Fenomenologija Šukerova potonuća: U kojem je to društvu vrlina ne dati se smesti zbog onoga što se zaista događa?

U kolumnama ovog tipa gotovo uvijek pišemo i čitamo o tzv. ozbiljnim temama, u pravilu o stvarima koje nas zabrinjavaju, ljute, plaše. Smiješnog, vedrog i zabavnog u političkoj je svakodnevnici puno manje. Baš zato je i dragocjenije. Kao što kolektivni strahovi govore nešto o zajednici koja ih dijeli, jednako tako o njoj nam ponešto kazuje i ono što je većini članova zajednice smiješno.

Jedan takav, naizgled bezvezan i sporedan događaj zbio se ovog tjedna u HRT-ovoj emisiji Studio 4. Počelo je kao uobičajena medijska masaža. Pristojna, iskusna voditeljica i dva vječna lika. Jedan je bivši, možda i budući ministar financija Ivan Šuker, upečatljiv, korpulentni brko, pristojnog nastupa. Mediji ga uglavnom vole, iako su ga povremeno derali kao u slučaju afere Fiolić, na marginama koje je optuženi mesar izjavio kako je Šukeru svaki tjedan dostavljao dvadeset kila teletine, što je većini javnosti, kojoj je teletina rijetko ostvariv predmet žudnje, predstavljalo crvenu krpu.

Drugi gost, ekonomist Ljubo Jurčić uvijek je tu, uvijek pristojan, upućen, blago optimističan poput Dalaj Lame, uvijek zna što treba činiti s gospodarstvom. Sugovornici su priču o kamatama na kredite kao novom poreznom rasterećenju vrtjeli kompetentno, ali pomalo dosadno, jer je bilo jasno da se na tu temu ništa epohalno nova ne može čuti. A onda se dogodilo nešto što nadmašuje i najbolje izrežiran skeč. Dok je Šuker, u krupnijem kadru, turpijao o svojevremenom uvođenju OIB-a, odjednom je počeo tonuti. Govorio je i dalje dok je ravnomjerno ponirao i na kraju gotovo ispao iz kadra. Uslijedio je kadar druge kamere u kojem smo vidjeli Šukera kako poput djeteta izviruje iznad stola, na potpuno spuštenoj stolici, barem pola metra ispod razine voditeljice i drugog gosta, no i dalje govori, kao da se ništa nije dogodilo. Drugi gost i voditeljica također se ponašaju kao da je sve uobičajeno.

Dva dana snimka je bila apsolutni hit na društvenim mrežama. Pogledao sam je desetak puta i svaki put mi je bila jednako smiješna. Zašto se tome smijemo? U koju je žicu našeg doživljaja stvarnosti pogodila ta situacija? Više je mogućih objašnjena. Najbanalnije je kako nam je smiješno vidjeti nekoga poniženog, pogotovo kad onaj koji se drži visoko padne nisko. Gospodinu u fraku u slapstick komediji spadnu hlače, netko se oklizne i padne na tortu, predsjednik Amerike drži telefonsku slušalicu naopako. To je primitivna, temeljna, infantilna razina komičnog. Drugi faktor je da nam je smiješno kad se dogodi nešto neočekivano, neuobičajeno, ali bez teških posljedica. Nije baš svakidašnje da usred ozbiljne priče na nacionalnoj televiziji političar u kadru doslovno potone. To jest komično, jer je bezazleno, a efektno. Nije slomio ni nogu ni vrat, nije osramoćen, dogodilo mu se nešto što se svakom događa, ali u nezgodnom trenutku televizijskog razgovora uživo.

Dio nekorektnih komentara ciljao je na Šukerovu korpulenciju, što ga je pratilo i prije. Tako je prije pet godina tada istaknuti predstavnik oporbe Zvonimir Mršić rekao sljedeće: “Zanimljivo je da je ministar financija svakim danom sve deblji, a građani oko njega sve gladniji i siromašniji”, ciljajući demagoški na najniže porive birača, za koje je valjda procjenjivao da debljinu još uvijek tumače kao siguran znak bogatstva. Dio komičnog efekta jest u tome što je stolica popustila pod Šukerom, a ne pod Zorislavom Antunom Petrovićem ili Nikolinom Pišek, ali poanta nije u tome.

Ljubo bi bio pravi junak da se solidarizirao sa Šukerom i on spustio svoju stolicu, umjesto što se pravio Englez

Osobno mi snimka sigurno nije zbog toga smiješna jer iskustvo nezgode sa stolicom u osjetljivom trenutku imam i sam. Na početku ove akademske godine, dok je pročelnica Odsjeka držala pozdravni govor brucošima u dvorani IV. Filozofskog fakulteta, sjedeći s ostalim profesorima sa strane, nagnuo sam previše vlastitih sto kila u krhkoj uredskoj stolici, koja se najprije počela opasno ljuljati, a potom i lomiti kotrljajući se prema sredini dvorane. Završio sam na podu, što je izazvalo razumljiv smijeh do tog trenutka ustrašenih brucoša, začuđen pogled pročelnice i moju zbunjenu opasku s poda da je sve O. K. i da slobodno nastavi pozdravni govor budućim kolegama.

Popuštanje stolice pod stokilašem nije mi samo po sebi dovoljno za smijeh. Krajnji odgovor zašto su ta dva kadra od desetak sekundi tako komična leži u tome što Šuker cijelo vrijeme vergla priču kao da se ništa neuobičajeno ne događa. I ne samo on, već su i dalje smrtno ozbiljni i voditeljica i drugi gost. Dakle, ponašaju se “uobičajeno” u neuobičajenoj situaciji, što razotkriva njihovu “uobičajenost” kao konstrukt, pozu. Istina o dominantnom političkom govoru u Hrvatskoj je nakratko bjelodano zasjala u tom trenutku dok Šuker ponire i nestaje iz kadra, a onda u sljedećem širem, sjedi kao beba na tuti metar ispod Ljube Juričića i Tončice Čeljuske i vergla i dalje svoju priču.

Nije li isto i na makroplanu? Tonemo, a oni pričaju kao da se ništa ne događa, kao da je sve OK. To je smiješno, ali ujedno i tužno, upravo prema Pirandellovoj definiciji humorističnog. Vidjeli smo, dakle, u kratkom, nehotičnom uprizorenju istinu o raskoraku između dominante političke priče i stvarnosti naše zajednice. Istina, koliko god bila tužna, na neki način ipak veseli jer je bolja od obmane, ostavlja neku nadu u mogućnost drugačijeg. Analiza reakcija na ponašanje aktera priče pokazuje kako su stajališta oštro podijeljena. Šukerovi protivnici likuju nad nezgodom poentirajući kako ga je stigla Božja pravda zbog one teletine. Pristaše ga hvale da je ispao faca jer ga nezgoda nije smela, već je nastavio govoriti bez prekida, te kako opet treba biti ministar jer je pokazao pribranost u najtežim uvjetima. Šukeru će ova zgoda vjerojatno u konačnici predstavlja plus. Umjesto uz financije i rezultate vlade koje je bio član, asocijativno ćemo ga ubuduće primarno vezati uz jednu komičnu, bezazlenu zgodu.

Voditeljicu uglavnom hvale zbog pokazane profesionalnosti. Komentatori se čude kako je uspjela izdržati da ne prasne u smijeh. No može se postaviti i pitanje u kojem je to društvu vrlina ne dati se smesti zbog onoga što se zaista događa? Koja je alternativa? Je li možda neprofesionalno ne reagirati u skladu sa situacijom? Da padne bomba, biste li se svi pravili ludi? Nije isto ne reagirati i ne reagirati kako treba. Bi li bilo bolje da je odmah rekla: “Oprostite, je li vam nezgodno sjediti na toj stolici, sad ćemo je zamijeniti.” Što bi bilo da je Šuker potonuo ispod stola? Samo bi se čuo glas u praznom kadru kako i dalje govori o fiskalnim reformama, Ljubo Jurčić bi klimao glavom, a voditeljica se smješkala?

Zanimljivo je da na istom tom 4. programu HRT-a često prikazuju TV prijenosi radijskih emisija, a ovdje su se u TV emisiji ponašali kao da su na radiju. Ton je cijelo vrijeme tekao normalno, kao da nema slike i onog što ona pokazuje. U tih desetak sekundi neuobičajene situacije mogli smo vidjeti i kako se širi korupcijska hobotnica prešutnog konsenzusa da se svi prave ludi. Šukerovo pravo je da se ponaša kao da se ništa ne događa i dipli dalje jer se njemu to dogodilo pa može odreagirati kako želi. Voditeljica ima pravo na svoje poimanje profesionalizma, pa makar ga shvatila i krivo. Ali zašto se Ljubo Jurčić pravi lud i briše rukom prašinu sa stola ne svrnuvši pogled na kolegu koji nestaje? Nitko neće reći – car je gol. Nakon Šukerova potonuća, kad se kadar prebacio na njega, Jurčić je hladno nastavio govoriti svoje. Čak je iskoristio situaciju što je Šuker privremeno izvan stroja da bi odvrtio što više svoje priče. No gledatelj u tom trenutku više ionako ne sluša što Jurčić govori, već se pita što se izvan kadra događa sa Šukerom i stolicom. Ljubo bi bio pravi junak da se solidarizirao sa Šukerom i on spustio svoju stolicu, umjesto što se pravio Englez.

Ima i nečeg jezivog, nadrealnog u toj situaciji. Čovjek sjedi metar ispod njih, a oni se ponašaju kao da je to normalno. Ili su bešćutni, spremni na sve ili se vode onom – ako ignoriraš, nestat će, kao djeca kad se pokriju po očima. Ono što se dogodilo u vijestima i samo kasnije postaje vijest, i to najklikanija. Akteri daju izjave, osvrću se na proživljeno iskustvo, novinare zanima kakav je to osjećaj, kako je proživjeti takvo nešto. Čeljuska u intervjuu ističe – jedva sam izdržala da ne prasnem u smijeh. Dobiva čestitke na hrabrosti i pravoj reakciji u kriznoj situaciji kao da se radilo o padu zrakoplova ili talačkoj krizi. U općoj sumornoj opsjeni koja nas okružuje blagotvoran je bio taj komični trenutak u kojem je, u raskoraku slike i tona, zasjala dublja istina.