Privremena suspenzija radničkih prava i Zakona o radu, koliko je poznato, još nije pala na pamet nijednoj zemlji koja je pogođena koronavirusom tako da bismo se trebali nadati da će inicijativa koja je krenula kod nas ostati samo na tome.
Nitko ne spori da su nastali veliki gubici te da tvrtke neće imati novca ispoštovati ugovorene obaveze, a one uključuju i plaće zaposlenih. Takve stvari rješavaju se dogovorom. Sve pogođene zemlje uprle su snage da spase radna mjesta, da sačuvaju radnike jer se nadaju i vjeruju da blokade i karantene neće trajati vječno.
Kod nas je neko vrijeme trajala solidarnost, svi su se držali skupa, ali vrlo brzo krenuli su ekspresni savjeti i savjetnici kome uzeti, koga otpustiti, koga ukinuti kao da je razdoblje panike i doista velike globalne tragedije vrijeme kada treba “zasjedati prijeki sud” i upirati prstom u ovoga ili onoga. Ne otvara se zakonski prostor za ekspresne otkaze, kao što to piše u radnim verzijama hrvatskog zakona, a što su potvrdili i u HUP-u, nego su osnovali fondove iz kojih se isplaćuju plaće, ljudi se šalju na čekanje, godišnje odmore, a one koji mogu i moraju raditi pomaže se da podmetnu leđa koliko god mogu.
Hrvatska je krenula sličnim putem te je u prva četiri dana pristiglo na desetke tisuća zahtjeva za isplatu minimalne plaće za 200.000 radnika. Za početak i to je neka pomoć pa nije jasno čemu zakon koji bi iste te radnike isporučio na burzu.
Privremena suspenzija radnih prava bila bi kukavičje jaje u trenutku opće panike, straha i zbunjenosti. Karantena je pokrenuta da bi se sačuvali ljudi i ljudski životi, svatko će u njoj izgubiti i gubi, no preko noći donositi zakone koji će anulirati sve demokratske dosege, pa i one u području radnih prava, nepotrebno je, ishitreno i sigurno nije potez po kojemu Hrvatska treba biti predvodnik.
Ono što Hrvatska svakako treba dodatna je zaštita ljudi koji će ostajati bez posla jer se zna da smo među liderima po broju prekarnih ugovora i ugovora na određeno, a jednako tako određenu novčanu potporu trebaju dobiti i samozaposleni jer su i oni pogođeni krizom kao drugi.
Ebes firmu koju skrši mjesec dana lošeg poslovanja! Znači, poruka našim poslodavcima: NE, ne trebate uzimati 500 automobila na leasing, NE, ne treba svaka šuša i buša iz uprave dobiti službeni automobil (unajmite radije jednog službenog vozača, a gospoda iz uprave mogu komotno koristiti i svoje razmažene nogice i javni gradski prijevoz kao što to čine Skandinavci). NE, ne treba svaka direktorova napumpanuša peglati kreditne kartice firme, NE, ne trebate trošiti desetke i stotine tisuća, pa neki i milijuna na troškove reprezentacije, odnosno restorana (ugošćujete poslovne partnere!? Ma dajte najte..samo žderete vi i cijela vaša ergela na račun firme), NE, ne morate lažirati izvođenje silnih radova na poslovnicama i nabavu kojekakve opreme koja je kao fol za potrebe firme sve uzimajući na R1 račune, a zapravo je sve to obavljeno i kupljeno za vašu vilu na moru, uređenje vaše terase, spavaće sobe i kuće babe Mande čijem ste unuku bili kum na krštenju. NE, ne trebate zapošljavati podobne neradnike (kumove, rodbinu, prijatelje, znance) koji ne pridonose napretku firme nego samo parazitiraju na grbači ostalih iscrpljenih radnika koji nemaju zaleđine i "špage" po kojoj su došli nego hrmbaju kao konji..itd. I da sav taj novac od navedeno stavljate u neki fond, i ulazete u razvoj i radnike..nigdje vam ne bi bilo kraja i mjesec dana krize bi za vas bio mačji kašalj. Zato ne kukajte, isti ste kao i Država. Niti valja ona, niti valja te vi. Ona krade vama, vi kradete njoj.