Svake četvrte subote u studenom Ukrajinci diljem svijeta pale svijeću. Prisjećaju se milijuna žrtava koji su stradali u jednom od najmounstruzonjijih zločina u 20. stoljeću. Tog dana obilježava se spomen na Gladomor - umjetnu stvorenu glad koja je odnijela milijune nevinih života. Gladomor ili Holodomor, na ukrajinskom "ubijanje glađu", jedno je od najmračnijih razdoblja ukrajinske povijesti. Iza paklenog plana i njegove provedbe stajao je sovjetski režim pod vodstvom Josifa Visarionoviča Staljina. Sve je trajalo 500-tinjak dana, 1932. i 1933. godine i danas se smatra genocidom nad ukrajinskim narodom.
Početkom 1930-ih, sovjetski režim pod Staljinovim vodstvom započeo je agresivnu politiku kolektivizacije poljoprivrede. Ova politika imala je za cilj pretvoriti privatna seljačka gospodarstva u kolektivne farme pod državnom kontrolom. Ukrajinski seljaci, koji su činili oko 80% stanovništva zemlje, pružali su snažan otpor ovoj politici jer je ona značila gubitak njihove tradicionalne samostalnosti i načina života. Kao odgovor na ovaj otpor, sovjetska vlast je pokrenula brutalne mjere. One su uključivale prisilno oduzimanje zemlje, stoke i poljoprivrednih alata, ali i deportacije, zatvaranja i egzekucije onih koji su se protivili kolektivizaciji. Osim toga, vlasti su nametnule nerealno visoke kvote za isporuku žita, što je dodatno osiromašilo seljake i stvorilo uvjete za masovnu glad. Ove represivne mjere, kombinirane s lošim upravljanjem poljoprivredom i nepovoljnim vremenskim uvjetima, postavile su temelje za katastrofu koja će uslijediti.
Staljinov režim je posebno ciljao Ukrajinu iz nekoliko ključnih razloga. Prvi i najočitiji bio je slomiti žestok otpor ukrajinskih seljaka prema politici kolektivizacije, koja je prijetila njihovom tradicionalnom načinu života i gospodarskoj samostalnosti. Međutim, dublji i dalekosežniji motiv ležao je u namjeri da se uništi sam temelj ukrajinskog nacionalnog identiteta. Ukrajina je, sa svojom bogatom poljoprivrednom tradicijom koja seže duboko u povijest, plodnom zemljom i snažnim osjećajem nacionalne pripadnosti, predstavljala značajnu prijetnju sovjetskoj centraliziranoj kontroli. Staljin je bio svjestan da bi gubitak kontrole nad Ukrajinom, često nazivanom "žitnicom Europe", mogao dovesti do domino efekta i potaknuti slične pokrete u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza. Stoga je glađu nastojao slomiti ne samo fizički otpor, već i duh ukrajinskog naroda, eliminirajući njihovu intelektualnu i kulturnu elitu te namećući sovjetski identitet nad ukrajinskim.
Prema detaljnim demografskim istraživanjima i analizama arhivskih podataka, procjenjuje se da je tijekom Gladomora umrlo između 3,9 i 7 milijuna Ukrajinaca, što čini ovu tragediju jednom od najsmrtonosnijih u modernoj povijesti. Neke procjene idu do 10 milijuna.. Na vrhuncu krize, u lipnju 1933. godine, umiralo je oko 28.000 ljudi dnevno, što je ekvivalentno gubitku cijelog jednog grada svaka 24 sata. Posebno su bile pogođene ruralne sredine, gdje je smrtnost u nekim regijama dosezala i do 29% stanovništva. Ovo je značilo da je gotovo svaka treća osoba u tim područjima umrla od gladi. Statistike pokazuju da je u nekim selima smrtnost bila toliko visoka da su cijela naselja ostala prazna. Djeca i starije osobe bili su najranjivije skupine, s najvišom stopom smrtnosti. Ove brojke ne uključuju samo izravne žrtve gladi, već i one koji su umrli od bolesti povezanih s pothranjenošću ili u pokušaju bijega iz pogođenih područja.
Metode genocida
Sovjetski režim je provodio nekoliko ključnih mjera kako bi ostvario svoje ciljeve: 1. Nametanje nerealno visokih kvota za isporuku žita: Seljaci su bili prisiljeni predati gotovo svu svoju ljetinu državi, ostavljajući ih bez hrane za vlastite potrebe. 2. Brutalna konfiskacija hrane: Posebne brigade su provodile temeljite pretrage seljačkih domova, oduzimajući svu pronađenu hranu, uključujući i onu skrivenu za preživljavanje. 3. Stroga kontrola kretanja stanovništva: Uvedena je "unutarnja putovnica" koja je sprječavala seljake da napuste svoja sela u potrazi za hranom, efektivno ih zatvarajući u gladom pogođena područja. 4. Blokada informacija i odbijanje pomoći: Sovjetske vlasti su negirale postojanje gladi, odbijale međunarodnu pomoć i strogo kontrolirale protok informacija kako bi prikrile razmjere katastrofe. 5. Represija nad "neprijateljima naroda": Svi koji su se protivili ovim mjerama ili pokušavali pomoći gladnima bili su označeni kao neprijatelji i suočavali se s teškim kaznama, uključujući deportaciju i egzekuciju.
Svakodnevnica tijekom Gladomora
Život tijekom Gladomora bio je obilježen nezamislivom patnjom i borbom za preživljavanje. Svakodnevica je bila ispunjena stalnom potragom za bilo kakvim izvorom hrane, pri čemu su ljudi često riskirali vlastite živote. Preživjeli svjedoci opisuju kako su ljudi bili prisiljeni jesti sve što bi pronašli, uključujući koru drveća, travu, insekte, pa čak i kućne ljubimce, često riskirajući trovanje ili teške bolesti. Obitelji su se raspadale pod teretom gladi, s roditeljima koji su morali donositi nezamislive odluke o raspodjeli oskudne hrane među djecom, ponekad birajući koje dijete će preživjeti. Sela su se pretvarala u sablasna mjesta, s praznim kućama i tihim ulicama, gdje su tišinu povremeno prekidali jecaji gladnih i umirućih. Ljudi su očajnički kopali po poljima u potrazi za zaboravljenim gomoljima ili jestivim korijenjem, često se boreći s drugim gladnima za svaki pronađeni komadić hrane. U ekstremnim slučajevima zabilježeni su i slučajevi kanibalizma.
Brojna svjedočanstva preživjelih dokumentiraju užase tog razdoblja, pružajući potresne uvide u svakodnevnu borbu za preživljavanje. Oleksandra Radchenko, koja je preživjela Gladomor kao dijete, prisjeća se: "Cijela sela su ostajala pusta, s leševima koji su ležali po ulicama. Tišina je bila zaglušujuća." Mykola Boychuk, tada tinejdžer, opisuje kako su "majke često morale donositi nezamislive odluke, birajući koje će dijete pokušati spasiti, jer nisu imale dovoljno snage nositi više djece u očajničkoj potrazi za hranom."
Posebno potresna su sjećanja na "crne ploče" - liste obitelji koje su označene kao "neprijatelji naroda" i kojima je bilo zabranjeno davati bilo kakvu pomoć. Mariya Havrylyuk, čija je obitelj bila na toj listi, svjedoči: "Bili smo osuđeni na smrt. Nitko nam nije smio pomoći, čak ni dati komadić kruha, pod prijetnjom teških kazni." Ovi osobni iskazi dodatno naglašavaju sustavnu prirodu gladi i brutalne metode kojima se provodila. Svjedočanstva preživjelih ne samo da dokumentiraju fizičke patnje, već i duboke emocionalne ožiljke koje je Gladomor ostavio na ukrajinskom narodu.
Međunarodna reakcija i prikrivanje
Sovjetski Savez je uspješno prikrivao razmjere tragedije od međunarodne javnosti. Strani novinari nisu imali pristup pogođenim područjima, a oni koji su uspjeli izvijestiti o gladi, poput Waltera Durantyja iz New York Timesa, često su umanjivali razmjere katastrofe ili je potpuno negirali. Tek su rijetki, poput Garetha Jonesa, pisali istinu o onome što su vidjeli. Sovjetske vlasti su poduzele ekstremne mjere kako bi spriječile gladne ljude da dođu do hrane. Naoružane straže bile su raspoređene oko polja žita, s naredbom da spriječe bilo kakvo uzimanje usjeva, čak i ako se radilo o samo nekoliko klasova. Ova brutalna politika bila je podržana drakonskonim zakonima koji su tretirali čak i najmanje pokušaje uzimanja hrane kao tešku krađu "socijalističke imovine". Kazne za takve prijestupe bile su nevjerojatno oštre - ljudi su se suočavali s mogućnošću smrtne kazne ili dugotrajnog zatočeništva od 10 godina, čak i za uzimanje nekoliko zrna žita. Ova nemilosrdna primjena zakona stvorila je atmosferu straha i beznadnosti među gladnim stanovništvom, efektivno ih osuđujući na smrt glađu usred obilnih polja koja su ih okruživala.
Posljedice i sjećanje
Gladomor nije samo demografski desetkovao ukrajinski narod, već je ostavio duboke psihološke posljedice koje se osjećaju i danas. Tek nakon pada Sovjetskog Saveza moglo se otvoreno govoriti o ovoj tragediji. Godine 2006. ukrajinski parlament službeno je priznao Gladomor kao genocid, a do danas je to učinilo još 16 zemalja, među kojima je i Hrvatska. Danas se Gladomor obilježava svake četvrte subote u studenom. Izgrađeni su brojni spomenici i muzeji posvećeni žrtvama, a najznačajniji je Nacionalni muzej Holodomora-genocida u Kijevu. U školama se provodi poseban obrazovni program kako bi se nove generacije upoznale s ovom tragedijom i kako se ona nikada ne bi ponovila.
FOTO Koji bi gradovi mogli biti potopljeni zbog topljenja ledenjaka? Na popisu se našao i jedan u Hrvatskoj
Ovo zvuči poznato, šegrt Tito kopirao svog mentora druga Staljina :"One su uključivale prisilno oduzimanje zemlje, stoke i poljoprivrednih alata, ali i deportacije, zatvaranja i egzekucije onih koji su se protivili kolektivizaciji. Osim toga, vlasti su nametnule nerealno visoke kvote za isporuku žita, što je dodatno osiromašilo seljake"