Fra Vjeko - Fratar Hrvat iz BiH koji je spasio 100.000 Ruanđana

Vrtoglavo duge noge Osječanke u kratkoj haljini s cvjetnim uzorkom zaustavile su žamor. Ni glas se više ne čuje tu u hladu u kavani preko puta konkatedrale. Svi gledaju. Dva stola dalje jedan se čak i zalio kavom.

Zadrhtala mu, bit će, ruka. Briše košulju. Djevojka odlazi sve dalje, zvuk visokih potpetica je sve tiši... To je ono što oko vidi, a uho tek počinje slušati priču o svecu našeg doba, misionaru iz Ruande. Strašnu priču o čovjeku u smeđoj halji od koje se miješaju tuga i ponos. O genocidu mačetama i fra Vjeki Ćuriću koji se zatekao u Ruandi između dvije zaraćene strane te krvave 1994. Kreće priča o bosanskom Hrvatu iz Žepča koji je proglašen afričkim Oscarom Schindlerom.

U našoj zemlji ona dosad nije ispričana. Otkriva je Željko Garmaz, osječki reporter koji je godinama proučavao život oca Vjeke, razgovarao s ljudima koje je svećenik iz Žepča spasio. Pronašao je svjedoke Vjekinih plemenitih djela u Nairobiju, Kampali, Kigaliju, Bujumburi, Gomi, Bukavu, Mbarari...

– Fra Vjeko bio je faca. Živio je za druge, umro je za druge. Branio je u tom užasu genocida u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue, a na kraju su ga oni koje je spasio ubili... – govori Garmaz pa nastavlja:

– Da shvatiš u kojim je strahotama taj misionar djelovao, ilustrirat će trenutak kad je 1994. godine ušao u svoj samostan. Hutui su nešto ranije ubili milijun Tutsija u tri mjeseca, većinom mačetama. Pušaka nije bilo. Počela je odmazda. On je u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj spavaćoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela! – govori Garmaz, autor knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”. Prijatelj Fra Vjeke don Sebastijan Marković prepričao je Garmazu:

– Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi i godinu dana nakon toga kad sam ga posjetio. Vjeko mi je rekao da su u njegovoj spavaćoj sobi ubijali one koje su zatekli u selu. Onda me Vjeko odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: “Hutue su objesili o ovo stablo!” Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati...

Ukratko, u nekoliko rečenica, radilo se o sukobu između dviju etničkih grupa. Tutsija koje karakterizira visina, mnogi su viši od dva metara, pravilnih i šiljatih nosova, te Hutua koji su niži rastom, velikih usana, zdepaste građe. Dugih i kratkih. Velikih i malih. Ali okrutnih i jednih i drugih. I našem čovjeku između njih.

– Fra Vjeko za vrijeme genocida spašavao je Tutsije jer su Hutui imali zadaću “poklati sve što je dugo, sve ljude više od 190 centimetara”. Kasnije će se Tutsiji, zbog odmazde, osvećivati Hutuima pa će fra Vjeko i njih spašavati. Nije pobjegao kao drugi stranci, ostao je sa župljanima i u tom krvavom trenutku. Desetljeće je već proveo s njima u Kivumu prije genocida, a kad je počeo, domaći su ga tražili pomoć. I on je ostao. Nije pobjegao kao drugi stranci. Za života su ga proglašavali i herojem, ali i – svecem!
Koliko je ljudi spasio s obje strane?

– Ne zna se točan broj. Ako kažem da je spasio 50.000 ljudi u Ruandi, malo sam rekao, vjerojatnije se radi o stotinama tisuća, većinom djece – kaže autor. Sjedimo i dalje u centru Osijeka, djevojke prolaze, tramvaji se mimoilaze, ali priča se ne prekida.

Kako je Fra Vjeko spašavao ljude?
– Kako je god mogao. Skrivao ih u samostanu i u župnoj crkvi. Trpao bi ih ispod kamiona, u posebne bokseve pa ih ilegalno prevozio hineći da kamionima prevozi humanitarnu pomoć u susjedni Burundi ne bi li ih spasio od smrti. Na kontrolnim punktovima potplaćivao je razbojnike kako bi ga propustili. Davao im viski, krunice, privjeske, zlato, novac...

Kad bi došao do punkta na kojem su svi mogli stradati, stisnuo bi krunicu u ruci pa se tiho pomolio: “Ja sam učinio sve. Bože, dalje je sve u tvojim rukama”. I prošao bi! Jednom je čak hodao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici postrojeni da te nedužne žene strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na vladinoj kontrolnoj točki vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao je novorođenče iz zagrljaja mrtve majke – govori Garmaz pa dodaje:

– Morao sam ispričati ovu priču! Ovu knjigu živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio selu Kivumu. Iako sam se gotovo 30 godina bavio novinarstvom, radio u Vjesniku, u 24 sata, putovao svijetom, napisao niz knjiga, tek sam tu prvi put, pišući nešto, morao prekinuti zbog suza. Ponavljam, fra Vjeko bio je faca. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a njegov lik i djelo proširiti među nama. Njega i njegova djela održimo živima. No ja vjerujem da je on i dalje među nama – kaže Željko. Razgovarao je s više od 50 ljudi, od Londona, Ljubljane, Gradišća, Zagreba, Žepča, Sarajeva, Kiseljaka, Dolca, Travnika pa sve do Afrike, kako bi otkrio sve detalje o životu franjevca. Od početka do smrti.

– Kao klinac, imao je možda tri ili četiri godine, kad bi majka otišla iz kuće, on bi posjeo braću oko stola u kuhinji i držao im misu na latinskom. Kao četverogodišnje dijete! – govori autor pa nastavlja s anegdotom kada je fra Vjeko služio vojsku u Podgorici. Otkrio mu je fra Vjekin brat Dragan Ćurić.

– Dobio je od Jugoslavenske narodne armije najveće odlikovanje koje je vojnik mogao dobiti, Medalju za vojničke zasluge, a osobno ju je uručivao Tito. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u JNA poštovali. Imao je čudesne sposobnosti, a to se otkrilo za vrijeme razornog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, dakle četiri godine prije nego što će otići zauvijek u Ruandu. Služio je vojni rok u tadašnjem Titogradu u vrijeme strašnog potresa koji je razorio crnogorsku obalu, a dobro se osjetio i u Dubrovniku. Bio je u lakoj protuavionskoj artiljeriji, u plavoj uniformi, zadužen kao vojnik u tom trenutku za raščišćavanje ruševina i spašavanje preživjelih. Za Vjeku se pričalo da je imao strašan osjećaj gdje treba tražiti i kopati i spasiti nekoga iz ruševina. On bi samo pogledao u nekom smjeru i rekao: “Tamo!” I odmah bi se zaputio ne ustručavajući se zavlačiti među blokove razrušenih zgrada. Gdje god je pokazao prstom da treba tražiti, odatle su nekoga izvukli! – kazao mu je svećenikov brat. Pronalazio je fra Vjeko izgubljene i u djetinjstvu. Kad su bili djeca, jedan od njegove braće izgubio je u igri na paši majčin zlatnik, a Vjeko se uputio u polje, pomolio te zatim krenuo prema jednoj točki, hodao stotinu metara pa se sagnuo i podigao zlatnik iz trave.

– Imao je nevjerojatan osjećaj, intuiciju, nešto što mi drugi nemamo... – veli Garmaz.
Kada je fra Vjeko otišao u Ruandu u misiju iz koje se nikada nije vratio, testirali su koliko će dugo razglednica iz Jugoslavije putovati do Ruande. Trajalo je – 80 dana.

– Pismo fra Vjeke koje mi je u Njemačkoj pokazao Ante Prgomet, brat saborskog zastupnika Drage Prgometa, otkriva strahote. Poslao mu ga je 1994. godine. U njemu piše “U Ruandi rat. Mi smo ovdje zasad ‘na sigurnom’, a nije nam na pameti da ikamo idemo od ovih odavde jer narod bi se osjetio i izdanim i panika bi mogla više zla napraviti nego zločesti vojnici. Htio sam poslati faks, ali nikako ne ide. Sve su veze prekinute. Još sam živ i dobro sam. Ostalo je u Božjim rukama. Ne kanim nikamo ići iako su skoro svi bijelci otišli. Ako što i bude, pozdravi moje sve i svoje! Tvoj fra Vjeko.” Ključan dio pisma bio je: “Ako što i bude.” A bilo je...

U to se doba brzo pročulo da bijeli anđeo živi u Ruandi. Naravno, nije se svima svidjelo da netko spašava i sakriva ljude, pogotovo ne bandi koja se nazivala Interahamwe – koljači. U nekoliko navrata pokušali su na njega izvršiti atentat, no fra Vjeku to nije omelo u misiji pomaganja i spašavanja nedužnih.

– Jedne noći, kad se iz Kigalija vratio u Kivumu, u društvu s njime bio je i mladi francuskim novinar. Rekao je mladiću: “Ostavi otvoren prozor.” Pitao je novinar “Zašto?”, a fra Vjeko mu odgovorio: “Ovdje se često puca, da mi ne porazbijaju stakla.” Mogao je preživjeti samo uz humor – kaže Garmaz.

– Pušku, skraćenu sačmaricu, nosio je ispod haljine. Imao je i pištolj. Nakon dva atentata pištolj je dobio upravo od predsjednika Ruande kako bi se zaštitio. Nije htio dopustiti da netko gine na pravdi Boga, ni kriv ni dužan. Riskirao je svoj život. I u Vatikanu su znali što on radi u Ruandi, imao je novca, pomagali su mu tada i iz Rima da bi tim novcem potplatio pobunjenike i spasio nedužne.
Njegova je glava i dalje bila ugrožena. Jednom prilikom napadači su se sakrili u samostanskim sobama te ga zatim uhvatili.
– Došli smo te ubiti, okreni se leđima – rekli su mu. Kleknuo je pred kućni zid te mu zapovjedili da se okrene prema zidu.

“Imao sam ruke iza potiljka i tražili su da kleknem. Nisam im htio okrenuti leđa i rekao sam im, ako hoće, neka pucaju, ali ja ću ih gledati u oči. Na kraju su me ipak natjerali da im okrenem leđa. Kad sam kleknuo, vidio sam otvorena vrata blagovaonice i odlučio pobjeći. Skinuo sam bijelu košulju da me ne vide. Kroz visoku travu puzao sam oko 50 metara dok nisam došao do nekog drveta, popeo se na njega i na njemu dočekao jutro”, ispričao je fra Vjeko prijatelju don Sebastijanu kako je spasio glavu 1996. godine.
Ubijen je 31. siječnja 1998. godine. Da stavimo u kontekst, iz naše perspektive, stradao je nekoliko mjeseci prije nego što će vatreni na čelu s Ćirom Blaževićem krenuti na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francusku.

– Smrt, nažalost, nije bila neočekivana. On je uvijek sa sobom nosio pištolj, nije se dao ubiti, htio se braniti. Ali riskirao je. Bio je borac! Htio je učiniti dobro i to je radio na svaki mogući način i pod bilo koju cijenu! Junački boj je bio, junački je poginuo – kazao je autoru knjige don Danko Litrić u Ruandi. Stradao je u središtu Kigalija, a ubojica kojeg jedni svjedoci opisuju kao vojnika, a drugi kao civila, ispalio je nekoliko metaka u njegova prsa. Afrički Schindler napadača je ranio u nogu.

– Auto u kojem je ubijen, njegov bijeli Mercedes G-klase, i danas vozi Ruandom. Prije šest-sedam godina je obnovljen, fra Ivica Perić danas ga vozi, a on je uz salezijanca don Danka Litrića jedini naš misionar u Ruandi. Još su skorene rupe na tom džipu i rupe od metaka. Fra Vjeko pokopan je u župnoj crkvi koju je gradio s vjernicima prije točno 20 godina – govori Garmaz.
Nakon ubojstva u govoru ga je i spomenuo papa Ivan Pavao II.

– Fra Vjeko nova je žrtva dodana nizu misionara koji su ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život – kazao je papa dan nakon ubojstva 1998. godine. Njegovi župljani nisu htjeli ni čuti za mogućnost da se njegovo tijelo preveze u Bosnu.

– Rekli su: “On je za nas živio i radio, zaslužio je da bude i pokopan među nama!” Tako je i bilo... Pokopan je u crkvi u Kivumuu, a to je nešto što se nekad radilo samo s biskupima i svecima! U crkvi koju je sam sagradio, u kojoj je sam nacrtao i prozorčiće na kojima se sjajno igraju boje i svjetlost – napominje. Fra Vjekin nasljednik fra Ivica, dugogodišnji misionar, a danas ravnatelj centra “Otac Vjeko” u Ruandi navodi:

– Fra Vjeko nije imao odgovarajući status u zemlji u kojoj je rođen iako su o njemu napisane knjige i snimljeni filmovi u Velikoj Britaniji i SAD-u. Garmazovom knjigom pokušat ćemo ga staviti na mjesto koje zaslužuje. Fra Vjeku ne smijemo zaboraviti. Smatraju da će fra Vjeku Ćurića proglasiti svetim.

– Njegova rodica svjedočila je o čudu. Njezin sin, koji je cijeli život imao tik “žmiganja”, djeca u školi zvala su ga žmigavac, tražila je u molitvi pomoć od fra Vjeke. Ukazao joj se u snu i rekao: “Pava moja, ništa se ne brini, već ujutro će sve biti dobro.” Mali ujutro više nije imao tik... – kaže Garmaz. Knjiga je predstavljena prekjučer u Žepču. Što će osjetiti onaj koji pročita knjigu o afričkom Schindleru?

– Fra Vjekina priča je svjetionik, u kojem smjeru trebamo mi kao ljudi ići... Čitatelj će biti i tužan i ponosan čitajući o čovjeku koji je nesebično dao život za drugog, i to iz čiste ljubavi.