Prije više od 75 godina, točnije 9. srpnja 1949., prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok. Tim se povodom Šime Zelić, fotograf Pixsella, zaputio ovih dana na Goli, otočić u Velebitskom kanalu koji je od 1949. do 1956. služio kao koncentracijski logor, a onda i običan zatvor.
Stoljećima nenaseljen, ondje su povremeno stizali tek stanovnici iz okolnih područja kako bi pustili svoje ovce na ispašu, da bi otok Goli 1949., po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, bio pretvoren u koncentracijski logor. Ondje su najprije, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KJP-a, zatvarani politički neistomišljenici, da bi poslije na Goli otok bili smještani i oni koji su počinili kriminalna djela, drugi politički zatvorenici, a ponekad i maloljetni delinkventi. Ženske zatočenice stavljane su na susjedni Sveti Grgur, a oba su otoka izabrana zbog svoje nenaseljenosti i nemogućnosti bijega.
Poznat je po okrutnim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo od 17.000 do 32.000 zatvorenika, a broj ubijenih i umrlih nikada nije točno utvrđen. Najjaktivnija faza logora, s najbrutalnijim metodama, bila je od 1949. do 1956., nakon čega je transformiran u običan zatvor. Prestao je s radom 1988., a potpuno je napušten 1989. godine. Goli otok sad posjećuju samo radoznali turisti i poneko izaslanstvo koje komemorira stradale političke zatvorenike.
"Bio sam siguran da neću moći preživjeti zbog stvari koje sam vidio i koje sam pretrpio. Mislio sam da to nije moguće za bilo kojeg čovjeka. Ali nisam bio u pravu. Ljudi su otporniji nego što se čine. Tračak nade pojavio se svaki put kada bih vidio da netko napušta otok", piše nekadašnji zatvorenik Josip Zoretić u svojoj knjizi "Goli otok – Pakao u Jadranu". "Ova je knjiga svjedočanstvo zlodjela počinjenih na ovom otoku veličine samo 4,7 četvornih kilometara. Otok bez pitke vode, trave i bilo kakve vegetacije. Sve što je postojalo bio je goli kamen, specijalna policija, zimi bura – nepredvidiv hladan sjeveroistočni vjetar koji puše s kopna na more u naletima do 120 kilometara na sat – i na vrućini koja se ljeti penje na 40 stupnjeva Celzija", slikovito opisuje autor u kakvim su uvjetima živjeli zatvorenici, među njima i on.
VEZANI ČLANCI: