Feljton (9): Velika pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice zbog nebrige vlasti trajala je pet godina

Velika pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice trajno je obilježila 80-e godine prošlog stoljeća. Nije to bila velika pljačka prema svojoj spektakularnosti, umijeću organizatora i pljačkaša, nego po odnosu ondašnje vladajuće komunističke klike prema jednoj od najvažnijih nacionalnih ustanova u Hrvatskoj. Knjižnica nije imala nikakav sustav nadzora i zaštite, politika je odlučivala o ljudima koji će sjediti u upravi, a oni se nisu brinuli o fundusu knjižnice. Sudac Vinja Vladimir u obrazloženju presude pljačkašima više je puta izrazio zgražanje nad odnosom odgovornih prema Nacionalnoj knjižnici, koja je bila u današnjoj zgradi Hrvatskog državnog arhiva, na Marulićevu trgu 21. Istaknuo je da je Millesov plan godinama uspješno funkcionirao ne zbog spretnosti manipulanata, nego zbog neshvatljive nebudnosti odgovornih u NSB-u. Uprava knjižnice, dodao je, nije reagirala čak ni nakon što su se naslućivale krađe, u što su sumnjali ondašnji zaposlenici u knjižnici Božena Živković i Dražen Budiša.

Komunističke vlasti tek su nakon uhićenja Millesa i drugova zbog pljačke, koja je razgolitila katastrofalno stanje Nacionalne knjižnice i odnos vlasti prema nacionalnom blagu u njoj, ozbiljno shvatile gradnju nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja je počela 1988. U tome je ipak najviše potegao političar Stipe Šuvar, što mu priznaju ne samo apologeti, nego i politički protivnici.

Požutjele stranice sudskog spisa, presude i obrazloženja pričaju priču o tome tko su te kako su poticatelj i izvršitelj Aleksandar Milles, zvani Profesor, i društvo od kraja 1982. do 1987. sustavno potkradali knjižnicu. Aleksandar Milles, Alan Mitrović, Berislav Lacković, Zlatko Kovač, Vladimir Netelko, Josip Pušić i Ivan Tkalčić otkriveni su i uhićeni 1987., a 1989. proglašeni su krivima i osuđeni. Milles se potkraj 1982. dogovorio sa Zlatkom Kovačem, zvanim Braco, koji je u NSK radio kao manipulant, da uz pomoć drugih kolega zaposlenih u Odjelu zatvorenog spremišta knjižnice (Netelko, Pušić, Tkalčić) iznese rijetke knjige, karte, ilustracije i grafike. Iznosili su ih uz naknadu, a popis je Milles dostavljao Kovaču. S trojkom iz zatvorenog spremišta uopće nije kontaktirao, a novac im je slao preko Kovača. Od kraja 1982. do rujna 1987. izneseno je ili, kako je Milles govorio u svojoj obrani, „posuđeno“ najmanje 1300 naslova, od čega je Milles poimenice priznao 517 naslova. Tko je zapravo Aleksandar Milles, organizator najveće pljačke knjižnog blaga u hrvatskoj povijesti? Rođen je 1964. u Zagrebu, kao drugo dijete Konstantina Millesa, u to vrijeme poznatog novinara, i Katje Goldoni. Maja Milles, starija sestra, pravnica, također je bila novinarka. Obiteljske prilike Aleksandra Millesa prikazala je tadašnja defektologinja Marina Grozdić. Prema njoj, Aleksandar je bio dijete iz materijalno sređene obitelji. Roditelji su prema njemu imali nedosljedan i pokroviteljski stav. Vrlo rano imao je noćne more. U šestoj godini završio je u tadašnjem Institutu za zaštitu majki i djece. Već kao dijete imao je ispade bijesa i agresije, interes za druženje sa starijim osobama, interes za skupljanje starih maraka i knjiga, u čemu se izdvajao od okoline. Kao osmogodišnjak počeo je proučavati vjersku literaturu, a zanimala ga je magija, ali i kemija.

Znanje je koristio praveći priručne eksplozive pa je s prijateljima u Cvjetnom naselju znao podmetati male požare. Kad je imao 12 godina, završio je u Vinogradskoj bolnici. Liječnici su preporučili hospitalizaciju i psihoterapeutski tretman. Pravni fakultet napustio je kao brucoš. Sudbonosno poznanstvo Milles je stekao 1980., nakon što je u novinama objavio oglas o otkupu rariteta, vrijednih knjiga. Javio se Zlatko Kovač Braco, manipulant u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Millesa su zanimala samo izdanja iz 16., 17. i 18. stoljeća. „Zora dalmatinska“ prva je knjiga koju je Milles kupio od Kovača. Knjiga je, dakako, imala pečat NSB-a (Nacionalna i sveučilišna biblioteka). Nakon toga Milles je nastavio “posuđivati” rijetke knjige iz Nacionalne knjižnice. On je naručivao, a Kovač preko kolega iznosio iz knjižnice. Uskoro su se za Millesa i njegovu kolekciju počeli zanimati ugledni kolekcionari, antikvari iz Njemačke, Austrije, Italije i Engleske, nudio im je raritetne knjige, rukopise, vedute, atlase, grafike.

A kad je nabavio nacrte zgrade NSK, Milles je htio osobno ući u knjižnicu i sam birati. U tome su mu pomogli Alan Mitrović i Berislav Lacković, koje je otprije poznavao. U rujnu 1987. Milles je zatražio od Kovača da ostavi otvoren prozor na prvom katu zgrade NSK. Milles, Lacković i Mitrović ušli su na prvi kat stare biblioteke (danas Državni arhiv) koja uopće nije bila fizički zaštićena. Iz „peradarske farme“, kako su zvali knjižnicu, iznijeli su veću količinu knjiga. U zgradu su ulazili početkom vikenda, a izlazili ponedjeljkom u rano jutro. Sa sobom su nosili vodu i hranu, vrećice u kojima su vršili nuždu te vreće za knjige. U knjižnicu su ulazili sedam puta, od toga su tri puta provaljivali u prostore Metropolitanske knjižnice koja je u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. Kako bi ušli u prostore zgrade koji ih zanimaju, koristili su građevinske skele, postavljene na zgradi radi obnove fasade. Nakon što bi iznijeli knjige, odvozili su ih unajmljenim automobilom. Samo iz Metropolitane uzeli su 137 svezaka starih knjiga i atlasa iz 16. i 17. stoljeća u vrijednosti od najmanje 864 tisuće njemačkih maraka. Usto, iz knjiga su izrezali 610 karata, grafika i ilustracija u vrijednosti najmanje 257 tisuća maraka.

Početkom ožujka 1988. policija je uhitila Millesa u njegovu stanu na Zrinjevcu. Nadao se, kako je izjavio, da će ga “idioti iz Đorđićeve”, kako ih je zvao, pokupiti i prije jer se razbacivao novcem. U istražnom postupku Milles se najprije branio šutnjom, a tek nakon dva mjeseca počeo sustavno iznositi obranu. Motivi njegova djela, kako je govorio, bili su „crna magija“, ezoterične sile, transnacionalne organizacije i slično. Sud tim argumentima, nakon vještačenja, nije poklonio vjeru. Millesa je vještačio jak tim vještaka iz Kliničke psihijatrijske bolnice Vrapče. Utvrdili su da je je kod njega došlo do znatnih psihičkih poremećaja koji odgovaraju dubokim promjenama ličnosti shizoidne strukture. Nisu našli elemente za dijagnozu trajne ili povremene duševne bolesti ni zaostalog duševnog razvoja.

Milles se čudio što mu nisu dopustili da se brani sa slobode jer mu “ne pada na pamet da pobjegne”. Na suđenju je govorio da je neka druga grupa ukrala više knjiga od njegove. Spominjao je i to da je planirao zapaliti Nacionalnu knjižnicu, 2,5 milijuna knjiga, ali i Arhiv Hrvatske u istoj zgradi. U svojem odštetnom zahtjevu Nacionalna knjižnica navela je štetu od milijun njemačkih maraka – 910 tisuća maraka za knjige i 98 tisuća maraka za ilustracije. Zagrebačka nadbiskupija u odštetnom zahtjevu navela je 1,1 milijun maraka štete koja je nanesena Metropolitanskoj knjižnici – 864 tisuće maraka za knjige i 257 tisuća marka za istrgnute i izrezane karte, grafike i ilustracije iz drugih knjiga. Sudac je u obrazloženju presude naveo da bi Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci bila nanesena mnogo veća šteta da se prema napucima savjesnog Dražena Budiše rijetka izdanja nisu “sukcesivno povlačila” u trezor.  U rujnu 1989. donesena je presuda. Milles je osuđen na 15 godina zatvora za krađu više od 1300 knjiga, veduta, grafika, karata i ilustracija. Vrhovni sud Hrvatske, nakon žalbe, smanjio mu je kaznu na devet godina zatvora, koju je izdržavao u Lipovici, zatvoru poluotvorenog tipa. Kad je Milles u kolovozu 1991. dobio slobodne dane, da ironija bude veća, došao je u NSK i pokušao se učlaniti.

>> Feljton (8): Stipe Šuvar imao je mogućnost suzbiti srpski nacionalizam i zaustaviti Miloševića