Ferrari tu ne pomaže, ni jahta Pershing – tačke su glavne

Karijola. Tačke. Bez njih je život na Susku nezamisliv. Može turist imati tri Ferrarija na obali ili na Lošinju, može imati i dva Pershing glisera na vezu, ali sve to pada u vodu kad stigne na Susak. Tu mu to neće pomoći. Na robinzonskom pješčanom otoku može se samo na dva kotača, bez motora. Ili pješke. No, u pravilu se sjedi. U kafiću ili ispred kuće.

– Čim sam stigla na Susak, nabavila sam tačke. I opiturala ih u plavo – kaže Marina Mikleušević Stamatoski (43) koja ovdje izrađuje nakit i ima jedinu suvenirnicu. I nastavlja Marina dalje, od dućana prema kući, a u karijoli su vrećice.

Rodio se Jakov i stiže na otok

Nastavljamo do kafića Oaza, jedan od tri. Susak je toliko malen da se iz daleka čini da bi mjesto moglo stati u – džep. Živi tu tek 130 stanovnika.

Pričaju se vicevi.

– Znaš onaj kad je revolveraš ušao u vešeraj? Unutra dva tipa i plavokosa peračica rublja. I izvadi kauboj dva pištolja, puca u prvog tipa, puca u drugog i onda pogleda plavuši ravno u oči, namigne joj i kaže: ‘Što ovako lijepa dama radi sama?’ – kaže jedan. I smiju se od uha do uha. Bar tri minute glasan smijeh odzvanja lukom. A što će drugo... Kupati se, popiti pivo, jesti i spavati. Nema drugoga. Ili ima, ali nema puno. Otok se može obići za nešto više od sata, a centar za 15–ak minuta. Ako sporo hodate. Tu je vrijeme stalo, jedino je događanje kad dođe brod. I kad ode. A to je, rijetko... I to je – ljepota.

Tri kuće dalje živi prva žena mjesta Marija Rudić. Simpatična gospođa čiji je zadatak odjenuti sušačku nošnju kad je slavlje. Ili kad dođe predsjednica. Kolindina je fotografija u svakom lokalu na zidu.

– Prva sam žena u povijesti Suska koja vodi otok. A stigle su maloprije i sjajne vijesti! Dobili smo novog stanovnika! Rodio se Jakov u riječkom rodilištu. Dolazi na otok! Trudna je i Đeni pa ćemo uskoro imati još jednog novog Suščanina – kaže ponosno Marija.

Koliko su često vjenčanja na Susku?

– Eh, jednom svake tri-četiri godine – govori. Sjedimo ispred kuće, pijesak oko nas leti. Ovo je jedini pješčani otok na Jadranu, rijetko je koje drvo, većinom je trstika.

– Što god zasadiš, tu raste. No, nema borova i maslina. Ali ima loze.

I ona se, kao i mnogi na otoku, vratila iz Amerike.

– Rodila sam se ovdje, završila školu i kao dijete otišla u New Jersey. Išli su mnogi tamo jer su bili visoki porezi na vino, ljudi nisu 50-ih i 60-ih ovdje mogli preživjeti. Otišlo je tada možda i 1500 ljudi, a danas u Americi živi 5000 Suščana, mnogi u gradiću Paramusu, a ovdje na otoku zimi nas je tek 130. Eto, i moj suprug Perica rodio se u Iloku, upoznali smo se u Montrealu, a sad se i on doselio na Susak.

– Ja sam postao veći Suščanin od svoje Marije – smije se Perica.

Nastavljamo dalje. Prolazi čovjek na traktoru. Jedan od rijetkih. Iza mu na prikolici sprejem napisano “Super Mario”.

Damir i Darija iz dućana

– Zove se Mario, a super je je l’ cijeli život vozi gore-dolje. Pomaže nam. Poštarica maše, ona poštu vozi na biciklu. Ima li cura za udaju?, pitamo u mjestu.

– Ima! Ali, ima i muških za ženidbu. Krešo, Mario, Denis, Zvone, Stjepan... Na Susku je i Jadranka. U dućanu, jedinom.

– Trebao se zatvoriti, no onda su došli Damir i Darija iz Karlovca. Da njih nema, pitaj boga bismo li imali dućan. Sjajni su – hvale mladi par u mjestu.

Tu su i restorani Barbara, Ankora, konoba Vera, pizzeria. Čak i mali hotel. Sansegus. Malonogometni klub iseljenika je baza. Iz Kluba sve kreće i tu sve završava. Za turista koji se želi odmoriti daleko od svega Susak je dobar izbor. Najvažnije, domaći su toliko srdačni da je teško uhvatiti trenutak u kojem si sam. Svi se žele družiti! A svaka kuća ima bocu vina. I to traje do dugo u noć. Tu ćete više razgovarati nego da ste u centru New Yorka. Jednostavno, svi imaju vremena. I nikome se ne žuri. Idila.