Kontroverzni komunistički političar Stipe Šuvar iz Zagvozda (1936.-2004.), ostat će upamćen u hrvatskoj povijesti najprije kao politički kukavica koji nije znao ni htio zaustaviti Miloševića.
Šuvar je bio ambiciozni ideolog na stranputicama marksizma. Nametnuo se nakon slamanja Hrvatskog proljeća 1971. kada se svrstao uz pobjedničku frakciju Vladimira Bakarića, stvarnog vladara Hrvatske do smrti. Uz Bakarićevu zaštitu, Šuvar se 1974. dočepao mjesta republičkog sekretara (ministra) prosvjete i kulture. Tu je funkciju obnašao u dva mandata, sve do 1982. Za to vrijeme proveo je reforme u školstvu koje su više sličile nasilju i nekoj vrsti kulturne revolucije. Ukinuo je gimnazije i uveo usmjereno obrazovanje čime je unazadio školstvo. Opravdavajući reforme, Šuvar se pozivao na gospodarske pokazatelje i rast iz ‘70-ih. Komunisti su očekivali da će Hrvatska imati stalni gospodarski rast, no taj optimizam bio je na krivim ideološkim pretpostavkama.
Poslije smrti političkog mentora Bakarića 1983., Šuvar je imao veliku ambiciju zavladati hrvatskom Partijom. Želio je postati glavni ideolog Hrvatske i cijele komunističke Jugoslavije. Njegovo ideološko “divljanje“ kulminiralo je 1984. narudžbom tzv. Bijele knjige, punog naziva “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Dokument je izradio Centar CK SKH za informiranje i propagandu nakon savjetovanja o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva, na kojem su uz Šuvara bili i neki njegovi poslušnici (Pero Kvesić, Goran Babić).
– Bijela knjiga pozivala je na odlučnu akciju Partije, što je uključivalo i represivne mjere prema autorima nepoćudnih izjava ili umjetničkih uradaka. To se ipak nije dogodilo, zbog odnosa u jugoslavenskoj Federaciji i zato što je većina označenih nepoćudnih autora bila iz SR Srbije, a materijal je nastao u radionici CK SKH – kaže povjesničar Ivica Lučić. Zakasnjeli pokušaj denuncijacije označenih protivnika nije uspio jer su u njemu bila mnoga imena protagonista velikosrpstva (Gojko Đogo, Vuk Drašković, Brana Crnčević, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, filmaš Živojin Pavlović). Od hrvatskih imena u Bijeloj knjizi bili su književnik Stjepan Čuić, autor kultnog romana Orden, Stanko Lasić, Rajko Grlić, Igor Mandić, Predrag Matvejević, koji piše protestna pisma zbog ljudi koji su u zatvoru. U Bijeloj knjizi bili su i Nadežda Mandeljštam i Milan Kundera zbog pogubnog utjecaja njihovih djela na jugoslavensko socijalističko društvo.
– Šuvar je kontrolirao razne ekstremne tendencije. Peko Gorana Babića kontrolirao je stanovite medije, bili su tu njegovi medijski poletarci koji su danas u EPH, komisije koje su istraživale ideološke devijacije u Leksikografskom zavodu, u povijesti itd. To je bila neka vrsta bildanja ideologije – objašnjava povjesničar Ivo Banac. No, Šuvar u svojim ideološkim planovima nije uspio i zato što je, među ostalim, naišao na Miku Špiljaka, gangstera, kako su ga poslije zvali Šuvarovi prijatelji i bliski suradnici.
– To je bio veliki sukob, partijska priča. Špiljak je pobijedio, izgurao je Šuvara iz Hrvatske u Federaciju, a u Hrvatskoj su sve preuzeli Špiljakovi ljudi, Stanko Stojčević, Celestin Sardelić i drugi. Špiljak je dobro stajao i u Federaciji, bio je premijer, predsjednik Predsjedništva, imao je razne druge funkcije. Tamo je plivao kao riba u vodi – kaže Banac o Špiljaku, objašnjavajući i zašto se ime toga komunističkog političara spominje u kontekstu likvidacije Đurekovića:
–Prema neprijatelju nema liberalizma, posebno kad vas se osobno dira. Ja mislim da bi Šuvar isto postupio da su njegovi interesi bili ugroženi.
Kad je izgubio političku bitku u srazu sa Špiljakom, Šuvar je mogao “političariti“ samo u Beogradu, gdje je već bio omražen zbog Bijele knjige, ili se posvetiti dovršavanju projekata koje je otprije gurao, Muzeju Mimara i Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Većinu svoje zbirke Ante Topić Mimara darovao je hrvatskom narodu. Sve je regulirano ugovorom između Mimare i RH, jedan od uvjeta iz aneksa 1986. bio je i da se uredi prostor za stalno izlaganje. Povratak zbirke u Hrvatsku nije išao jednostavno ni lako. Neki političari nisu htjeli ni čuti za darovnicu „hrvatskom narodu“, formulacija je zasmetala i utjecajnom i moćnom Milutinu Baltiću i njegovoj supruzi. Šuvar je s teškim kapricima doveo u Hrvatsku Mimaru jer je žena Milutina Baltića rekla da taj Mimara neće doći u Zagreb dok je ona živa. Svoj stav branila je jednostavnim principom. Mimara je rekao da on poklanja kolekciju hrvatskom narodu, a ona je rekla da toga nema. Tvrdila je da se ne može pokloniti hrvatskom narodu, nego predstavnicima hrvatskoga naroda, a to je Sabor SRH. Mimara je na to odgovorio: – Zadjenite si to za šešir, taj Sabor poslije kolekciju može dati kome hoće.
Šuvar je bio karijerist pa se oglušio na formulaciju koja je, vjerojatno, i njemu smetala. Htio je da za njegove vlasti Mimarina kolekcija dođe u Zagreb, a želio ga je i fascinirati. Mimara je jednom poznatom hrvatskom redatelju, nakon upita kako izlazi na kraj sa Šuvarom, ispričao nekoliko anegdota: – Šuvar je lukav, misli da sam ja budala. Dođe on meni i jedan dan ispriča mi povijest Feničana, drugi dan sve o Babilonu. A ja ga pitam što je s Asircima?! Ne zna ništa. Nije se pripremio. Rekao sam mu: Vi ste lažov, zauzimate se za galeriju iz svojih karijerističkih razloga, o svemu pojma nemate! Doživim infarkt u Rijeci, ležim u bolnici, u groznoj sobi, vrućina je, ali ne dam nikome da mi dođe. Jedan dan otvaraju se vrata sobe, proviri glava Stipe Šuvara. Što je, Šuvar, pitam. Barba Ante, doša sam vidit je li đava doša po svoje, da vas se riješimo, kaže on. Ajde, kurvin sine, ulazi! Takvog te volim, to si ti!
Sabor i Skupština grada Zagreba polovicom 80-ih odlučili su da se zbirka umjetnina Mimare smjesti u središnjem dijelu kompleksa na Rooseveltovu trgu 5, prostor je uređen kao muzej. Šuvaru se obično pripisuje i to da je izgurao projekt gradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilište knjižnice (NSK). Međutim, nova zgrada NSK predviđena je zakonom iz 1971. kao jedan od četiri kapitalna objekta u hrvatskoj kulturi, a imala je gotovo plebiscitarnu podršku hrvatskoga naroda.
– Knjižnica i muzej Mimara neutralni su projekti. Ne morate biti naročit Hrvat da uživate u knjigama i umjetnosti – kaže Ivo Banac, koji tvrdi da je Šuvar te projekte izgurao zato što su politički neutralni.
Šuvar je, u biti, bio prilično anacionalan, što se najviše vidjelo po njegovoj otvorenoj borbi protiv hrvatskog književnog jezika. Zato je 1987. odjeknulo otvoreno pismo koje je Šuvaru uputio hrvatski književni klasik Petar Šegedin. On je Šuvara u pismu optužio za vođenje iskorjenjivačke politike protiv hrvatskog književnog jezika.
“Vi ste po porijeklu, rekoste mi, Portugalac, a ni seljak niste da biste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Nikad vas nije zanimao problem ljudskog ukorjenjenja, pa tako ni nacionalnog”, pisao je Šegedin Šuvaru. Otvoreno pismo bilo je pljuska Šuvaru pa je često o Šegedinu izmišljao nevjerojatne stvari, ali hrvatska javnost bila je na Šegedinovoj strani.
Na kraju karijere, u drugoj polovici 80-ih godina, Šuvar je ostao upamćen po tome što je svojim kukavičlukom olakšao uspon Slobodana Miloševića. Kao predsjednik CK SKJ imao je mogućnosti suzbiti srpski nacionalizam, ali nije. Štoviše, često je govorio da će reći popu pop, a bobu bob. Ali se to na XX. Sjednici CK SKJ 30. siječnja i 1. veljače 1989. nije dogodilo. Naime, Šuvar je iznosio referate u kojima nije bilo ničeg konkretnog, osim općih političkih ocjena. Potom se Ivo Družić obratio Šuvaru i Miloševiću. Šuvaru je, među ostalim, rekao: – Glavu ti skidaju, a ti si rekao da ćeš reći popu pop, a bobu bob!
Na kraju je Družić apelirao na drugove Šuvara i Miloševića da ne vode partijsku lokomotivu suprotnim pravcima. Bilo je jasno da Šuvar nije prihvatio Miloševićev koncept, ali nije ni pružio otpor takvom konceptu. Očekivalo se da će Šuvar prokazati srpski Memorandum SANU i pozadinu mitingaške revolucije, ali nije.
Kao član Predsjedništva SFRJ Šuvar je nakon demokratskih izbora smijenjen jer je bio pasivan u odnosu na Miloševića. Zamijenio ga je Stipe Mesić.
>> Feljton (7): Godine uoči raspada Jugoslavije: Političke igre oko kandidature za Ljetnu univerzijadu
prica se da je milanovicu uzor suvar