Jedan cijeli Queenov "Bohemian Rhapsody". Ili otprilike da se dvaput zaredom pusti "Drugi joj raspliće kosu" Miše Kovača. Šest je to minuta ili prosječno trajanje jednog posjeta prostitutki u amsterdamskom Red Light Districtu. Ili Crvenoj četvrti, ako već hoćete na hrvatskom, u koju se godišnje zaputi oko 200 tisuća muškaraca. Malo smo možda to i krivo sročili, zaputi ih se svakako i više uzme li se u obzir činjenica da glavni grad Nizozemske svake godine posjeti oko 20 milijuna stranaca, ali mi ovdje mislimo na one posjete koji se... konkretiziraju. Pedeset eura početna je cijena, o njoj se pregovara ovisno o usluzi koju tko traži, a osim ispred izloga koji svijetle crvenom bojom posljednje 23 godine, otkako je prostitucija legalizirana, odnedavno se dogovarati može i pred kućama s plavim svjetlima, u kojima se nalaze transrodne osobe ili transvestiti.
Fotografiranja nema, pravilo je to oduvijek, a da bi ga se posve poštovalo, pazi nizozemska policija. Na punktovima stoje dečki u crno-žutoj uniformi i svako toliko zaustave pokojeg mladića, zanesenog, što od euforije, što od coffee shopa, pa ga zamole da im pokaže galeriju u mobitelu. U njoj se smije nalaziti samo jedan izlog, a to je onaj Red Light Secretsa, muzeja prostitucije koji se nalazi u najstarijem amsterdamskom bordelu. I mi smo policajcima pokazali fotografiju upravo tog prozora jer vraćamo se s ture od 14 i pol eura, na kojoj doznajemo kako se baviti najstarijim zanatom na svijetu, gdje se registrirati, koja davanja plaćati, a i kako je sam De Wallen, kako je Red Districtu službeno ime, postao jedno od najpoznatijih mjesta za plaćeni seks na svijetu. Dogodilo se to možda i sasvim slučajno, "iz potrebe", šale se u muzeju u kojem nam objašnjavaju da je sve počelo još u 14. stoljeću, čim je De Wallen sagrađen. Najstariji je to amsterdamski kvart, podignut je 1385. godine, a već tada mornari su lutali njime dok su čekali ukrcaj i iskrcaj svojih brodova.
Budući da je Amsterdam velika luka, morao je ponuditi zabavne sadržaje, koji su se u početku sastojali od barova u koje bi mornari otišli na koje pivo, a dok su se oni tako zabavljali, žene su shvatile da bi momcima možda dobro došao i neki oblik fizičke aktivnosti, u kojoj nisu bile spremne sudjelovati besplatno. Sve je to, na obostrano zadovoljstvo, funkcioniralo nekoliko stoljeća, i moreplovci i dame s godinama su se mijenjali, dok one u 17. stoljeću nisu snašle nedaće – gonoreja i sifilis, što je tada vodilo u smrt. Da bi se kontroliralo stanje na ulici, u drugoj polovini 18. stoljeća otvaraju se prvi bordeli koje mornari, a i ostali konzumenti usluge, mogu prepoznati po crvenim lanternama, dok se tada, u Napoleonovo vrijeme, prostitucija u potpunosti i legalizira.
Čak i više od toga, dame su se obvezne dvaput tjedno javljati policiji i obavljati liječničke preglede, nakon čega bi dobivale ili "crvenu kartu", koja bi značila da su zdrave, ili "bijelu kartu", zbog koje bi radnju morale zatvoriti dok ne ozdrave. Oko tri tisuće žena pružalo je užitak u to vrijeme u Amsterdamu, što nije baš svima bilo po volji pa su se, primjerice, u 19. stoljeću okupile kršćanske grupe koje su noću hodale po De Wallenu te prostitutkama i njihovim klijentima čitale tekstove iz Biblije nastojeći ih preobratiti. Koliko su u tome uspjele, ne znamo, ali ono u čemu jesu bila je zabrana "zavođenja na pragovima". Djevojke su dotad stajale na ulazima svojih bordela pokušavajući si osigurati posao, na što je policija prvo rekla "ne može", a onda, kao kompromis, dopustila čekanje klijenata na prozorima i zapravo stvorila preteču Red Light Districta kakav je poznat danas.
Nije to bio kraj svih problema jer da posao ide, shvatili su i raznorazni "lover boysi", kako se u žargonu nazivaju svodnici, koji su žene dovodili iz stranih zemalja pod različitim izlikama, tjerali ih na prostituciju, a novac uzimali sebi. Ni ubojstva nisu bila rijetka pojava, i u samom bordelu, danas muzeju, koji smo mi posjetili, u pedesetima prošlog stoljeća ubijena je prostitutka Chinese Annie, i to vlastitim najlonkama, a počinitelj do dandanas nije pronađen. Sve je to navelo suvremenu nizozemsku politiku da ozbiljnije posloži tko se, zašto i kako može baviti prostitucijom, a i djevojke su oformile svojevrsni sindikat te ga nazvale Proud (Ponos). Ponosne i jesu, objašnjavaju nam u nekadašnjem bordelu, u kojem nam govore da se prostitucijom može baviti svaka žena koja je proslavila 21. rođendan, koja ima putovnicu Europske unije ili Zelenu kartu te koja je registrirana u nizozemskoj gospodarskoj komori.
Porez plaća najnormalnije, baš kao i svi drugi obrtnici, a pri registraciji obvezuje se poštovati i Algemeen Plaatselijke Verordening, odnosno niz pravila ponašanja koja je nametnuo Grad Amsterdam. Neregistrirane prostitucije, kažu Nizozemci, gotovo i nema jer sve lokacije redovito se "češljaju", s tim da postoji i poseban telefonski broj na koji bilo tko može prijaviti sve sumnjive aktivnosti, a pod time se uglavnom misli ako se pretpostavi da je netko na taj posao prisiljen. Djevojke u crvenim izlozima to nisu i u tom svom izlaganju vide samo odličnu priliku za zaradu, unatoč tome što u startu za jedan prozor moraju izdvojiti 150 eura. Cijena je to koju uzima vlasnik zgrade, odnosno bordela u kojima se djevojke nalaze, a spomenutih 150 eura plaća se za razdoblje od 10 sati. Vrijeme je to u kojem "uspješna prostitutka", kako kažu u Red Light Secretsu, ima i do 16 mušterija.
POVEZANI ČLANCI:
Bacimo li se malo na računanje i pretpostavimo da svaki "gost" plati 50 eura, radišna dama svakodnevno može otići kući sa 650 eura. Suprugu, zaručniku ili dečku najčešće, jer 70 posto prostitutki iz Crvene četvrti, a radi ih ondje između 1090 i 3380, u dugim je ljubavnim vezama. Ali vratimo se s ljubavi još sekundu na zaradu, koju je možda najbolje objasnila Anna, Poljakinja koja je zarađivala upravo u bordelu koji je danas muzej. Ondje je radila sedam godina, najčešće sedam dana u tjednu, dnevno po, naravno, 10 sati. Izlog je plaćala 150 eura, a mušterijama naplaćivala uglavnom 50, nekad i 30 eura, "ako su bili tihi". Zaradila je više od milijun eura. Zato i djevojke, od kojih je 90 posto izgledom u rangu najzgodnijih supermodela, Red Light District gledaju kao svojevrsnu "odskočnu dasku" na putu do onoga što žele postati. Plaćaju si studij prava, grade si kuće, podižu djecu.
Posao kao i svaki drugi, kažu, s tim da je posljednjih godina i gotovo sto posto siguran. I zdravstveno, jer nema seksa bez kondoma, kojih prosječna prostitutka potroši oko dvije tisuće godišnje, a i općenito jer sve su sobe opremljene gumbima čijim se pritiskom aktivira alarm, postane li klijent nasilan. A svaki od njih mora poštovati i "deset zapovijedi", od kojih se dio odnosi i na sve posjetitelje Crvene četvrti; ne fotografirati ni snimati, ne tapkati ni pljuvati izlog, prema ženama se odnositi s poštovanjem, ne viriti kroza zastore, ne stajati ispred izloga, a pri posjetu, platiti unaprijed i dogovoriti se o usluzi. Također, nikada seks bez zaštite, uvijek doći čist i "dobro njegovan", ako se sumnja da je žena ondje protiv svoje volje, nazvati policiju i, posljednje, agresija se ne tolerira. Deset je i glavnih pravila za privlačenje klijenta svom izlogu, ali budući da hrvatskih radnica u De Wallenu baš i nema, njih ćemo ovoga puta izbjeći pa spomenuti samo ono što kažu da je najvažnije – osmijeh, odnosno lice. Da ona upravo očima privlači, rekla je i Silvija, prostitutka iz Hrvatske, čija se izjava može pročitati u mnoštvu drugih na zidovima nekadašnjeg bordela. A stoje ondje i predmeti koje su klijenti, a koji svi obvezno moraju biti stariji od 18 godina, ostavili kod dama. Zubalo, novčanik, naočale i tablete za potenciju samo su neki od predmeta u "izgubljeno – nađeno", a u muzeju vlasnike pozivaju i da ih pokupe, kad god njima odgovara.
Sam Amsterdam, naravno, puno je više od prostitucije. Tu je i marihuana! Šalimo se, polovično, jer upravo je legalizirana konzumacija unutar coffee shopova ono što sve više muči lokalno stanovništvo. Ne čudimo se tome jer užim centrom grada, koji ima otprilike isti broj stanovnika kao i Zagreb, prolazi se uglavnom u oblaku dima, miris "trave" širi se i prizemljima tamošnjih trgovina budući da ulazi svaki put kad netko otvori vrata, a miran noćni san obično prekida glasna dernjava mladića koji su se razuzdali jer pune 20 ili jer im je svadba za tjedan dana. Ove potonje, posebno Britance na momačkim večerima, Nizozemci su zamolili da se malo smire, a Amsterdam je od sljedeće godine najavio i najvišu turističku pristojbu u Europi. Bit će ona 12,5 posto, što bi prosječnu cijenu noćenja od 175 eura moglo povećati na 196. Hoće li to spriječiti turiste da napušeni tumaraju ulicama, nismo sigurni, jer ni sad se pretjerano ne pridržavaju pravila da konzumacije nema izvan coffee shopova. A konzumirati se može u svim mogućim oblicima; kao biljka koja se mota s duhanom, u gumenim bombonima, raznoraznim kolačićima, sve već pripremljeno te podijeljeno "po jačini". Srednje jak joint za devet eura uzeli su Ania i Emil iz Poljske. Njih srećemo kod coffee shopa The Old Church.
VEZANI ČLANCI:
– Prvi nam je put u Amsterdamu i htjeli smo probati. Morate pokazati osobnu, odnosno potvrditi da ste punoljetni, a ljudi koji unutra rade daju vam i savjet što uzeti. Pitali su nas konzumiramo li inače, jesmo li pili alkohol, koje okuse volimo... jer zaista ima raznih opcija; s dodatkom limuna, lavande, veći, manji, jači, slabiji... uzeli smo po preporuci – kažu nam Ania i Emil pa odmah napominju da se više neće vraćati. Tri su dana u Amsterdamu i imaju planove, ne žele cijele dane potrošiti samo na to. Pošteno, zaključujemo, jer dane nismo uludo trošili ni mi. Također su nas zanimale biljke, ali one po kojima je Nizozemska najpoznatija – tulipani. Bloemenmarkt, kazali su nam lokalci, adresa je za nas. Plutajuća tržnica cvijeća, jedina takva u svijetu, nalazi se na kanalu Singel, a osim tulipana koji, naravno, dominiraju, kupiti se ondje može more raznog cvijeća, a i suvenira. I to upola jeftinije nego u centru grada.
– Ove tulipane koje sad vidite uzgajamo isključivo u staklenicima, zato ih nema puno i nisu baš jeftini. Ali kupite li lukovice, do sredine studenoga idealno je vrijeme za sadnju. Na proljeće ćete ih imati! – objasnila nam je simpatična prodavačica pa nam preporučila lukovice crnih tulipana. Paket od pet eura je za mamu, a sebi tražimo magnete za hladnjak. Trgovine dijamanata, klompi i sireva česti su motivi koje nude na suvenirima u Amsterdamu jer poznati su upravo po njima. Kao i po kanalima kojima se može voziti za 13 eura sat vremena. I najbolji pomfrit, sa sirom, naravno, u Nizozemskoj je navodno u Amsterdamu, barem ga tako reklamiraju, a osim njega, tradicionalne kuhinje, objašnjavaju nam lokalci, baš i nema.
Kao što nema ni lokalnih vina. Restorani su uglavnom talijanski, popularna je američka kuhinja, a sam Amsterdam ima čak 17 McDonald'sa. Zalogajčići su njima najdraži, govore nam u glavnom gradu Nizozemske, nešto što mogu pojesti "s nogu". Doskočili su tome specijaliziranim trgovinama u kojima se, primjerice, hamburgeri i sendviči kupuju iz automata 24 sata dnevno. Nešto je to slično mljekomatima ili jajomatima koji se postavljaju kod nas, samo što se iza stakla nalazi – cheeseburger. Ono na što još svakako vrijedi potrošiti vrijeme, nakon sendviča iz automata, jest posjet kući Anne Frank, Van Goghovu muzeju, možda i onome Madame Tussauds, iako veličinom i količinom eksponata nije ni blizu, primjerice, svojoj londonskoj inačici. Heinekenov kompleks doživljaj je sam za sebe, a vidjeti se može i Rembrandtova kuća.
O muzejima više nećemo jer ima ih više od 90, što Amsterdam čini i gradom s najvećim brojem muzeja na broj stanovnika u svijetu, a reći ćemo još i to da se probati može i otprilike 20 inačica piva Amstel, koje su dvojica braće "skuhala" upravo u Amsterdamu, a nazvala ga po gradu kojem je nekoć ime bilo Amstelredam. Sama arhitektura vjerojatno će također zaintrigirati prosječnog posjetitelja jer je u prijestolnici Nizozemske oko 2500 kućica na vodi, a zgrade oko kanala vrlo su uske i visoke. Rezultat je to nekadašnjeg "poreza na prvi red", odnosno činjenice da se porez na kuću plaćao po tome koliko širine kanala njezina fasada zauzima. Zato se može prošetati i do najmanje kuće u Europi, koja je široka svega 2,02 metra, a "duboka" pet. A u šetnji posebno treba paziti na bicikliste. Bicikala je u Amsterdamu četiri puta više nego automobila, vozači na dva kotača imaju dijelove cesta namijenjene samo za sebe te se, u vožnji, ne obaziru puno na pješačke prijelaze. Posljednjih su godina pomogli, doduše, i u osnivanju novog radnog mjesta – ribič-bicikala. Godišnje oko 15 tisuća bicikala završi u kanalima, a budući da je to opasnost za brodove, zapošljavaju se ljudi koji nizozemske "ponije" pecaju.
VIDEO Polarna svjetlost u Hrvatskoj
Jedino što volim na bazi marihuane je prirodna kozmetika kao ona od poznatog brenda Kiehl's..