Jedini katolički svećenik koji je ostao na okupiranim područjima hrvatskog Podunavlja

Da nije bilo fra Marka Malovića, pitanje je bi li ikada bili pronađeni ostaci vukovarskog zaštitnika svetoga Bone. Upozorio je na to i današnji vukovarski gvardijan fra Ivica Jagodić, istaknuvši kako je najveću ulogu u tome imao upravo fra Malović. – Njegova uloga je ključna u svemu tome i zbog toga svi trebamo fra Marku Maloviću reći veliko hvala jer su kosti svetoga Bone ponovno s nama – rekao je fra Jagodić. Životna priča fra Malovića započinje 1946. u Domašincu, u Međimurju. Nekoliko godina kasnije, zajedno s obitelji, doseljava u Vukovar, gdje završava i osnovnu školu. U franjevački red, u provinciju sv. Ćirila i Metoda u Cerniku, stupa 25. kolovoza 1963. Domovinski rat zatekao ga je u Iloku. Prisjećajući se svih tih godina, kao i svega što je proživio, kaže kako nije niti sanjao da će biti direktni sudionik ratnih zbivanja.

Policijski sat, prijetnje...

– O ratu sam učio u školi, ali uvijek sam mislio da nas nešto takvo nikad neće pogoditi. Na žalost, pokazalo se kako sam bio u krivu, vrlo brzo uvidio sam iz prve ruke što znači rat i kakve sve on strahote donosi – rekao je fra Malović. Njegovo je ime široj hrvatskoj javnosti malo poznato, ali ime fra Malovića ostat će zauvijek zapisano kao ime jedinoga katoličkog svećenika koji je ostao na okupiranim područjima hrvatskoga Podunavlja sve vrijeme okupacije. Prisjećajući se tih dana, fra Malović podsjeća na stradavanje brojnih hrvatskih sela u Podunavlju, kako su se građani hrvatske nacionalnosti prvih ratnih dana okupili u Iloku odakle je potom većina izašla u konvoju. – Nakon toga u Iloku su ostali Srbi, Slovaci, oko 1200 starijih Hrvata i ja s njima. Rezultati tada provedenoga referenduma govorili su da će trećina Hrvata ipak ostati u Iloku te smo i mi u samostanu odlučili da će jedan svećenik ostati s njima, dok će druga dvojica otići s konvojem. Predložio sam ocu Flavijanu i ocu Ferdi da ja ostanem u Iloku. Otac Flavijan bio je već stariji, a otac Ferdo ne vozi auto i bilo bi mu teško opskrbljivati crkvu i samostan. Osim toga, ja imam u Vukovaru oca i brata, koji radi na pošti, a u Novom Sadu mi radi sestra u bolnici na Dječjem odjelu pa sam mogao računati na njihovu pomoć, a i oni na moju – rekao je fra Malović, govoreći o tome kako je donio odluku da ostane u Iloku u vrijeme okupacije, što će mu zauvijek obilježiti život.

Od toga dana zaredali su događaji kojima je svjedočio, a kojih se i danas sjeća. Na tim područjima boravio je punih 15 godina (1990. – 2005.). Kaže kako su u početku imali policijski sat te da im je bilo zabranjeno kretanje po Iloku tijekom noći. – Poslije smo dobivali dozvole za odlazak na određeno mjesto, određeni sat i registraciju vozila kojim putujemo. Bilo je zaista svega i svačega. Provokacija, pa i prijetnji, bilo je gotovo svakodnevno. Znali su me telefonom uznemiravati cijele noći, vikati ispod prozora... – kaže fra Malović. Prisjetio se i Velikog četvrtka jedne od tih godina kada su dvojica mladića, s motkama u rukama, došli u iločku crkvu kako bi ga tukli. Tada ih je spriječila kuharica, koja je zatvorila vrata dok su oni vikali kako "žele do popa da ga mlate". U to je vrijeme fra Malović držao uobičajenu misu u crkvi. U tri navrata minirana su i vrata crkve u Iloku, a tri je puta raketiran toranj iločke crkve.

O tome je bilo govora i na više sastanaka čelnika pobunjenih Srba i predstavnika UN-a koji su upozoravali na napade na crkvu u Iloku, ali i na to da postoje naznake kako bi crkva mogla biti i porušena kao mnoge druge u Podunavlju. Jednom prilikom istaknuto je i kako policija mora više pažnje posvetiti čuvanju crkve te da će se, dogodi li se nešto crkvi, to smatrati direktnim napadom na UN.

Niti pokušaji uspostave dijaloga s pobunjenim Srbima nisu davali rezultata. Oni su odbijali svaku mogućnost da se dio blaga iz crkvi radi sigurnosti prebaci u slobodni dio Hrvatske. Nisu prihvaćali ni prijedlog da fra Malović bude zamijenjen s nekim iz Hrvatske jer, kako je govoreno, tada bi se stvari komplicirale i moglo bi doći do neželjenih posljedica i svi bi bili krivi. Unatoč svim problemima s kojima se svakodnevno suočavao fra Malović redovito je obavljao svoju svećeničku dužnost. – Misu sam imao svaki dan, pa neka je u crkvi bila samo jedna osoba. Nitko od umrlih i poginulih nije pokopan bez svećenika. Svake godine sam imao blagoslov kuća i redovito sam svaki mjesec obilazio bolesnike, kako je to bio običaj u našem Iloku. Za to djelovanje nisam ni tražio dozvole jer zbog toga sam i ostao u Iloku. To sam redovito činio jer sam preko toga imao kontakt sa svim vjernicima u Iloku, kaže fra Malović. Uz sve to angažirao se i oko prikupljanja crkvene imovine iz ovoga kraja. Ističe kako su unatoč golemim razaranjima spašene najveće svetinje i blago ovog dijela Srijema poput kostiju sv. Bone, slika Gospe Fatimske, slika Gospe Bapske, 3475 knjiga iz vukovarske knjižnice sa ženidbenim arhivom, Iločka knjižnica, stara vrijedna knjižnica u Šarengradu sa 8000 knjiga, crkvene matične knjige, crkveno posuđe...

Vukovarska ulica fra Kuroltu

Sve se to donosilo u iločki samostan koji je bio prisilno postao mjesto za skupljanje crkvene imovine ovoga kraja. Radeći na taj način, pronađene su i kosti sv. Bone u kripti crkve sv. Filipa i Jakova koja se ovih dana počinje obnavljati. S ostacima vukovarskog zaštitnika susreo se prvi put 1992. godine kada je sa zapovjednicima policije u Vukovaru razgovarao o prijenosu sarkofaga sv. Bone u Ilok gdje bi se čuvao. Tada je vidio i sarkofag, koji je bio čitav. Nedostajao je samo moćnik krvi sv. Bone kojega je, kako je saznao kasnije, ranije odnio fra Marko Kurolt i on se čuvao u Novom Sadu. Sarkofag na kraju tada ipak nije prebačen u Ilok jer su postojale prijetnje da će, ako se sv. Bono makne, crkvu srušiti i napraviti vidikovac. Drugi susret s vukovarskim zaštitnikom uslijedio je 1996. kada je do Vukovara, traktorom i svojim yugom 45, otišao zajedno sa Stjepanom Tothom, Stipom Vukovićem, Vlatkom Salamonom, Vlatko Marićem i Zlatkom Molnarom. U Vukovar su krenuli kako bi u ruševinama crkve sv. Filipa i Jakova pokupili sve što još vrijedi od crkvene imovine. Natovarili su oltar sv. Bone i odvezli za Ilok. Dok su čekali povratak traktora i rastavljali oltar sv. Franje, Zlatko Molnar otišao je u kriptu crkve te uz pomoć neonske lampe pronašao kosti sv. Bone. Pronađene su kosti lijeve i desne šake i podlaktice skupa sa žicom koja je te kosti spajala.

– Pronađene kosti sv. Bone uspio sam na Kapistranovo iste godine poslati u Zagreb po provincijalu ocu Luciju Jagecu. U progonstvu je vukovarski zlatar Beriša napravio prekrasan mali sarkofag u kojem se i danas čuvaju svečeve kosti – kaže fra Malović. Osim svoje uloge u spašavanju crkvene imovine, fra Malović posebno ističe ulogu franjevca fra Marka Kurolta koji se tijekom ratnih godina istakao spašavajući vukovarsko kulturno blago. – Ja njega jednostavno zovem heroj kulture grada Vukovara. On je nakon pada Vukovara našao načina da dođe u srušeni Vukovar 12. prosinca i da iz ruševina samostana izvuče i tako spasi od pljačke i uništenja: Bauerovu zbirku, knjižnicu samostana, puno slika i kipova iz crkve i samostana. Da nije bilo njegove hrabre intervencije, Vukovar svega toga danas ne bi imao. Zbog toga vukovarska knjižnica danas nosi naslov Knjižnica franjevačkog samostana Vukovar "Fra Marko Kurolt", rekao je fra Malović dodajući kako je fra Kurolt umro u Zemunu, a da mu je tijelo pokopano na Rimokatoličkom groblju u Vukovaru. Zbog svega što je ovaj franjevac učinio za Vukovar fra Malović kaže kako bi bilo lijepo da jedna ulica Vukovara ponese ime fra Marka Kurolta. Zamolba se nalazi kod vukovarskog gradonačelnika i čeka na realizaciju. Sve vrijeme njegova službovanja u Iloku i okupiranom hrvatskom Podunavlju fra Maloviću glavni kontakt s Nadbiskupijom u Đakovu i sa Zagrebom bio je biskupski vikar za Srijem Stjepan Miler te preko samostana u Baču, Zemunu, Novom Sadu i Subotici. I tu mu je najviše pomagao fra Marko Kurolt iz Zemuna, koji ga je često pohodio.

– Svi oni i mnogi drugi puno su mi pomogli kad su god i na koji god su način mogli – riječi su zahvale fra Malovića. Njegov rad prepoznat je i u Vatikanu pa je tako za svoj pastoralni rad u Iloku za vrijeme Domovinskog rata dobio od Svetog Oca odlikovanje Pro Pontifice et Ecclesia.

– To me je posebno obradovalo – kaže fra Malović. Poslije Iloka, čemu su prethodila pastoralna namještenja u Sigetu, Novom Zagrebu, Bjelovaru, Našicama na Trsatu i Virovitici, fra Malović je od Velike Gospe prošle godine u Varaždinu. I danas se rado sjeća Iloka i Vukovara, a o svemu što je proživio i doživio napisao je i knjigu pod nazivom "Ostajemo u Iloku".

>> Franjevci: Pravo na rad jedno je od osnovnih ljudskih prava