Ubojstvo direktora Ine Stjepana Đurekovića u Münchenu 28. srpnja 1983. još uvijek trese Hrvatsku.
Hoće li suđenje šefovima hrvatskih i jugoslavenskih tajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj dati odgovore na pitanja o umorstvu poznatog disidenta i emigranta, tek ćemo vidjeti.
Meta je bila šira od Ine
No, događaji u Ini prije i poslije Đurekovićeva ubojstva pravi su triler u kojem su se obračunavali savezni i republički „igrači". I jedni i drugi bili su uvjereni Jugoslaveni i „pravovjerni" komunisti, ali i grupacije s velikim interesima. U tom obračunu između saveznih moćnika koji su imali poslušnike u Hrvatskoj i republičkih vlasti glavu je na okrutan način izgubio Stjepan Đureković, a poslije i njegov sin. No, što se događalo prije udbaškog atentata na Đurekovića.
Prema riječima Petra Flekovića (intervju Danasu 1987.), bivšeg istaknutog dužnosnika i privrednika socijalističke Hrvatske, koji je bio dugogodišnji generalni direktor Ine, Savezna devizna inspekcija (SDI) početkom 80-ih „napala" je Inu.
– Meta je mnogo šira – govorio je Fleković aludirajući na napad na kompletno hrvatsko gospodarstvo tog vremena, 15 jakih poduzeća. Za napade dirigirane iz Beograda najatraktivniji su bili Podravka i Ina. Savezna, uvjetno rečeno „beogradska linija" otvorila je „aferu" Ina putem Devizne inspekcije, ispostave u Zagrebu, koju je vodio Ilija Stojaković.
Njegovi „igrači" u Ini, poput Ivana Borića, krali su i kopirali dokumente te informacije dostavljali inspekciji, odnosno Stojakoviću i Savi Bobiću. Tako je 1982. Savezna devizna inspekcija utvrdila da je Ina Commerce oštetila društvo za 88,7 milijuna dolara. I to zbog isporuke primarnog benzina Dow Chemichalu i kupnji cijevi za plinsko polje Molve-2.
Borić je u dogovoru sa Stojakovićem ilegalno prikupljao Inine materijale i dokumente, a Stojaković je sugerirao Boriću koje dokumente treba ukrasti i kopirati. Stojaković je, nakon toga, te dokumente prosljeđivao drugim organima.
Osim toga, Borić se posebno angažirao, u dogovoru sa Stojakovićem na prikupljanju dokumentacije o kupnji Inina aviona radi kompromitacije Vanje Špiljaka, sina Mike Špiljaka.
Stojaković je uvijek sugerirao Boriću da jedan primjerak dokumenata anonimno dostavi Okružnom javnom tužilaštvu (OTJ) Zagreb Saveznom sekretarijatu unutarnjih poslova (SSUP-u).
Tako je 17. prosinca 1982. OJT Zagreb dostavljena anonimna predstavka na kriminalističku obradu o kupnji putničkog aviona AS 125 za potrebe Ina Commerca. Istu predstavku SSUP primio je od SDI-ja i proslijedio je republičkom MUP-u (RSUP) i hrvatskoj Udbi (SDS SRH).
Borić je za ilegalno prikupljanje dokumenta angažirao u Ini još šest osoba i davao im upute što trebaju raditi. A sa Stojakovićem se sastajao na tajnim mjestima. Cilj je bio Vanja Špiljak, sin moćnog komunističkog dužnosnika Mike Špiljaka. Stoga je Borić „otkrio" Stojakoviću da se u radnom stolu Dušice Ćuk-Letang, tajnice Vanje Špiljaka, „nalazi veća količina dolarske gotovine". Ovu informaciju od 26. listopada 1982. Stojaković je prenio u GSUP Zagreb, zagrebačku policiju. Tražio je da se pretraži stol. Kad to ondašnja milicija grada Zagreba nije učinila, Kabinet SSUP-a je, nakon anonimne prijave, tražio da se poduzmu mjere.
Za slučaj o „malverzacijama u Ini", nakon gradske policije, zainteresirala se i republička koja je gradskoj naredila da nastavi prikupljati podatke i dokumente. Odlučeno je također da se u sve to, u sklopu akcije „Lugano", uključi i Služba državne sigurnosti (Udba), ali na način da prikuplja podatke o mješovitim poduzećima Ine u inozemstvu. Zadatak akcije Lugano bio je istražiti poslovne aktivnosti pojedinaca u inozemstvu. Međutim, u sklopu te akcije SDS (Udba) poslije nije otkrio štetu nastalu za Inu, o čemu su sačuvani izvještaji.
No, Savezna devizna inspekcija i Ivan Borić osim policijskih željeli su u aferu uključiti i partijske strukture. Borić je o svemu uputio informaciju i Komitetu općinske konferencije SKH Trešnjevka, koji je sve proslijedio Stanici milicije Trešnjevka. Borić pritom nije sa svime upoznao svoju osnovnu organizaciju SK u Ina Commerce.
Na temelju prijava zagrebačka je policija zbog uvoza cijevi obavila 14. rujna 1982. informativne razgovore s direktorima Ina Commerca Petrom Crnkovićem, Borislavom Ostrolučaninom i Zvonkom Domovićem. Određen im je pritvor. Ostrolučanin je u nekoliko navrata mijenjao svoj iskaz. Okružno javno tužiteljstvo potom je podnijelo zahtjev Istražnom centru Okružnog suda Zagreb za pokretanje istrage protiv njih, a uhićen je i Krešimir Filičić, direktor Bemex Tradea, po povratku iz Milana. Naravno, afera je imala i medijski odjek.
Laž o ukradenom tankeru
U takvom ambijentu iz Hrvatske u Njemačku pod prijetnjama bježi direktor Ina Marketinga Stjepan Đureković. Zanimljivo, Devizna inspekcija cijelo je vrijeme bila usredotočena na rad Ina Commerca, a samo je jedna komisija poslana u Ina Marketing i to nakon Đurekovića bijega. Poslije je u Ini plasirana lažna vijest da je ukrao tanker s naftom... Stane Dolanc, savezni ministar unutarnjih poslova, dva je puta na TV-u spominjao pljačku u Ini.
No nakon ispitivanja zatvorenici su početkom prosinca 1982. pušteni iz istražnog pritvora, a Okružni sud u Zagrebu u travnju 1983. obustavio je istragu.
Savezna devizna inspekcija nije prihvatila obustavljanje istražnog postupka protiv osumnjičenih, ali javno tužilaštvo odbacuje prigovor.
Potom je Savezna inspekcija podnijela prigovor Saveznom javnom tužilaštvu protiv rješenja u Hrvatskoj, a Savezno tužilaštvo prihvatilo prigovor.
Ina Commerce je uzvratila tako da je od saveznog Ministarstva financija tražila supervještačenje, ali su odbijeni. Potom se Ina obratila i Izvršnom vijeću Sabora SRH, republičkoj vladi, koje je podržalo zahtjev Ina Commerca. Savezna vlada nije odgovarala na upit.
Tako je pitanje Ina Commerca prebačeno na političko bojno polje, a rat su vodile republičke komunističke strukture i njeni interesni lobiji sa saveznim zainteresiranim interesnim grupama. Republička vlada potom je iznijela mišljenje da izvještaj o radu Savezne inspekcije u Zagrebu ne može prihvatiti, a o svojim ocjenama republička je vlada informirala delegaciju Sabora u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ i delegate u Saveznom vijeću Skupštine SFRJ i SRH.
U sukob se umiješao i Pavle Gaži, ministar unutarnjih poslova Hrvatske 1983., tako što je dao izjavu da ne može ići do kraja u Ini zbog „problematične djece narodnih heroja u Ini". Mislio je pritom na Mišu Broza, Vanju Špiljaka, Jadranku Krajačić, Milana Ujevića i druge. Istaknuti komunisti Hrvatske to su shvatili kao poruku da ih se želi kompromitirati te su odgovorili žestoko.
Na sjednici odbora Društveno-političkog vijeća sabora SRH za pravosuđe i upravu, 15. svibnja 1983., razmatran je izvještaj o radu SDI – odjel Zagreb iz prethodne godine.
Odbor za upravu i pravosuđe Društveno-političkog vijeća Sabora SRH, kojem je predsjednik bio Vrgorčanin Milorad Viskić, nije prihvatio izvještaj SDI jer „nisu navedeni prigovori radnih organizacija koje su kontrolirane".
Štoviše, Odbor je zatražio „odstranjivanje nestručnih pojedinaca iz SDI Zagreb" što je, na kraju, rezultiralo time da je Stojaković razriješen na mjestu šefa SDI Zagreb i premješten u Beograd. Osim toga, hrvatski komunisti nisu na tome stali, nego su po kratkom postupku smijenili svoga ministra unutarnjih poslova Pavla Gažija.
Zamjerili su mu što je potkraj svibnja 1983. „namjeravao izazvati nepovjerenje u partijsko i državno rukovodstvo SR Hrvatske i sugerirao zavjeru u rukovodstvu SRH, povezanu sa stranim agenturama".
Gaži je takvu blasfemičnu poruku prenio preko svoga šurjaka u Beograd a da pritom nije informirao ni predsjedništvo CK SKH ni Predsjedništvo SRH.
Gažijeva poruka, poslana na četiri adrese u Beogradu, glasila je ovako: „Jure Bilić na sjednici predsjedništva CK SKH išao je đonom protiv Stane Dolanca, Pavla Gažija i policije. Tražio je da se ponovno održi IV. Plenum SKJ koji bi ispitao samovolju policije. Veoma je karakteristično što ima punu podršku Ante Markovića... Ovo sve navodi na pomisao da se radi čak i o jednoj zavjeri, povezanoj s određenim OS i možda i na NKVD, odnosno na SSSR. Jure Bilić je nacionalista staljinističkog tipa". Bilo je to za Juru Bilića previše pa je kao šef Partije u Hrvatskoj odlučio reagirati.
Neprijatelj br. 1.
Kako je političko i republičko vodstvo tadašnje Hrvatske o Gažijevoj poruci informirano tek potkraj srpnja 1983., dva mjeseca poslije, na sjednici Sabora od 28. listopada Gaži je smijenjen sa svih funkcija te iz CK SKH. Šuvar je bio protiv toga da se odluke o Gažiju objave u medijima pod obrazloženjem da nam „ne treba javni striptiz". Međutim, na to je Milorad Viskić, Špiljakov čovjek, „poludio" i sve dao u javnost. A što se tiče Ivana Borića, stvari su se okrenule protiv njega. Policija mu je pretražila stan, a Ina Commerce je podnijela 14. svibnja 1985. kaznenu prijavu protiv njega „zbog kaznenog djela izdavanja službene tajne i zlouporabe položaja i li ovlaštenja". Izgubio je i posao.
No, kako su hrvatske i jugoslavenske strukture gledale na slučaj Đureković?
Budući da su hrvatski glavešine bili pod stalnim optužbama Beograda da je Đureković bio njihov čovjek u Ini, on im je jednostavno smetao. Usto, Đureković ih je prokazivao kao „crvenu buržoaziju" i mnogo je znao o „sinovima narodnih heroja" koji su radili u Ini. S druge strane, Beogradu i obavještajnim krugovima Đureković je koristio kao argument protiv istaknutih hrvatskih komunista (Špiljak i ostali), ali je bio u tom trenutku „neprijatelj Jugoslavije br. 1". U svakom slučaju, ni jednima ni drugima nije odgovaralo da objavljuje knjige o Titovoj diktaturi, crvenoj buržoaziji, lopovluku itd. Njihov je zajednički interes bio ugrožen, a Đureković se potrudio da ih prokazuje u svojim knjigama.
>>Feljton (5): Godine uoči raspada Jugoslavije – Kako je Dinamo osvojio prvenstvo 1982. godine
>>Feljton (4): Godine uoči raspada Jugoslavije: Nacionalni euharistijski kongres 1984.
>>Feljton (3): Godine uoči raspada Jugoslavije: dužnička kriza 1982. i Milka Planinc
Ispada da je svaka kriminalcina ubijena u nerasciscenim racunima oko podijele ,,plijena" zrtva bivse drzave. Vecinu njih je bolilo dupe za Hrvatsku vec su punili svoje dzepove bas kao i ovi sada politicari u Hrvatskoj.