaj Željane Zovko kojim je željela ukazati na zabrinutost EP-a zbog “dominacije bilo koje etničke skupine nauštrb drugih konstitutivnih skupina”. Nije prošao ni amandman Marijane Petir (HSS) kojim bi se “pozvalo međunarodnu zajednicu da započne raspravu o nužnim ustavnim promjenama” i naglasilo da je “ključno uvesti mehanizam koji bi omogućio jednakopravnost svih konstitutivnih naroda” i u tom smislu označilo “federalizaciju države kao mogući model”.
Kad se vidi što sve od “hrvatskih” amandmana u EP-u nije prošlo, možda je jasnije i zašto se nejasnom pojmu “federalizma”, koji jest prošao no prati ga to prokletstvo ignoriranja u praksi, daju nadnaravna značenja.