Fiksacija na zamjensko lice korumpiranog režima

Tko su prosvjednici? Što hoće? Tko stoji iza njih? Nad tim su pitanjima danima razbijali glavu Vlada, HDZ i njihovi glasnogovornici u najvećim medijskim kućama u zemlji. Ako su im odgovori na ta pitanja doista bili zagonetka, onda je krajnje vrijeme da ih se upita: A tko ste vi? Što vi hoćete? Tko stoji iza vas? I kako ste tako nesposobni dospjeli na najviše političke i društvene položaje u zemlji?

Posljednjih tjedana u Hrvatskoj su na djelu bili masovni politički prosvjedi u kojima su sudjelovali pojedinci i društvene skupine različitog socijalnog podrijetla, društvenog statusa, političkih ideologija i životnih svjetonazora. Među prosvjednicima je bilo učenika, studenata, umirovljenika, nezaposlenih, potplaćenih i neplaćenih radnika, lumpenproletera iz predgrađa, djece iz boljih gradskih obitelji, intelektualaca, pripadnika navijačkih skupina, aktivista iz udruga civilnog društva, „urbanih patriota“ iz Varšavske, pretencioznih političkih mesija, priučenih političkih provokatora, običnih znatiželjnika. Po prirodi stvari, oni ne mogu imati jednake socijalne interese i političke orijentacije. Među njima ima – što osviještenih što neosviještenih – ljevičara, desničara i centrista, anarhista, socijalista, socijaldemokrata, liberala, narodnjaka, konzervativaca i ekologista, eurofila i euroskeptika. Većina ne pripada nijednoj hrvatskoj političkoj stranci, ali među prosvjednicima zasigurno ima pripadnika svih političkih stranaka, osim HDZ-a. Ipak je to prosvjedni pokret protiv HDZ-a, njegove vlasti i njegova režima.

Dovoljno artikulirani

Tako heterogen socijalni i politički sastav ne može iznjedriti sveobuhvatan i jednoznačno artikuliran politički program, pogotovo u početnoj i fluidnoj fazi djelovanja. No golemu većinu prosvjednika povezuje minimalni zajednički nazivnik: zahtjev za smjenu loše, korumpirane i nelegitimne vlasti na prijevremenim izborima. Sve dok ustrajavaju na tome minimalnome zajedničkom „programu“, zahtjev prosvjednika je demokratski, njihovo djelovanje ne izlazi iz okvira demokratskoga političkog poretka i oni se ponašaju kao demokrati. Pritom je sporedno što svoje zahtjeve iznose na „ulici“ jer je i „ulica“ legitiman politički trg ako se institucije zatvore, a vlast sustavno ignorira mišljenje i interese građana. Prosvjednici, ukratko, hoće da HDZ i njegovi koalicijski partneri odu s vlasti na što skorijim prijevremenim izborima. Zar je to doista neartikulirano i malo, kako su vlast i njoj bliski mediji neprestance sugerirali javnosti?

Nije, naravno, ni neartikulirano ni malo, čak ni za površne promatrače, a kamoli za iskusne hrvatske političare i mudre medijske komentatore. Ipak, njihova je prvotna taktika bila usmjerena na prokazivanje prosvjednika kao šačice neartikuliranih huligana, besprizornih nasilnika, razbijača i radikala, koji ni sami ne znaju što hoće. Za koji dan ta im je „šačica“ od nekoliko tisuća građana odgovorila mirnim prosvjedima tijekom kojih je savršeno točno markirala glavne institucije i organizacije sanaderovskoga i hadezovskog režima: Vladu, središnjicu HDZ-a, Hrvatski fond za privatizaciju, HTV i EPH. Ova je vlada samo posljednji izdanak toga korumpiranoga i kriminogenog režima koji se oslanja na iste one moćne medijske i društvene partnere koji su ga održavali proteklih pet-šest godina. Bilo je i drugih prosvjedničkih postaja, ali su one drugorazredne. Indikativan je, recimo, način na koji je Hrvatska televizija u nekoliko navrata reagirala na prosvjede. Kad su se prosvjednici uputili pred Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, urednica središnjeg Dnevnika Sandra Križanec dalekovidno je zaključila da je to izraz revolta zato što se Hrvatska ne razvija u obećano društvo znanja! Bio je to, međutim, čin prosvjeda protiv ekonomske, političke i medijske elite koja je upravo u tim trenucima, pred kamerama Hrvatske televizije, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici dijelila nagrade za prošlogodišnja poslovna postignuća u zemlji koja ekonomski i socijalno tone iz dana u dan. Nagrade su dijelili ministri Vlade koja je zemlju dovela do tog dna, a svečanost je prenosila javna televizija koja se, duboko zaražena uništavajućim hadezeovskim virusom, ubrzano pretvara u marginalnu medijsku kuću. „Eugene, možeš li nam kazati gdje se prosvjednici sada nalaze i koliko ih ima?“, upitao je nekoliko dana poslije Zoran Šprajc svojega uličnog reportera u nedjeljnom Dnevniku. Eugen se nije snašao, pa nije Šprajcu odgovorio onako kako je trebalo: „Zorane, prosvjednici se nalaze pred našom televizijskom kućom, ispod tvojih prozora, pa sam možeš provjeriti koliko ih ima.“ Šteta, mogao je to biti dijalog desetljeća.

Tko, dakle, stoji iza prosvjeda? Iza prosvjeda stoje upravo oni koji su ih izazvali i protiv kojih se i prosvjeduje, ponajprije HDZ, ali i njegovi glavni politički i medijski partneri. Formalno gledano, nelogično je što se nije prosvjedovalo pred središnjicama HSS-a i SDSS-a kao glavnih HDZ-ovih koalicijskih partnera koji Vladu i održavaju u Banskim dvorima. Razlozi su za to kontekstualne prirode. Za zagrebačke prosvjednike HSS nije nikakva politička snaga na koju se bilo tko referira. Protiv HSS-a se može prosvjedovati u Bjelovaru ili Križevcima, ali u Zagrebu je seljačka stranka potpuno marginalan politički akter. No nastavi li Josip Friščić provocirati javnost svojim priprostim fiškalovskim izmotavanjima, nije isključeno da i HSS postane meta prosvjednika. Protiv SDSS-a nema prosvjeda jer bi oni odmah i u zemlji i izvan nje bilo prikazani kao protusrpske demonstracije. Bilo bi to neopravdano jer protiv te organizacije zagrebački prosvjednici ili makar golema većina njih nemaju ništa protiv zato što je riječ o srpskoj stranci, nego zato što je riječ o jednoj od vladajućih stranaka. No razumno je SDSS zaobići upravo zbog spomenutih implikacija prosvjeda protiv te članice vladajuće koalicije.

Izdramatizirali sitnice

Koliko je hrvatska politička i medijska elita neobrazovana i anakrona te koliko nije dorasla izazovima s kojima se suočila, svjedoči još jedan primjer. Gotovo su istodobno počeli braniteljski i građanski prosvjedi. Ni vlast ni mediji nisu imali problema s razumijevanjem braniteljskih prosvjeda. Branitelji su organizirali klasične staromodne mitinge na trgovima, točno su se znali organizatori mitinga, govornici bi se popeli na pozornicu i pročitali svoje zahtjeve s papira, masa bi im pljeskala i povremeno izvikivala kakve prihvatljive i neprihvatljive parole, malo bi zapjevao Thompson, a onda bi se sudionici mirno i dostojanstveno razišli svojim kućama. Kad je forma savršeno predvidiva, sadržaj nije bitan. Mediji se nisu previše osvrtali na radikalnu političku retoriku i „govor mržnje“ na tim skupovima koji su strpani u koš uobičajenih i shvatljivih incidenata. No građanski prosvjedi nisu poštovali konvencionalne oblike političkog djelovanja: prosvjednici se nisu statično ukopali na jednom trgu, nisu imali poznate organizatore, vođe i unaprijed napisane govore, nitko im nije pjevao, a satima se nisu razilazili kućama, nego su izluđivali policiju svojim nepredvidivim i neograničenim kretanjem gradom. Kako bi u taj nered unijeli nešto „reda“, političari i mediji izdvojili su i izdramatizirali takozvane nedopustive incidente: paljenje stranačkih zastava i zastave Europske unije, pljuvanje glasnogovornika Vlade, koji je prije toga verbalno popljuvao prosvjednike kao potplaćene huligane kojima je opozicija dala 250 kuna da razvale grad, te osobne uvrede na račun pojedinih političara, napose Jadranke Kosor, kojoj je u zaštitu priskočio i predsjednik države.

Je li moguće da političari i mediji ne vide strukturnu vezu između tipa vlasti i tipa prosvjeda? Budući da je HDZ-ova vlast svjesno i namjerno krajnje personalizirana i budući da je personalizira upravo Jadranka Kosor, tako su personalizirani i prosvjedi protiv te vlasti pa je njihova glavna negativna figura postala upravo J. Kosor. Politički prosvjedi imaju, među ostalim, i snažne crte protukorupcijskog pokreta. Kako glavni negativni lik koji personalizira jedan monstruozni korupcijski režim, bivši premijer Ivo Sanader, mjesecima čami u austrijskom pritvoru, prosvjednici su se okomili na „zamjenski“ lik tog režima, a to je njegova bivša najbliža suradnica kojoj je osobno predao u ruke i Vladu i stranku. Dobro narod kaže: kako posiješ, tako ćeš i požnjeti.