Francuzi će tjedan dana proživljavati psihodramu, dok sami ne raščiste hoće li predsjedniku kojega su izabrali prije mjesec dana na drugi mandat dati političku većinu da može voditi državu. Moguće je da se politička drama produlji na sljedećih pet godina potvrdi li se tendencija iz nedjeljnog prvoga kruga parlamentarnih izbora koja ne ide u prilog Emmanuelu Macronu. Vjerojatnije je da će opet pobijediti, ali ne kao prije pet godina kad je trijumfirao; pobijedi li, ovoga puta to neće biti premoćno. A prijeti mu i Pirova pobjeda, pri čemu mora dijeliti vlast. Drugi krug predsjedničkih izbora održava se u nedjelju 19. lipnja.
U povijesti Pete Republike, nikad predsjednička većina nije prošla lošije u prvome krugu parlamentarnih izbora. To govori o predsjednikovoj bilanci. Do drugog se kruga stvari mogu promijeniti u Macronovu korist, podigne li interes birača za predsjedničku politiku. Ostvaren je i drugi politički rekord, koji konačni rezultat čini neizvjesnijim – ni svaki drugi Francuz nije izišao na biralište. Dakle, postoji veliki potencijal, ne samo za vlast, nego i za njezine oponente.
U utakmici koja se igra na 577 terena teško je proglasiti konačnoga pobjednika prije kraja igre, pogotovo što svi akteri proglašavaju pobjedu. Konačni pobjednik može biti samo Macron; njegov izazivač Melenchon teško može do većine od 289 zastupnika da sastavi vladu i prisili predsjednika na kohabitaciju. To bi bilo jedno od najvećih iznenađenja do sada. Macron je jedini koji može izgubiti: sve osim pobjede čini predsjednika gubitnikom izbora, ovisnikom o manjim strankama. Mala izlaznost je i njegov poraz, a ne samo neuspjeh demokracije; nije uvjerio građane da je dobro vladao zemljom. Ne dobije li u ruke alat da u drugome mandatu može provesti reforme, to bi ga učinilo neuspješnim predsjednikom, koji je glatko dobivao predsjedničke izbore, a nije reformirao državu.
Nije se očekivalo da će se francuski predsjednik prošetati biralištem. Francuska živi u sistemu koji je general De Gaulle skrojio po svojoj mjeri u vrijeme velike nestabilnosti: Peta Republika vrti se 60 godina oko jake ličnosti i moćne stranke. Francoisu Mitterrandu trebala je jaka stranačka podrška da s ljevicom dođe na vlast; Jacques Chirac obnovio je golističku stranku da može u dva mandata vladati zemljom. Bez jake stranke, Giscard d'Estaing ostao je samo jedan mandat na vlasti, a Francois Hollande nije ni tražio drugi mandat od Francuza kad mu je Socijalistička stranka otkazala poslušnost.
Veliko je pitanje kad će Peta Republika morati na rekonstrukciju. Nema više ni velikih ličnosti ni velikih stranaka. Emmanuel Macron prvi put je dobro pogodio da su Francuzi zasićeni klasičnim strankama, pa je od ljevice i desnice napravio neku centrističku mješavinu i pogodio političke ukuse svojih zemljaka, umornih od sterilne politike. Prvi pokušaj bio je pun pogodaka; i kad mu se stranka osipala, zadržao je većinu pa je mogao upravljati zemljom bez straha da će mu pasti vlada. Nešto su ga usporili "žuti prsluci", a puno više pandemija pa je reforme odgodio za drugi mandat. Nema više ni alibija ni isprike da se ne uhvati ukoštac s mirovinskim sustavom, na kojem je Chirac slomio zube prije 30 godina, ili sa skupim zdravstvenim sustavom i zastarjelim sistemom školovanja, od čega su bježale prethodne vlade.
Država je skupa, a neefikasna; Macrona još prati glas da stvara državu bogataša. Računi su došli na naplatu. Jean-Luc Melenchon bio bi mu veći problem da je umjesto Marine le Pen ušao u završnicu predsjedničkih izbora; bolji je govornik, uvjerljiviji demagog, a kad brani siromahe, ne otkriva koliko je i sam bogat. Nerealno je očekivati da je nekadašnji otpadnik iz Socijalističke stranke u stanju oko svoje tradicionalne formacije "Nepokoreni" okupiti i socijaliste i komuniste (to što je još ostalo od njih) i ekologiste, i formirati čvrstu koaliciju iza koje bi stala većina Francuza. Toliko njegov magnet nije privlačan. Ali on je savršeno detektirao slabosti predsjednika države, veliki raskorak između obećanja i ostvarenja. Macron je ostao dužan: promijenio je ime svojoj pobjedničkoj stranci, a nije dirao politički program.
Od krajnje desnice u većinskome sustavu izbora Macronu ne oprijeti opasnosti; Eric Zemmour nije se ni probio u drugi krug, a Marine le Pen nije ni prije mogla pokriti cijeli teren isparceliziran na 577 jedinica. Ući će u Burbonsku palaču s nekoliko desetaka zastupnika da mogu praviti buku. Opasnost može doći s ljevice, od kombinacije koja ne bi bila opasna da Macron i dalje ne teži tome da prkosi zakonima politike koja se još uvijek dijeli na lijevi i desni blok. Jednom mu je uspjelo dobiti većinu na centru uz pomoć političke varke da ne predstavlja ni ljevicu ni desnicu ili da okuplja oboje. Francuzi su imali priliku pet godina pratiti da se taj sustav ne razlikuje znatno od sustava koji se dijeli na ljevicu i desnicu. Primijetili su Melenchona kako galami na sustav koji živi od privilegija i nepravdi.
Za Melenchona psihodrama nije posebno teška; on će uspjeti ako i ne pobijedi, zato što je dokazao da ljevica u Francuskoj nije mrtva, kao što je proglasio njezin lider Manuel Valls nakon poraza prije pet godina. Na republikanskoj desnici i ovi su izbori otkrili da još nije rođen lider koji će oživjeti tu polovicu tradicionalne francuske politike. Ona svog Melenchona još čeka.
Za Macrona je sve trebalo ispasti bolje s obzirom na odnose snaga; no moglo je ispasti i gore, pa će se tješiti svakim rezultatom koji ga neće gurnuti u kohabitaciju s Melenchonom. Politika bi i u Francuskoj mogla postati spektakl plate li birači ulaznicu.
VIDEO: Nijemac ogorčen cijenama u Hrvatskoj: 'Supruga, dvoje djece i ja platili smo ručak skoro 700 kuna!'