Kremšnite, bermet i Fleissovi. Samoborski zaštitni znak, osim slavnih kolača koji se peku na Trgu i crnog aromatičnog vina iz Livadićeve, postala je i obitelj čija skijaška priča počinje prije pola stoljeća kraj samoborskog potoka Gradna...
U međuvremenu će obitelj, uz Kosteliće, postati sinonim skijanja u Hrvatskoj. Otac Reno glavni je sljemenski operativac, glavni i odgovorni za stazu na utrkama Snježne kraljice, kći Nika uz Janicu i Anu činila je naš trio na utrkama Svjetskog kupa i Olimpijskim igrama, sin Sebastian najbolji je hrvatski snowboarder, a mama Biserka ima turističku agenciju i organizira skijanja...
– Kad sam bio klinac, 60-ih, snijega je po Samoboru bilo zimi gdje god se okrenete. Skijali smo po gradskim ulicama, spustili bi se, pa skije stavili na rame i vratili se natrag na uzbrdicu. Kraj muzeja kasnije je bila i žičara “sajlerica”, tada sam s prijateljima Mladenom Prčićem i Svenom Elblingerom postao prvi službeni natjecatelji tek osnovanog SK Samobor.... Bili smo samouki, bez opreme, trenera – prisjeća se Reno Fleiss (61).
Krenuli su na kraju kolone
Pokušao se natjecati, no u to doba nisu mogli konkurirati zagrebačkim “dečkima”...
– Okrenuo sam se poslu skijaškog učitelja, radio u Generalturistu, vodio grupe po Austriji, Sloveniji, Italiji... a u to uvukao i djecu. Čim su navršili tri godine, i Sebastian i Nika dobili su prve skije. Ja bih učio ljude, a oni bi za nama skijali na kraju kolone – priča Reno. Prve runde Fleissovi su napravili na Rogli.
– Kao klinki nije mi svaki dan na snijegu bio idealan. Bilo mi je hladno, nije mi se dalo, a onda nas je tata nagovarao da će nam pjevati na žičari. To nas je privuklo, mi bismo skijali, a on bi pjevao hitove Magazina “Put putujem” i “Tri sam ti zime šaptala ime” – prisjeća se Nika svojih prvih koraka te dodaje: – Užasno sam se bojala ratkraka, bila sam u strahu da će prijeći preko mene i ubiti me. Ali, tata mi je objasnio da je to prijatelj skijaša i da tog stroja nema, staza bi bila grozna. I onda sam ga se čak usudila i dotaknuti.
Natjecanja su krenula nakon nekoliko godina, nastupili su na prvom natjecanju u samostalnoj Hrvatskoj.
– Prvi puta smo se natjecali 1. veljače 1991. godine na Platku, bilo je to prvo prvenstvo u slobodnoj Hrvatskoj. Skromno i u amaterskim okvirima, ali bitno je bilo da smo krenuli. Klincima se dopalo – priča Reno. Sebastian je na prvom službenom natjecanju osvojio već srebro. – Osvojila sam medalju na prvom natjecanju! No, nije baš bilo blistavo. Promašila sam sva vrata, nije mi bilo jasno zašto su tu svi ti štapovi. Na kraju su mi dali medalju jer sam prijetila da se neću pomaknuti dok je ne dobijem. Još mi je brat rekao: “Fulala si sve, ne možeš dobiti nagradu.”, ali meni nije bilo jasno gdje je problem, pa prošla sam kroz cilj! – priča Nika.
Talentirani sin, ipak, nije se navukao na skijanje.
– Do 14. godine bio sam sav u skijanju, ali sam onda shvatio da mi nedostaje adrenalina, kreativnosti, slobode... da nisam ja za to te da bih se radije spuštao po netaknutom snijegu negdje u divljini. Odradio sam posljednje utrke i prebacio se na snowboard koji mi je za firmu kupio kum Jura. Nisam se planirao natjecati, no već sam za manje od pola godine bio prvak Hrvatske. U skijanju je cilj bio rad i disciplina, a u snowboardu je bilo sve samo ne to. Bili su to prekrasni dani – priča Sebastian. U to su doba očevi Reno Fleiss i Ante Kostelić bili prst i nokat, zajedno su se borili da djecu odvedu na vrh.
– Zajedno smo se vozili na skijanja, spavali u istim apartmanima, družili se – kaže Reno, a Nika dodaje:
– Ne pamtim kad sam točno upoznala Janicu, znam je oduvijek. Pamtim je kao malu mršavicu iz Zagreba koja strašno dobro skija. Imala je stav, bila je i tada jaka osoba, kod nje su sve stvari bile posložene. A u to doba mi iz Samobora i oni iz Zagreba bili smo ustvari rivali. Što se brata tiče, dosta smo se svađali kao mali. On je 14 mjeseci stariji, uvijek je bio mirniji od mene, a ja bih ga stalno podbadala, započinjala kavge, baš je bilo turbulentno. No, kad je on otišao u snowboard, jako mi je nedostajao, počela sam se brinuti – priča Nika.
– Bilo mi je teško kad sam prestao, ostala je Nika sama u skijanju. Znao sam da su i roditelji sve uložili u moje skijanje, bilo je teško to ostaviti. Tko zna, da sam ostao, možda bih sad i ja bio u Svjetskom kupu... Ali, vuklo me na drugu stranu – kaže Sebastian.
Nika: “Skijat ću i sa 70 godina”
Tata Reno i mama Biserka uložili su sve za sreću svojih nasljednika: – Bilo je tu sto tisuća detalja i problema, ali sve smo uspjeli financirati. Prodavali smo imovinu, kreditirali se, zaduživali, snalazili se sami. Jer u to doba, prije Pavleka, imali smo malu pomoć Saveza. Nije mi ni trenutka žao jer nam je to svima usmjerilo živote. Vidjeli smo cijeli svijet, upoznali različite ljude i naučili njihove jezike, stekli nove vizije, prijateljstva i mogućnosti. Sve ono što je za djecu najopasnije, mislim na stranputice ili slično, bilo je sportskim načinom života anulirano, svedeno na minimum. I to je najveća dobit – kaže tata Fleiss. Poznat je po tome da svaku Novu godinu slavi na istom mjestu, koje baš nije predviđeno za dočeke...
– Svaku Novu dočekam s dečkima gore na stazi, pripremajući je za FIS-ove utrke... Bude nas i frka oko ponoći, kad krene pucnjava iz smjera Bistre, pa napravimo pauzu i onda oko jedan ujutro nastavimo raditi – prenosi najstariji Fleiss. Sin dodaje: – Završio sam karijeru zbog ozljeda. Iako sam lomio rame, zglobove, ligamente i rebra, tek sam se zamislio kad su mi stradala tri kralješka. Od snowboarda nisam mogao zarađivati za život, shvatio sam da ako se budem strgao, da neću moći više. Počeo sam učiti snowboard druge, završavam fakultet, živim većinu godine na Cresu gdje vodim avanturiste na izlete, free climbing, vožnju kajacima, biciklima... Uz tisuće metara iznad mora, vuče me i spustiti se tridesetak ispod. Lovim na dah, ronim do 35 metara, što je već opasna zona, ali se na površinu vraćam sa zubacima, oradama, brancinima... Ne prodajem, ali imam za ručak ili dar. Privlači me život u divljini, na otoku, pod šatorom - dodaje Sebastian.
Karijeru na stazi završila je prije tri godine i sestra.
– Uvijek ću pamtiti svoja tri nastupa na OI, rezultate sa SP-a u St. Moritzu, SP juniora, Lenzerheide, Sölden... Tek kada sam izašla iz tog svijeta, iz ekipe sa Svjetskog kupa, shvatila sam koliko mi nedostaju. Danas kad sretnem sve te skijašice, shvatim da one znaju o meni puno više nego što će mnogi drugi znati. Natjecanja i rezultati bili su manje važni od životnih priča koje smo zajedno stvarali... Skijanje je nešto što ne prestaje, sigurna sam da ću i sa 70 godina biti na Sljemenu, staviti skije na noge i spuštati se.
Da li mi neko može reći za ovu tu gore dotičnu gospođu, kakve je sportske uspjehe ostvarila u svom životu ...koliko je meni poznato ništa značajno...možda griješim al ako neko zna neka navede barem jedan....