FOTO Ovako je izgledalo Haludovo u doba najveće slave: 'Za Jugoslaviju je to bilo čudo. Frapirano smo gledali 150 Amerikanaca'

Kontroverzan, veličanstven, mističan, monumentalan, bizaran, simbol socijalizma koji se upoznaje s kapitalizmom, mitsko mjesto hedonizma, devastacije i privatizacije, kockarska meka, točka sastajanja svjetskih diktatora i političara, najvećih legendi jugoslavenske estrade, svjetskih glazbenih zvijezda i običnih građana – o hotelskom gradu Haludovo se i danas, više od pola stoljeća nakon izgradnje, piše i istražuje, kao i u danima njegova glamuroznog otvaranja. Bio je najluksuzniji turistički objekt bivše države, jugoslavenski Las Vegas, kako su ga prozvali, grad pokraj grada koji je nadrastao i na njega ostavio snažan pečat, kako urbanistički tako i demografski, jer praktički nema obitelji u Malinskoj na koju nije utjecao. U Malinsku su zbog posla dolazili ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a mnogi su tu ostali i zasnovali obitelj, unatoč agoniji Haludova koje je u svega četrdesetak godina prošlo put od svjetske slave do teške propasti. Kada je otvoreno početkom 70-ih, Haludovo se gostima iz Amerike predstavljao kao “bogati resort smješten na idiličnom otoku Krku, odmah nasuprot Venecije i kao kockarska meka usred komunističke Jugoslavije”. Nakon što je u posao ušao Amerikanac Bob Guccione, izdavač slavnog časopisa Penthouse na krčki aerodrom prvi put sletjeli zrakoplovi s američkim turistima i slavnim “zečicama” koje su oskudno odjevene posluživale elitu za rulet-stolovima. Domaći ljudi s balkona smjeli su samo gledati bogate strance kako kockaju, što je Jugoslaviji bilo za većinu građana zabranjeno.

Nostalgični podsjetnik na hedonizam socijalizma

Kompleks Haludovo sa suradnicima je projektirao slavni arhitekt Boris Magaš, autor splitskog Poljuda, kao i hotelskog kompleksa Solaris kraj Šibenika, na koji će uvelike nasloniti svoj novi projekt u Malinskoj. Slavni hotel Palace u Haludovu bio je gotovo preslika hotela Ivan u Solarisu, samo podignut na visokim stupovima. Oni koji nisu rođeni u vrijeme Jugoslavije, Haludovo su, osim dolaskom na lice mjesta, najbolje mogli upoznati u izvrsnoj dokumentarnoj seriji “Betonski spavači” redatelja Saše Bana, s kojim su na scenariju radili Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić. Serija je istraživala turističku arhitekturu u Hrvatskoj iz vremena bivše Jugoslavije, kada dolazi do ekspanzije turizma i građevinskih pothvata na hrvatskoj obali. Autori serije opisali su je kao dramatičnu priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između Istoka i Zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim. Građeno u hladnoratovsko doba, Haludovo je zamišljeno kao mjesto susreta istoka i zapada, a danas je nostalgični podsjetnik na hedonizam i proturječja socijalističkog društva. Danas se ponovno priča i piše da je tvrtka umirovljenog hrvatskog generala i biznismena Ivana Čermaka pokrenula pripremne korake za obnovu u ime armenskog vlasnika ovoga kompleksa.

– Haludovo je toliko poznato jer je kontroverzno po mnogo aspekata, ali nema sumnje da je, dozvolite mi tu riječ, bilo i do neke mjere jest veličanstveno. Turistički grad s monumentalnom palačom na vrhu brijega, s atrijskim vilama koje su uzor održivosti života u mediteranskom podneblju koje po tom pitanju gotovo ništa nakon njih nije nadmašilo, sve utopljeno u autentično zelenilo. Ja za usporedivi primjer u svjetskim razmjerima ne znam. Haludovo je tema o kojoj se priča od njegova otvaranja, od legendi, ali i mitova vezanih za godine Penthousea, preko loše privatizacije do agonije propadanja koja traje već više od dvadeset godina. Slični usponi i padovi vrijedili su i za samu arhitekturu: po završetku kompleksa kritičari su bili zbunjeni: neki su pisali kako monumentalno Haludovo ima nešto atmosfere bliskoistočnih ambasada, što je tada bila i ozbiljnija optužba nego danas, do prihvaćanja njegove programske heterogenosti i odvažnog eksperimenta s arhitektonskim jezikom. Sve te sudbine su bile vjerojatno neizbježne, a i različite kritičke ocjene su na svoj način točne – objašnjava Mrduljaš, predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i jedan od najvećih autoriteta u turističkoj arhitekturi koji ne propušta naglasiti da trebamo danas žaliti za objektima poput Haludova.

Svega nekoliko stotina metara dalje od zapuštene ruine, u hotelu Malin u Malinskoj o vječnoj temi propadanja i značaja Haludova razgovaramo sa Zdenkom Cerovićem, doktorom znanosti, iskusnim predavačem i znanstvenikom s opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, ali i dugogodišnjim direktorom Brodokomerc Hotela – tvrtke koja je bila vlasnik Haludova sve do privatizacije. S Haludovom se povezao puno ranije, još kao 20-godišnji student kada je dobio posao recepcionara pa se i danas uz puno emocija prisjeća tog perioda, kada je oko sebe gledao najveće svjetske zvijezde, političare, biznismene i starlete, predstavnike elite koja se okuplja na mondenim mjestima.

– Sa mnom su radili ljudi iz Slovenije, Slavonije, južne Srbije, Makedonije. Mnogi su ostali živjeti u Malinskoj i mi smo svi na neki način djeca Haludova. Mene je angažirao tadašnji direktor Juraj Spicirajić, a s obzirom na to da je naša omladinska organizacija u Malinskoj imala kinoprojektor, ja sam ga Vespom donio iz društvenog doma u banket-salu i puštao sam projekciju filma o Penthouseu koji se snimao u Haludovu. To mi je bio prvi posao u životu, u publici je bio i Bob Guccione, osnivač kultnog Penthousea, bio je tu i cijeli menadžment časopisa, slavne zečice i ostala elita. Bilo je jako smiješno, imali smo aparaturu Iskre iz 50-ih ili 60-ih godina i kad je projekcija počela, više se čulo klepetanje zubića koji su vukli traku, nego zvuk samog filma. Bob je počeo vikati – no sound, no sound, a ja sam se mogao samo nasmijati. To su bili sudari dvaju svjetova, sjećam se kako sam jednom Amerikancu satima objašnjavao gdje je Venecija i zašto mu treba putovnica za put – prisjeća se Cerović.

– Danas je sve razrušeno. Hotela Tamaris fizički nema, on je srušen. Od hotela Palace ostali su samo stupovi i zidovi. Rekao bih da je to strava i užas, ali gore je od toga i moramo se sramiti. Ne Malinska, ne otok Krk, ne naša županija, već se ovakvog Haludova treba sramiti cijela Hrvatska. Stotine turista šetaju po ruševinama Haludova i snimaju, intrigira ih, žele znati njegovu povijest, ali na ovaj način netko će tu poginuti, nije sigurno – kaže Cerović koji je posvetio godine borbi za spas Haludova, primali su ga najviši dužnosnici, ali većinom je sve ostalo na tapšanju po ramenima.

– Sve naše molbe i prema hrvatskoj Vladi i predsjedniku države, nisu pomogle, ali ništa se nije pomaknulo s mrtve točke. To mještane Malinske i otoka Krka frustrira, dok u svijet šaljemo dojam da smo društvo koje ne vodi računa o svojoj povijesti niti brinemo o prostoru.

A Haludovo je apsolutno obilježilo cijeli otok, ranih sedamdesetih godina se znalo reći – Malinska pored Haludova. Kompleks je bio poznatiji od mjesta pokraj kojeg je izgrađen.

– Mediji su to isforsirali, a Haludovo je bilo prejako za tadašnju Malinsku. Sadržaj i nivo usluge bili su prejaki za infrastrukturu koju smo mi tada imali. To vjerojatno jest bila pogreška onih koji su projektirali Haludovo, ali treba kazati da je Malinska od tog projekta jako profitirala. Haludovo je donijelo napredak i konkurenciju, i jedan novi pristup turističkoj ponudi, dobili smo prvu kuglanu na Krku, prve terene za tenis, prvi noćni bar, prvi disco. Nije bilo turista na otoku koji je bio smješten u nekom kampu ili obiteljskom smještaju, a da nije došao u Haludovo popiti kavu, poslušati dobru glazbu i koncert ili popiti dobar viski u tri ujutro – prisjeća se Cerović.

Hotel Palace radio je cijele godine i bio je centar okupljanja mještana otoka Krka. Palace je zamišljen kao glavni projekt, dok je hotel Tamaris bio spavaonica. Bio je tu i veliki restoran, terasa za zabavu i disco klub. Izgrađeno je i Ribarsko naselje koje nije imalo velik kapacitet, ali je projektu davalo jedan štih Mediterana, mora, Krka i domaće arhitekture. Tu je bio i izvrstan riblji restoran, rekao bih i najbolji na otoku u to vrijeme. No već tada su ozbiljniji urbanisti i ekonomisti upozoravali da je Haludovo u tržišnom smislu prejako u odnosu na okruženje.

– Kritike su se pisale, ali ja se ne bih se složio s tim tezama. Smatram da je Magaš dobro iskoristio blago terasasti teren i pad prema moru gdje je fantastično položio hotel Palace kao i okolne vile. Stranci su bili oduševljeni, impresionirani. Dolazili su nam ugledni poslovni ljudi iz Švicarske i divili se. Haludovo je privlačilo ugledne svjetske gospodarstvenike, političare, ljude s estrade. Bilo je impozantno i na nivou Mediterana objekt koji se apostrofirao kao nešto neuobičajeno i posebno – dodaje Cerović.

Pjevali su tu Ivo Robić, Mišo Kovač, Arsen Dedić, Dubrovački trubaduri, ali i strane svjetske zvijezde. – Godine 1975. gostovali su na našoj terasi Soul Brother Six iz New Yorka, pa Golden gate Quartet koji je tada bio megapopularan. Jasno da su dolazili u i ljudi iz politike, poput Saddama Husseina, potom svi predsjednici Predsjedništva Jugoslavije, ali Tito nikad nije bio. To je mit – kaže Cerović.

– Haludovo je zamišljeno u tadašnjem sistemu društvenog vlasništva, tu je ključna bila tvrtka Brodokomerc iz Rijeke, koju je osnovao Ivo Faraguna, markantan lik u gospodarstvu, ali i s dobrim vezama u tadašnjoj državi. Bio je poduzetan i vrlo kreativan te je došao do zastupništva za sve svjetske tvrtke koje su proizvodile viski i cigarete, pa i za slavni Don Perignon. Faraguna je bio otac Haludova, bio motor i Brodokomerca, izgradnje hotela Adriatic u Omišlju, hotela Park u Puntu i hotela Triglav u Malinskoj. Izgradio je jednu od prvih robnih kuća u Jugoslaviji – prisjeća se Cerović.

Haludovo nisu financirali Amerikanci, kao što se često moglo pročitati u senzacionalističkim i tekstovima. Bob Guccione nije uložio ni dolar, a bivši direktor s kojim razgovaramo po prvi put odlučio je neke od mitova zauvijek pokopati.

– Godine 1967. Jugoslavija je dobila od Svjetske banke za obnovu i razvoj 300 milijuna dolara za razvoj poljoprivrede i turizma, a operativna banka koja je to trebala provesti bila je Poljobanka iz Novog Sada. Od tog novca građeni su hoteli Babin kuk, Haludovo, Zlatibor i još neki hoteli. Financirani su i poljoprivredni kombinati, ali puno više novca išlo je u turizam pa i u izgradnju jednog kompleksa na Kvarneru. Izabrana je uvala Haludovo gdje je bilo kupalište, zemlja je otkupljena po smiješnoj cijeni, angažiran je arhitekt Magaš i tako se 1969. na proljeće počelo graditi. Otvorenje je bilo 14.7.1971., a koštalo je sedam milijuna dolara. Bilo je zamišljeno da će ovamo dolaziti turisti s europskog tržišta, ali imidž Jugoslavije na tom tržištu nije bio impresivan, blago rečeno. Već sredinom rujna u Haludovu nije bilo turista, a idućeg mjeseca je zatvoreno – prisjeća se Cerović.

– Usred gradnje počinju štekati i isplate Poljobanke, bio je to period Hrvatskog proljeća, možda je tu i politika napravila svoje. Faraguna je shvatio da hotel neće završiti sredstvima iz ugovora s Poljobankom te je obrtni kapital Brodokomerca investirao, odnosno uložio u Haludovo. Novac se nije vratio i i Brodokomerc je pred kraj 1971. godine došao u strašne poslovne probleme. Prošla je zima, kadar se razbježao, a u proljeće 1972. godine Haludovo se opet otvara, s namjerom da se okrene europskom tržištu. No problemi su isti, jednostavno nije išlo. Faraguna pokušava spasiti situaciju svojim vezama, preko multinacionalnih kompanija poput Marlbora i nekih drugih struktura iz Amerike, znamo već tko se bavio takvim biznisom – kaže Cerović.

I tako u priču ulazi Bob Guccione, vlasnik Penthousea, u kojem je Faraguna vidio spas.

– Bio je tipični mali Talijan iz talijanskog newyorškog podzemlja, nosio je jako debeli zlatni lanac na kojem je bio neki medaljon, djelovao je jako prepotentno i živio je u luksuznom miljeu, bio je medijski broj jedan. Vjerovao je da će Haludovo izvući preko američkog tržišta. Ali Guccione nije ovdje uložio ni dolar, niti su Haludovo izgradili Amerikanci, već dijelom kredit Poljobanke i radnička klasa Brodokomerca, obični ljudi koji su velik dio kompleksa izgradili svojim malim plaćama.

Guccione je doveo stolove za rulet i ubrzo na Krk slijeću prvi američki gosti, njih 200-tinjak.

– Stigle su i Playboyeve zečice, sjećam se kao da je bilo jučer jer je za nas mladiće to bio nezaboravan događaj. O njima je brigu vodila “časna majka”, gospođa koja je od njih bila starija 20-ak godina i pazila je da ne bi bilo skandala i razvrata. I nije ga bilo, to su izmišljene priče. Bilo je puno angažiranih djevojaka iz Jugoslavije koje su radile pomoćne poslove, dok su zečice bile oko rulet-stolova. O tim ženama mogu govoriti sve najbolje, radile su svoj posao, samo što su za to vrijeme bile izazovno obučene. Imale su uši na glavi i repiće odostraga, danas na to nitko ne bi ni trepnuo, ali u tadašnje vrijeme bile su ekstravagantne i atraktivne. Ali bilo je ovdje neko drugo vrijeme i Amerikanci su se razočarali, tražili su uvjete koje nismo imali, poput klime, većih apartmana, bilo im je smiješno što poslužujemo pet škampa u porciji, dok su oni naručivali po pet jastoga. Za Jugoslaviju je Haludovo bilo čudo, bilo je to drugo vrijeme, u kojem su naši ljudi frapirano gledali 150 Amerikanaca kako kockaju. Guccione je nakon dva mjeseca sjeo u avion i pobjegao s Krka. Ostao je dužan danas smiješnih, a tada ogromnih 316 tisuća dolara – kaže Cerović.

Tužna priča s izbjeglicama 

Haludovo je zimu dočekalo u strašnim problemima, Faraguna je završio u zatvoru, Brodokomerc u stečaju, ali spasili su ga najveći vjerovnici – Gorenje, Rade Končar, Podravka i neki drugi potpisali sporazum i reprogramirali potraživanja. Kockarnicu je preuzela tvrtka InterContinental iz Zagreba koja je imala dozvolu prema tadašnjem Zakonu o carinama. Prvi put Haludovo izlazi iz gubitka 1977. godine, inflacija je pojela dugove, a zadnja investicija je bila 1988. godine u Tamaris. Bili smo popunjeni 220 dana u godini. No, nažalost kreće rat i izbjeglice dolaze u Tamaris. To je jedna sigurno tužna priča o kojoj ne bih puno govorio iz pijeteta i poštovanja ih tim ljudima koji su protjerani iz svojih prekrasnih salaša ili iz svojih domova u Vukovaru te su ih zamijenili jednom malom hotelskom sobicom i tu su proživljavali traume, umirali i rađali se.

Izbjeglice odlaze 1993. godine, ali Tamaris više nije bilo u stanju vratiti na tržište.

Agonija privatizacije 

– Paralelno se događa i privatizacija, a menadžment tada već samostalnog poduzeća Haludovo nije se najbolje snašlo. Počeli su prodavati dijelove firme, a tvrtka iz Lihtenštajna je kupila iz Fonda za privatizaciju više od 50 posto dionica i postala većinski vlasnik Haludova. Oni i dalje rasprodaju imovinu po netransparentnim uvjetima, ispitivale su to i institucije, ali ništa se nije saznalo. Zakonom o reviziji pretvorbe 2000. godine tvrtka je morala vratiti 95 posto dionica Fondu za privatizaciju, a kupuje ih neki Armenac i nakon vrlo kratkog vremena zatvara Haludovo, ruši Tamaris, skida vrata, prodaje imovinu i sve što se moglo, s namjerom da se to uništi. Ne znam čije je to danas vlasništvo uistinu, toliko je netransparentna cijela priča u kojoj su neke čudne firme sve rasprodale nekim drugim čudnim firmama. Sada je to i ekološki problem, opasno je po život. Po meni je ključni problem Zakon o građenju koji isključuje hotele u Republici Hrvatskoj od plaćanja za komunalnu naknadu. I to je sigurno štetan zakon, jer da je vlasnik Haludova morao platiti tijekom ovih 30-ak godina komunalnu naknadu, danas bi najvjerojatnije većinski vlasnik bili općina Malinska, županija i, jasno, država i vrlo lako bi se riješio problem. Baš bi taj vlasnik iskeširao vrijednost hotela u ime dugova državi, možete misliti. Zašto taj zakon nije promijenjen, ne znam – to se moglo lako riješiti. Mi smo kao delegacija bili i svojevremeno kod Ivice Račana i kod Zorana Milanovića, zadnji put prije četiri godine govori Cerović. Dobili smo tapšanje po ramenu, ali ništa se nije pokrenulo – govori Cerović.

– Meni je lagano šapnuto da se ohladim od te priče. I ja sam se ohladio. Ne želim neugodnosti, jer ako vas netko blago upozori, logično je maknuti se. Ohladio sam se, očito je da tu postoje neki drugi interes i meni je to bilo dovoljno da se prestanem baviti tom pričom – otkriva nam Cerović ne želeći imenovati osobe koje su mu sugerirale da pusti Haludovo.

Arhitekt Mrduljaš također se pita zašto Haludovo nije nastavilo raditi.

– Danas kada razmišljam o Haludovu, pitam se što bi se dogodilo da je kompleks u punom kapacitetu nastavio raditi i da je taj veličanstveni kompleks opstao i da se prikladno prilagođavao suvremenim potrebama bio bi danas jednako poseban kao i u vrijeme svog nastanka, na neki način mu je vrijeme išlo u prilog. Što više godine prolaze, to nas njegova neobična arhitektura sve više fascinira, a stopljenost s prirodom još puno više cijenimo u kontekstu klimatskih promjena i novih životnih stilova. Njegova bogata povijest koja je povezivala hladnoratovski politiku, hedonizam 1970-ih, socijalizam, pop-kulturu i život lokalne zajednice bila bi vrlo poučna nadogradnja i dobar popratni scenarij za život kompleksa. Kako je kompleks velik i kompliciran za održavanje, moja je pretpostavka da nikada ne bi mogao stvarati neke velike profite, ali se moglo zamisliti i neke hibridne oblike korištenja. Dijelovi kompleksa ili nadogradnje za koje ima dosta prostora mogli su biti prenamijenjeni u sadržaje koji su izvan turizma, pa bi Haludovo postupno postajalo “pravi grad.” No, previše je aktera trebalo povezati u cjelovitu i opsežnu inicijativu, što je u Hrvatskoj jednostavno nemoguće. Kompleks se obnavlja dio po dio, sa svakom obnovom arhitektura ne postaje bolja, nego dosadnija, nitko ne razmišlja o impresivnosti cjeline i njezinu urbanom značaju, nego se gleda gdje se neki ficlek može aktivirati uz što manje napora. Većina će reći bolje išta nego ništa, no to je baš suprotno duhu veličanstvenog i kontroverznog Haludova – kaže Mrduljaš.

GALERIJA U njemu je porazbijano, slomljeno, iščupano i oguljeno sve što se dalo, a u danima slave bio je raj za hedonizam