Rhoda Limburg prije četiri godine u domovini nije uspjela ispuniti svoj san. Među 70.000 prijavljenih nije odabrana da volontira na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi pa je utakmice gledala preko malog ekrana ne doživjevši najveću nogometnu ceremoniju iz prve ruke. No, četiri godine poslije, san joj se ispunio. U Brazilu je postala jedna od 15.000 volontera iz cijeloga svijeta između rekordnih 130.000 prijava, piše tjednik Max!
Bez predaha 20 dana
U Curitibi, gradu na jugu Brazila, radila je u krugu stadiona s ljudima iz VIP loža o kojima se brinula.
– Možda i nisam pogledala niti jednu utakmicu uživo, ali vjerujte mi da mi se ispunio san. Bila sam dio velike manifestacije u sportu koji volim odmalena. Još od SP-a 1994. u SAD-u, prvog koje sam pratila, ovo sam željela i, eto, sada mi se ostvario san – priča nam Rhoda dok se vozimo prema Foz do Iguacu i slapovima na granici Brazila i Argentine. Onamo je otišla s prijateljicom vidjeti tu svjetsku atrakciju u svoje slobodne dane. Radila je 20 dana u komadu po deset sati i ovo su joj prvi slobodni trenuci u Brazilu.
Maxov reporter družio se s volonterima koji su po stadionima SP-a, zračnim lukama i fan-zonama držali sve pod kontrolom, bez njih bi vladao kaos
Volonteri iz cijeloga svijeta, naime, bili su glavni pokretači Svjetskog prvenstva. Njihov angažman uvelike je pomagao da prvenstvo funkcionira. Na volontere je posebno ponosna Fifa, koja ih ističe i pokazuje kao veliki društveni dobitak i njima pokušava popeglati svoj ugled u svijetu.
Tijekom par dana druženja s nekoliko volontera ipak se dobije potpuno drugačija slika o Fifinoj brizi za volontere, zapravo, maćehinskom odnosu prema njima. No, to volonterima kao da nije važno, oni su sretni što su dio velike svjetske priredbe.
Plaćali polog za odjeću
A istina je kako je biti volonter iz svijeta na SP-u u Brazilu zapravo skuplje nego biti navijač. Naime, volonterima na Svjetskom prvenstvu organizatori su omogućili vrlo malo, a od njih samih dobili su mnogo. Svi mladi ljudi radili su iznimno puno, pomagali navijačima, reprezentacijama, novinarima i ostalima olakšavali su snalaženje i držali stvari pod kontrolom. Zauzvrat su dobili tek jedan obrok dnevno na dan kada su radili. Ostalo su sve morali sami platiti.
Fifa nikome od njih nije dala nikakvu naknadu za volontiranje, što je, doduše samo po sebi i logično, ali je od volontera tražila da sami plate i troškove dolaska u Brazil, smještaja i transporta u gradu koji su im namijenili. Osim toga, za majice, jakne i kape kojima su označeni kao volonteri morali su ostaviti i novčani polog.
Da, u Brazilu su volonteri robovi, a kad smo mi volontirali na Univerzijadi u Zagrebu onda smo bili napredna Titova omladina!