Kada s Filipom Hrgovićem razgovarate o njegovoj dosadašnjoj karijeri, bez obzira na to što je još vrlo mlad, kod njega ćete već osjetiti žal za propuštenim, donosi Max! “Žuljaju” ga londonske Olimpijske igre za koje se nije uspio kvalificirati.
– Olimpijska medalja bila mi je velika želja, no uspio sam, srećom, osvojiti pojedinačni naslov u Svjetskoj ligi. Sa 19 godina boksao sam sedam runda i uvjerljivo pobijedio.
I dalje je uvjeren da bi osvojio medalju da se plasirao u London, a u dva navrata nedostajale su mu nijanse.
– Na SP-u me tijesno pobijedio Kazahstanac Dičko koji je u olimpijskom polufinalu tijesno izgubio od kasnijeg pobjednika Joshue i osvojio olimpijsku broncu. Na kvalifikacijskom turniru izgubio sam od Rusa Omarova koji je u četvrtfinalu Igara pokraden protiv Azerbajdžanca Medžidova.
Upao sam u zamku opuštanja
Zašto su mu se dogodili ti porazi u borbama u kojima je u posljednjoj rundi dominirao?
– Nakon što sam dva meča dobio uvjerljivo, Dička sam podcijenio jer mi je izgledao bezveze pa sam, pun samopouzdanja, mislio da ću ga pregaziti. Sebe sam već vidio kao svjetskog prvaka i ušao sam preopušteno. Platio sam danak neiskustvu, imao sam 19 godina, nisam skužio da ulazim u zamku opuštanja. Tek sam u posljednjoj rundi stisnuo i dvaput ga rušio i trebalo mi je još pet sekundi za treće brojanje u rundi i pobjedu.
Jednog protivnika podcijenio je i ove sezone. U Londonu je izgubio od Britanca Joycea.
– Zbog nadmoći nad prethodnim protivnicima u tom meču sam bio uspavan. Imao sam jako loš psihološki pristup. Nisam bio nabrijan, nisam grizao i on me iznenadio. Odmah u prvoj rundi počeo me pogađati i to me demoraliziralo, a ja sam za njega klasa. On meni tehnički nije ravan.
Danas vjeruje da je tako nekako i moralo biti, da su mu to svojevrsne poruke.
– Valjda sam morao još sazreti i stasati jer da sam otišao u London i osvojio medalju, vjerojatno bih odmah otišao u profesionalni boks, a to bi ipak bilo prerano.
Hoće li ga profesionalni boks udaljiti od olimpijskog sna?
– Čekat ću 2016. i Olimpijske igre u Riju. Nemam se razloga žuriti, sazrijevat ću kroz Svjetsku ligu i mislim da ću tada eksplodirati. Nadam se olimpijskom zlatu.
A što ako se ne kvalificira ni za te Olimpijske igre?
– Ako se ne kvalificiram, onda u vrhunskom boksu nemam što tražiti.
Ove godine ga čekaju i europsko i svjetsko prvenstvo?
– Na Europsko u lipnju otići ću vjerojatno u formi koja neće biti najbolja zbog naporne sezone u Svjetskoj ligi, no zato ću cijelo ljeto posvetiti pripremama za Svjetsko prvenstvo koje je na jesen u Kazahstanu. Meni je cilj biti svjetski prvak, to me više privlači od europskog naslova. No, osvojiti europsku medalju bit će teško jednako kao i svjetsku, a možda i teže. Nastupit će olimpijski pobjednik Joshua, svjetski prvak Medžidov, a možda dođe i olimpijski doprvak Camarelle.
Ostane li član Astane i sljedeću sezonu, na SP-u bi mogao nastupati na domaćem terenu?
– Ugovor s Arlansima mi ističe u rujnu, a ako ga produljim, vjerujem da će tamošnji navijači navijati za mene u svim borbama osim eventualnoj protiv njihove uzdanice Dička.
Profesionalni boks je pokrenuo i Svjetski amaterski boksački savez (AIBA), no Filip je ponuđeni ugovor odbio.
– Ta ideja je dobra jer bih kroz to mogao boksati 12 rundi, ali i kao profesionalac nastupiti na Olimpijskim igrama, no zasad nas, mene i mog trenera Leonarda Pijetraja, ponuđeni uvjeti nisu zadovoljili. Leo je rekao da je ugovor loš, da dosta stvari nije definirano pa ga nismo potpisali.
Očito je da svom treneru i menadžeru Leonardu Pijetraju bezgranično vjeruje.
– S obzirom na to da sam svake godine sve bolji, zadovoljan sam. Da stagniram ili nazadujem, onda bih se zapitao, no ovako za to nema razloga.
Neće nastupati za Hrvatsku, ustrajan je, ako mu u kutu ne stoji klupski trener! Ne bi li nastup za reprezentaciju trebao biti važniji od toga tko će ga voditi u ringu?
– Ne slažem se s time i ja se doista neću natjecati ako mi u kutu ne bude čovjek koji me stvorio i kojem apsolutno vjerujem. On ne mora biti izbornik, ali neka vodi moje borbe.
>> Sepu i Hrgoviću nove pobjede u Meksiku: Pamtit ćemo lijepe žene
Preskar je napravio puno
Vodio je Pijetraj karijeru Marija Preskara pa ona nije dobro završila što su neki iskoristili da dovedu u sumnju Pijetrajevu stručnost. –
Leo je od Pijetraja izvukao maksimum maksimuma, a Marija je bolest izbacila iz igre. Slika u javnosti je da Preskar nije uspio, a on je bio naš najbolji teškaš nakon Mavrovića. Kada je došao u klub, nije sličio na sportaša, a dogurao je do Dona Kinga.
Hrgović se nada da će ga Pijetraj odvesti tamo gdje su sada braća Kličko. Što on misli o njihovoj dominaciji?
– Braća Kličko nisu tako dobri zato što je lošija konkurencija, nego zato što oni uistinu jesu dobri. S njima je, zbog njihova stila, jako teško boksati, pogotovo s Vitalijem. Oni jesu neatraktivni za publiku, ali su vrhunski.
Da on sprema taktiku protiv braće Kličko, na što bi najviše obratio pozornost?
– Lakše bi bilo smisliti taktiku za Vladimira nego za Vitalija. U oba slučaja vrlo je važan psihološki faktor, pogotovo protiv Vitalija. Samo zato što ga nije poštovao njemu se jako dobro odupirao jedan prosječan boksač kao što je Chisora. Vitalija treba napasti jer on ne voli kada ga se napadne. Obojica braće imaju jako opasan desni direkt pa treba raditi otklon u lijevu stranu i odmah kontrirati s krošeom. Za razliku od Vitalija koji može puno primiti, Vitalij je stakleniji i psihološki mekši.
Kako Filip sebe doživljava kada je u pitanju čvrstoća brade?
– Ja sam uvijek govorio da me nitko ne može srušiti, tako sam se osjećao, no jednom sam u karijeri ipak pao. Protiv Omarova. Odmah sam se digao i nastavio borbu, no nisam mogao vjerovati da me netko srušio. I dalje mislim da mogu puno primiti.
Unatoč tome, trener Pijetraj inzistira na tome da mu pulen izbjegava nepotrebne žestoke razmjene.
– Nema za tim potrebe, pogotovo s nižim borcima jer nikad ne znaš kada će sijevnuti udarac koji na vrijeme nećeš primijetiti kao što ga ja nisam primijetio protiv Omarova.
Amaterski boks bez kacige
No, kaže, tome je kumovala i kaciga.
– Pozdravljam uklanjanje kaciga u amaterskom boksu jer s njom se užasno boriti. Čak i trenera molim da mi dopusti sparirati bez kacige, zbog osjećaja za borbu, no ne dopušta mi to zbog mogućih ozljeda izazvanih udarcima glavom. Inače, kaciga ne umanjuje snagu suparnikova udarca. Ja sam jedini put pao baš kada sam imao kacigu jer nisam vidio udarac, a u 20 mečeva u Svjetskoj ligi nikad nisam bio uzdrman.
Boreći se za Astanu Arlans, a prije toga za Paris United, Hrgović je imao priliku i ponešto zaraditi. Ni približno koliko bi zarađivao da je prešao u profesionalce, no ipak dovoljno za spokojan život.
– Nisam si još ispunio želju i kupio limuzinu. Zapravo, o nekom vrhunskom automobilu još je prerano govoriti jer moje zarade nisu takve. Osim toga, ja živim spartanski, treniram dvaput dnevno, i sve što zaradim uložim u trening, a ostatak štedim.
Premda ga vuče želja za nekim moćnim ljubimcem na četiri kotača, zadovoljan je i svojom astrom.
– Astru sam kupio uz pomoć roditelja i nema potrebe da u ovoj karijeri imam neki puno bolji automobil. Mislim da to ne bi bilo pametno jer se bojim da bi me to preseravanje novcem i automobilima odvuklo od sporta.
Filip vrlo malo izlazi. Njegovo spartanstvo utječe na njegov društveni život.
– Otkako sam sa 17 godina postao svjetski juniorski prvak, živim spartanski i ne poznam nijednog sportaša koji je toliko posvećen svom sportu. Trener Pijetraj mi je nametnuo spartanski način života i razmišljanja i uvjerio sam se da samo to vodi k rezultatima. Zbog svega moj društveni život trpi, nemam čak vremena ni za druženje s prijateljima. U pravilu ja idem doma oko 22, 23 sata, kada moji prijatelji tek izlaze, a možda samo par puta godišnje ostanem do tri, četiri ujutro, i to nakon nekog meča, kada nisam u režimu treninga. Zapravo, noćni život me i ne privlači i zadovoljan sam ovim načinom života – ističe najveća hrvatska boksačka nada.