Prije više od 75 godina, točnije 9. srpnja 1949., prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok. Goli otok, u Velebitskom kanalu od 1949. do 1956. služio kao koncentracijski logor, a onda i običan zatvor.
Stoljećima nenaseljen, ondje su povremeno stizali tek stanovnici iz okolnih područja kako bi pustili svoje ovce na ispašu, da bi otok Goli 1949., po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, bio pretvoren u koncentracijski logor. Ondje su najprije, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KJP-a, zatvarani politički neistomišljenici, da bi poslije na Goli otok bili smještani i oni koji su počinili kriminalna djela, drugi politički zatvorenici, a ponekad i maloljetni delinkventi. Ženske zatočenice stavljane su na susjedni Sveti Grgur, a oba su otoka izabrana zbog svoje nenaseljenosti i nemogućnosti bijega.
Poznat je po okrutnim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo od 17.000 do 32.000 zatvorenika, a broj ubijenih i umrlih nikada nije točno utvrđen. Najjaktivnija faza logora, s najbrutalnijim metodama, bila je od 1949. do 1956., nakon čega je transformiran u običan zatvor. Prestao je s radom 1988., a potpuno je napušten 1989. godine. Goli otok sad posjećuju samo radoznali turisti i poneko izaslanstvo koje komemorira stradale političke zatvorenike.
"Bio sam siguran da neću moći preživjeti zbog stvari koje sam vidio i koje sam pretrpio. Mislio sam da to nije moguće za bilo kojeg čovjeka. Ali nisam bio u pravu. Ljudi su otporniji nego što se čine. Tračak nade pojavio se svaki put kada bih vidio da netko napušta otok", piše nekadašnji zatvorenik Josip Zoretić u svojoj knjizi "Goli otok – Pakao u Jadranu". "Ova je knjiga svjedočanstvo zlodjela počinjenih na ovom otoku veličine samo 4,7 četvornih kilometara. Otok bez pitke vode, trave i bilo kakve vegetacije. Sve što je postojalo bio je goli kamen, specijalna policija, zimi bura – nepredvidiv hladan sjeveroistočni vjetar koji puše s kopna na more u naletima do 120 kilometara na sat – i na vrućini koja se ljeti penje na 40 stupnjeva Celzija", slikovito opisuje autor u kakvim su uvjetima živjeli zatvorenici, među njima i on.
VEZANI ČLANCI: