Feljton (7): Godine uoči raspada Jugoslavije: Političke igre oko kandidature za Ljetnu univerzijadu

Studentske sportske igre, službeno XIV. Ljetna univerzijada, koja je održana u Zagrebu u srpnju 1987., jedan je od važnih događaja u Hrvatskoj 80-ih godina prošloga stoljeća. Budući da je Beograd ranije odustao od kandidature, Skupština grada Zagreba gotovo jednoglasno je 1983. donijela odluku o prihvaćanju kandidature.

Zašto?

– Veliki sportski događaji u to vrijeme bili su najbolji politički marketing – kaže dizajner Boris Ljubičić, koji je u to vrijeme s organizatorima bio ljuti boj za vizualni znak Univerzijade. No, o tome kako je sve počelo i završilo govori Mato Mikić, bivši predsjednik Skupštine grada Zagreba i gradonačelnik za vrijeme Univerzijade.

U to vrijeme velike gospodarske krize, tzv. dužničke krize, na saveznoj razini donesena je odluka o zamrzavanju investicija koje su bile vezane za društvenu sferu, ali hrvatski komunisti našli su rješenje. Članovi Inicijativnog odbora Univerzijade, visoki dužnosnici socijalističke Hrvatske, imali su svoj argument: riječ je o “razvojnom programu Zagreba”.

Prije nego što su donijeli isforsiranu odluku o kandidaturi, Mato Mikić i njegovi ljudi osigurali su suglasnost republičkih vlasti, odnosno institucija koje su mogle biti uključene u ambiciozni i veliki projekt.

Udarci u Beogradu

– Vrlo pažljivo ostvarili smo kontakte da bi se u Hrvatskoj osigurala podrška republičkih organa. Razgovarali smo s Josipom Vrhovcem, Mikom Špiljakom, Antunom Milovićem, svim rukovodiocima, društveno-političkim zajednicama i svim SIZ-ovima koji su financirali pojedine djelatnosti vezane za Univerzijadu – kaže Mato Mikić o dobivanju podrške za Univerzijadu.

Predsjednik organizacijskog odbora Univerzijade bio je Ivo Vrhovec, čovjek koji je jako dobro kotirao u Beogradu (dugogodišnji urednik Vjesnika, dopisnik iz SAD-a i Britanije, predsjednik IK CK SKH, član Predsjedništva CK SKH, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, šef CK SKH i član Predsjedništva SFRJ od 1984. do 1989.) Njegov zadatak bio je da osigura financiranje Univerzijade i “prima udarce” u Beogradu, a drugovi u Zagrebu obećali su mu da će na terenu odraditi sve kako treba. Tako je i bilo. Uslijedila je akcija uvjeravanja saveznih institucija da participiraju u financiranju Univerzijade.

– Bez organa republike nije se moglo tražiti pomoć i sudjelovanje cijele Jugoslavije, a bez tih sredstava nije bila moguća organizacija – naglašava Mikić. Model kojim su osigurana sredstva za Univerzijadu bio je primijenjen na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu u Novom Sadu 1981. i Zimskoj olimpijadi u Sarajevu 1984.– To znači da je u Saveznoj skupštini donesena odluka da se dio sredstava od poreza na promet za pojedine proizvode, koji su zakonom bili utvrđeni, mogu ustupiti Univerzijadi – ističe Mikić.

Puno pokrovitelja

Ovakvo ustupanje sredstava trajalo je 18 mjeseci pa je velik broj predstavništava stranih poduzeća i jugoslavenskih firmi bio pokrovitelj Univerzijade. Kad se vidjelo da će Univerzijada uspjeti, stigao je prigovor iz Beograda. Isticano je da nema zakonskog uporišta da se mogu koristiti proračunska sredstva u 1,5 godini, jer se proračun donosi za godinu.

Zagreb je, naime, za godinu i pol dobio tri posto budžetskih sredstava države. Braneći se, hrvatski komunisti žestoko su uzvratili jer je Hrvatska daleko više participirala u budžetu federacije nego je, razmjerno s drugim republikama i pokrajinama, uzimala iz budžeta.– Mi smo dobili tri posto tih sredstava, a samo je Grad Zagreb tada, s obzirom na svoj gospodarski potencijal, financirao savezne institucije i programe s osam posto. Prigovori su posebno dolazili iz Srbije, tražili su da se prekine prikupljanje sredstava, čemu smo se suprotstavili – prisjeća se Mikić.

Veliki novac za financiranje Univerzijade korišten je i iz gradskih i republičkih, samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ova) te iz doprinosa građana Zagreba. Zagrepčani su za Univerzijadu, među ostalim, izdvojili trodnevnu plaću.

– Građani Zagreba donirali su za sva poboljšanja sadržaja objekata, kao i izgleda grada, u kojem je realizirano 48 programa – priča Mikić.

Izgrađene su školske sportske dvorane, Muzej Mimara, rekonstruiran je ondašnji Trg Republike.

– Bilo je prigovora zašto ga uređujemo,odgovorili smo da on predstavlja građane Zagreba i cijelu Hrvatsku – kaže Mikić. Usto, dovršene su ceste i tramvajske pruge. Izgrađen je Cibonin toranj, neboder je definiran kao privredni objekt i gradnju su financirala poduzeća kupnjom budućeg poslovnog prostora. Sagrađena je i završena zgrada Ina-Trgovine u Novom Zagrebu i zgrada Chromosa u Vukovarskoj.

– Na Skupštini grada sve te objekte unijeli smo u službeni program Univerzijade pa je izbjegnuta obveza o neprivrednim investicijama. Nema fakulteta u Zagreba koji nije u vrijeme Univerzijade bitno poboljšao svoj položaj. Srednjoškolski centri dobili su šest sportskih dvorana, a dvije sportske dvorane vezane su za Ekonomski i Elektrotehnički fakultet. Značajna investicija je i Kineziološki fakultet, tada Fakultet za fizičku kulturu, i to iz sredstava Republike, a djelomice i grada – kaže Mikić i dodaje kako do tada nije bilo zahvata nad studentskim centrima i domovima.

Naime, od 3800 ležajeva u studentskim domovima u Zagrebu ih je nakon Univerzijade bilo više od 7000.

Zagreb je dobio i plivački bazen Mladost na Savi, uređena je Šalata s otvorenim bazenom i jezero Jarun.– Kao opravdanje posebnog ulaganja u Jarun predložili smo međunarodnoj studentskoj sportskoj organizaciji da dva sporta, koja organizator može sam odrediti, budu veslanje i kajak. Jarun je tako financiran na programima razvoja veslanja i kajaka – prisjeća se.

U Dinamov stadion nije se ulagalo iako je bilo planirano.

– Stadion je bio pripremljen u fizičkom dijelu koliko je bio potreban za zatvaranje i otvaranje Univerzijade i atletska natjecanja. Međutim, trebalo je realizirati projekt koji su već dva puta verificirali stručnjaci i manje je stajao od zahvata koji su naknadno na njemu provedeni – uvjeren je Mikić. S obzirom na tada visoku inflaciju i svakodnevne promjene tečaja dinara i marke, odnosno dolara, teško je doći do metodologije izračuna koliko je potrošeno novca za Univerzijadu, no brojka se vrti oko 800 milijuna dolara.

Na Univerzijadi u Zagrebu nastupilo je gotovo 6,5 tisuća natjecatelja, studenata iz 122 države svijeta. A grad je dobio mnoge sveučilišne, sportske i infrastrukturne objekte. Nakon dugo vremena, bilo je to veliko ulaganje u glavni grad Hrvatske.

– Univerzijada je uspjela jer su svi objekti koji su građeni imali nositelje koji su poslije nastavili koristiti te objekte, nijedan nije bio izgubljen – zaključio je. Tek nakon završetka Univerzijade, kad je na vlast u Srbiji došao Milošević, počeli su napadi na organizatore Univerzijade. Hrvatska je optužena da je upala u monetarni sustav Jugoslavije, što nije bilo točno. Na svakom aktualnom satu sjednice Skupštine SFRJ tijekom 1988. Srbin Mihajlo Švabić postavljao je pitanje Vrhovcu o upadu u monetarni sustav zbog financiranja Univerzijade.

– U Skupštini se raspravljalo čak o prijedlogu zakona kojim bi se Zagrebu oduzela sredstva koja su dodijeljena za organizacije Univerzijade – dodaje Mikić.