Odlučiti živjeti u zemlji gdje ljudi pričaju drukčijim jezikom, koji se potpuno razlikuje od vašeg materinjeg, a koji je, da budemo potpuno iskreni, strancima vrlo težak za savladati, u zemlji koja se u mnogočemu razlikuje od one u kojoj ste rođeni i u kojoj čak i svojim izgledom odskačete od “domorodaca”, prilično je hrabar korak u životu. I još k tomu, ako baš u toj zemlji odlučite podići vlastitu obitelj i sagraditi svoj dom, izazovi su brojni, svakodevni. Kako preživjeti, kako se uklopiti, kako steći prijatelje i postati dio zajednice koja je u mnogim segmentima tako drukčija od one u kojoj ste odrastali, a opet ima i neke sličnosti. Tada razlike postaju veliki izazovi, a sličnosti postaju put u integraciju.
Filipinka Arcely Bingh i njezin suprug Nigerijac Carlos Opara već sedam godina žive u Hrvatskoj s jasnom željom u svojim srcima – Hrvatska je zemlja u kojoj žele ostati zauvijek, u kojoj žele odgojiti svoga 7-godišnjeg sina Karla Lewisa i upravo ovdje među Hrvatima vide svoju budućnost. Naša zemlja ovoj obitelji nije samo prolazna stanica na putu u bolji život negdje drugdje u Europskoj uniji.
Zaljubili su se u Egiptu, a put ih je doveo do Hrvatske
Ona je s Filipina, a on iz Nigerije. Carlosa i Arcely spojila je ljubav u njima tuđoj zemlji, u Egiptu još 2008. godine. Oboje su u Egipat došli radi posla, a kako su živjeli u istoj ulici, Arcley i Carlos su se upoznali, prvo postali prijatelji, a potom se zaljubili. Kada su se oženili, počeli su razmišljati o preseljnju u zemlju koja bi bila dovoljno sigurna da u njoj mogu podići svoju obitelj. Naime, oboje kršćani, katolici, tada su se u Egiptu osjećali nesigurno, a kako vjera u njihovim životima igra važnu ulogu, tražili su zemlju gdje mogu slobodno prakticirati svoju vjeru i u kojoj će biti sretni.
“Hrvatska je divna zemlja, ovdje se osjećamo sigurni, a to nam je najvažnije”, smatra Carlos, a Arcley se slaže s njim.
Njihov je život vjera
– Obožavam Hrvatsku i iz sveg sam srca sam zahvalna Bogu što nas je ovdje doveo. Hrvatska je idealno mjesto za obiteljski život. Ovdje je prekrasno odgajati djecu. Kad smo se doselili u Hrvatsku, tražili smo Crkvu, i pronašli smo svoje mjesto u zajednici. Pjevam u crkvenom zboru na misama koje se održavaju na engleskom jeziku, na Jordanovcu i u crkvi Sv. Blaža. Vjerujem da me je Bog s razlogom doveo u ovu prekrasnu zemlju – kaže Arcley, a duhovnost i vjera u Boga zauzima glavno mjesto u njezinu životu, ali i u životu njezine obitelji.
Arcley s osmijehom na licu priča o svome životu u Hrvatskoj i prihvaćanju koje je pronašla unutar katoličke zajednice u Zagrebu. – Moja vjera mi pomaže da nastavim dalje i jača me mentalno i emocionalno. Hrvati su, baš kao i Filipinci, usmjereni na obitelj. Većina nas prakticira i vjeruje u istu vjeru, što je vrlo korisno u prevladavanju čežnje za domom.
Kako je i sama prošla težak put, živeći prvo u Kataru pa u Egiptu, Bosni i Hercegovini, a sada i u Hrvatskoj, Arcley vrlo dobro zna kako je integracija u stranoj zemlji izazovna i kako uvijek postoji neka čežnja za zemljom u kojoj si rođen i za ljudima među kojima si rastao. Ova hrabra Filipinka unatrag nekoliko godina kroz svoje djelovanje u katoličkoj zajednici pruža podršku mnogim Filipincima koji su također u Hrvatskoj odlučili pronaći svoje mjesto pod Suncem. I ona je jedan od razloga zašto mise na engleskom jeziku okupljaju sve više njezinih sunarodnjaka.
– Naravno, sretna sam kada vidim da mnogi Filipinci dolaze na englesku misu. To znači da je moj marljiv trud, počevši od 2020., kada sam počela objavljivati na Facebooku o engleskoj misi, urodio plodom. Povremeno organiziram okupljanja kako bismo ostali povezani. Filipinci me često kontaktiraju s upitima o krštenju svoje djece (onih koji su ovdje rođeni), rezervaciji misa za zahvalnost ili obljetnicu smrti, pa čak i za crkvena vjenčanja. Ja sam njihova kontaktna osoba za engleske mise – s osmijehom nam govori Arcley.
Za Filipince, kumstvo je mnogo više od vjerskog obreda – ono predstavlja obiteljsku podršku, prijateljstvo i povjerenje koje traje cijeli život.
Osim toga, kod odabira kuma uvijek tražimo osobe za koje vjerujemo da će imati dobar utjecaj na naše dijete i brinuti se za njega ako se nešto dogodi," dodaje Arcley. Također, kumovi često sudjeluju u odlukama poput upisa djece u vrtić ili pomaganja pri prilagodbi na novi životni stil.
Zahvaljujući njezinom predanom radu, ali i radu vlč. Anđelka Kataneca, koji već godinama brine za vjernike stranih narodnosti u Hrvatskoj i drži mise na engleskom jeziku, nedjeljna misa postala je utočište filipinskim obiteljima u Hrvatskoj, baš kao što i jest ona glavna misao kršćanskog učenja.
– Vjera ima snagu povezivanja ljudi na duhovnoj razini i zaista osjećam duboku kršćansku bratsku povezanost sa strancima koji su uključeni u pastoral naše župe, a od kojih je najviše kršćana iz Filipina. Raduje me vidjeti koliko drže do svoje vjere i što im u našoj župi, preko mise na engleskom jeziku, možemo pomoći u jačanju zajedništva i povezivanju s vjernicima Hrvatima – posvjedočio nam je o ovome zajedništvu i vlč. Anđelko Katanec, koji za Arcley i njezinu obitelja ima samo riječi hvale i ohrabrenja.
‘Sin će nam pomoći da naučimo hrvatski’
No junak ove priče je i dječak Karlo Lewis, Arcleyin i Carlosov 7-godišnji sin, koji je rođen u Bosni i Hercegovini, a kršten u Hrvatskoj. Iako smo pomislili da je Karlo Lewis ime dobio po poznatom sportašu Carlu Lewisu, mama Arcelyin odmah nas je razuvjerila.
– Moj sin Karlo Lewis nije nazvan po sportašu... iskreno, nisam niti znala tko je sportaš Carl Lewis dok nismo došli u Hrvatsku. Zapravo, Karlo je inačica imena mog muža Carlosa. Promijenila sam ga u "K" kako bi bilo malo drugačije. Lewis je moja muška verzija imena Louise za djevojčicu. Naime, Louise je moj omiljeni lik iz filma o Supermanu, ženski lik u filmu se zove Louise – objašnjava nam Arcley.
Karlo je krenuo u školu, i to na hrvatskom jeziku. Veliki je to izazov za ovoga hrabrog mališana, koji gradi jezični most između svojih roditelja i Hrvata. Kako je hrvatski počeo učiti još u vrtiću, Karlo odlično napreduje, a mama Arcelyin i tata Carlos zapravo i svoje prve rečenice na hrvatskom izgovorili su sa svojim sinom. Oboje priznaju da im je učenje jezika najteži zadatak koji je pred njima, a svoje nade polažu u Karla koji brzo uči i svladava hrvatske fraze.
Arcely za sebe kaže da je u Hrvatskoj sretna, da se osjeća dobrodošlo i da ovdje vidi dobru i perspektivnu budućnost za sebe i svoju obitelj. Različitosti obogaćuju, a, priznajmo, puno toga možemo naučiti od Arcely, Carlosa i Karla Lewisa.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.