Francuska ide prema najmlađem vladaru nakon Napoleona

U drugi krug francuskih predsjedničkih izbora (7. svibnja) ušli su kandidati koji su bili najavljeni kao finalisti u skoro svim analizama – donedavno malo poznati liberal Emmanuel Macron (sa 23,9 posto glasova) i razvikana desničarska diva Marine Le Pen (21,4 posto). Ne toliko izborni poredak nakon prvoga kruga koliko logika izbora i politički odnosi među akterima, upućuje na to da bi Macron za dva tjedna mogao dobiti predsjednički štit i mandat Francuza da u pet sljedećih godina reformira zemlju, a da će kandidatkinji „Nacionalne fronte“ ostati utjeha, slična „drvenim medaljama“ s kojima se kite sportaši za 4. mjesta, da je ostvarila povijesni rezultat za svoju stranku, ali nedostatan da otvori željezna vrata Elizejske palače.

Očekivano iznenađenje

Čini se vjerojatnijim da će Francuska, izmorena krizama, napraviti korak naprijed s Macronom, nego dva koraka natrag s Le Pen! Sam pobjednik prvoga kruga svjestan je da ne smije uspavljivati svoje birače proglašavajući rezultat prije kraja drugoga poluvremena, pa opominje: „Isti oni koji govore da Marine Le Pen ne može pobijediti u 2. krugu govorili su da Doland Trump ne može postati predsjednik SAD-a“! Borbena predstavnica krajnje desnice nema običaj bacati koplje u trnje ni poslije bitke: obećava „veliku borbu“.

Iza očekivanih rezultata krije se zapravo veliko iznenađenje koje svjedoči o promjeni političkoga reljefa Pete Republike: prvi put u sustavu koji je general De Gaulle skrojio po svojoj mjeri, za jakoga čovjeka i za jaku političku stranku iza njega, ni jedna od dviju političkih formacija koje su od 1958. vladale Francuskom nema u finalu svoga predstavnika. Socijalisti su proživjeli takvo bolno iskustvo, jedno iz 1969. kad nisu ispunjavali ni kadrovske, ni političke uvjete, i drugo, krajnje traumatsko, iz 2002. ,kad je Jean-Marie Le Pen iz finalne utrke izbacio favorita socijalističke ljevice (Lionela Jospina). Sad su spali na Benoita Hamona, neatraktivnog vođu lijevoga krila stranke, s nemogućom misijom da zastupa PS, i to u konkurenciji s puno dinamičnijim i modernijim Jean-Luc Melenchonom, kandidatom radikalne ljevice. Za goliste, u njihovom najnovijem izdanju Republikanaca, eliminacija iz 2. kruga ravna je smaku svijeta. I u vremenima većih kriza imali su svoga predstavnika u finalu: Francois Fillon je istu večer pokušao sam platiti račun teškoga poraza; netko mu je asistirao da može s teretom afera na leđima trčati politički maraton; i ta će inventura biti bolna.

Na izbornoj trpezi ostala su još dva jela, pa će Francuzi birati između europejstva Emmanuela Macrona, i antieuropejstva Marine Le Pen: prvi ne bi davao carte blanche briselskoj administraciji da pod Europom šverca interese vlastitoga opstanka na vlasti, predložio bi, u paru s Njemačkom (kad ona prođe izbore) novu povelju europskoga ujedinjenja; njegova bi konkurentica izvela Francusku iz eurozone, i pozvala Francuze da na referendumu krenu stopama Britanaca i napuste i EU; nije slučajno da je Macron pohodio kancelarku Angelu Merkel, da i tako pokaže u koju politiku vjeruje i na kakvu se osovinu naslanja, a Le Pen u Kremlju obećavala Putinu brda skidanja sankcija Rusiji i doline priznanja aneksije Krima. I kandidat i kandidatkinja se predstavljaju kao nositelji promjena: i jesu, samo s dijametralno suprotnim sadržajima. Bude li izabran, Macron želi modernizirati zemlju, provesti reforme, smanjiti trošak države a podići kvalitetu državne uprave, osloboditi gospodarstvo i poboljšati njegovu konkurentnost, da Francuska ne bi postala slijepo crijevo globalizacije. U njegovoj viziji „raskida sa sistemom“ otvara se prostor za „nove talente“, za „nove ljude“ i „nove ideje“.

Svježiji i privlačniji

To ga čini svježijim i privlačnijim za birače koji se nadaju da lađe francuskoga oporavka nisu potonule. Bude li izabrana Marine Le Pen, Francuska će postati mali bunker, zatvorena ne samo s jedne nego i s druge strane granice, možda statistički zaštićenija od terora, ali politički izloženija svim drugim pogibeljima. Uime žrtava krize, kojima se najviše obraća, ona bi mogla uspostaviti sistem korporativizma, tipičan za populističke režime.

Za Marine Le Pen je sigurno da u 2. krugu neće ostati na fondu glasova iz 1. kruga, kao njen otac prije 15 godina; njen koalicijski potencijal znatno je širi, zato što je ona ublažila svoju retoriku i oslobodila se opasnoga balasta pronacističke nostalgije, i zato što joj stanje u društvu, nezaposlenost i nesigurnost prije svega, daju stanovitu vjerodostojnost kad vatreno brani žrtve krize. Teško bi se i s glasovima koje će sigurno dobivati sa strane, mogla približiti granici konačne pobjede. Za Emmanuela Macrona podrške su krenule istu večer, i od uglednika (A. Juppe, J.P. Raffarin, B. Cazeneuve…) i od konkurentskih stranaka (PS, Republikanci), što ga čini velikim favoritom, ne još i pobjednikom. Vjetar puše u njegova jedra; na njemu je da ne izgubi pravac plovidbe, pa da se sa svojih 39 godina pridruži velikome Napoleonu kao najmlađi vladar u zemlji, a udalji Francusku od bonapartizma.

>> Macron i Le Pen ulaze u drugi krug, u centru Pariza sukob prosvjednika i policije

>> Emmanuel Macron, čovjek koji bi mogao postati najmlađi šef francuske države od Napoleona