Ako uvrštavanje Lenjina, Staljina, Hitlera, Mussolinija, Franca, Maoa i Castra ne iznenađuje, velika je stvar što su analizirani i Tito, Joseph-Désiré Mobutu, Hideki Tōjō i Pinochet, napisao je Le Monde o knjizi “Stoljeće diktatora” francuskog pisca Olivera Gueza koja je u prodaji i u talijanskim knjižarama.
Na 507 stranica Guez je skupio tekstove koje su za tu priliku napisali brojni autori, povjesničari, intelektualci. Analizirano je 26 diktatora, odnosno 22 diktature jer se, primjerice, u Sjevernoj Koreji obrađuje diktatura trojice Kimova ili u Siriji dvojice Assada. O diktatoru Titu tekst je napisao francuski povjesničar, stručnjak za Balkan i pomoćnik direktora časopisa “Figaro Magazine” Jean- Christophe Buisson koji je autor i više povijesnih knjiga (među kojima i Mihailović, Le Goût de Belgrade, Historie de Belgrade…).
“Diktatura je prerogativ muškaraca. Nema informacija o diktatoricama. A ti muškarci na početku nisu bili nitko i ništa i uglavnom su svi niska rasta, voljeli su se šepiriti u uniformama s medaljama, a kao djeca imali su težak odnos s ocem. Bili su frustrirani”, kaže Guez koji se, kako opisuje, prvi put s diktaturom susreo kao desetogodišnjak kad je putovao u Zapadni Berlin vlakom preko DDR-a. U DDR-u su u vlak ušli agenti specijalne policije i tražili špijune, neprijatelje istočnonjemačke vlasti.
Počevši od Pizistrata, prvog tiranina u povijesti koji je živio u 6. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj i na vlast došao pučem, mnogi su muškarci tijekom povijesti silom i brutalnošću prema vlastitom narodu ili plemenu izražavali svoju snagu. Diktatori nastaju uglavnom iz kaosa: sukoba, revolucija, ekonomskih kriza. Prvi svjetski rat bio je matrica europskog barbarstva 20. stoljeća i kada su izronile osobe kao što su Lenjin, Hitler i Mussolini, zahvaljivalo se nebu. “U svijetu stalnih promjena mase su došle do točke u kojoj su u istom trenutku vjerovale u sve i u ništa, mislile su da je sve moguće i da ništa nije istinito”, pisala je politologinja Hannah Arendt. Možda se i danas događa nešto slično.
Donald Trump izgubio je izbore za američkog predsjednika premda je dobio više od 70 milijuna glasova. Može li ga se svrstati u jedan od diktatorskih profila koji uvijek traže unutarnjeg (u ovom slučaju to su mediji) i vanjskog (trgovinski rat s Kinom) neprijatelja?
– Mislim da ga se može svrstati u takav profil. Trump je pobijedio na izborima 2016., ali nije bio diktator premda je imao osobne karakteristike da to bude. Kad je izgubio, na vidjelo je izašao njegov tipično diktatorski karakter: megalomanija, paranoja, narcizam, nesposobnost prepoznavanja granica realnosti, fascinacija tiranima kao što su Kim Jong-un, stalno pribjegavanje lažima i pronalaženje “neprijatelja naroda” – kaže Guez, koji među diktatore današnjice uvrštava i turskog predsjednika Erdogana, ruskog predsjednika Putina i kineskog Xi Jinpinga, ali smatra da je i Facebook Marka Zuckerberga neka vrsta diktature. Na Facebooku se, primjerice, brže cenzuriraju gole grudi nego slike i snimke dekapitacije. Ljudi kao Zuckerberg ne odgovaraju nikome i ničemu, a uživaju neizmjernu moć i znaju gotovo sve o nama, utječu na pojedince i društvo.
No, vratimo se diktatorima 20. stoljeća i Josipu Brozu Titu (1892.-1980.).
“Budući da se herojski borio protiv nacizma, a zatim se 1948. suprotstavio Staljinu, Tito je tijekom cijelog života na Zapadu smatran šefom države kojega se može posjećivati. Naivnost? Neznanje? Namjerna sljepoća? Ipak, između mita i stvarnosti postojala je velika razlika”, započinje Buisson svoj tekst o Titu za knjigu “Stoljeće diktatora”. “Tito se uglavnom obrazovao u Moskvi, bio je slovensko-hrvatski profesionalni revolucionar i nije se libio poslati u smrt svoje drugove iz Jugoslavenske komunističke partije samo da bi preuzeo kontrolu u stranci. Nakon rata nametnuo je Jugoslaviji režim terora kako bi učvrstio vlast koja je još bila krhka, što je dobro znao, u umjetno stvorenoj državi u kojoj su postojale društvene i nacionalne napetosti. Tito je bio paranoik, megaloman, diktator s načinom djelovanja nekog istočnog satrapa, ljubitelj luksuza, novca i lijepih žena, kojega su podržavale Sjedinjene Američke Države dok je financirao revolucionarne antiimperijalističke pokrete Trećeg svijeta čiji je bio glasnik i nositelj iluzije sve do svoje smrti da će ga Jugoslavija nadživjeti”, napisao je Buisson.
Samo jednom, 1939., govoreći, piše dalje Buisson, hrvatskoj komunistici Anki Butorac tijekom ručka u Zagrebu spomenuo je svoje sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu kazavši kako je osobno u smrt u Španjolsku poslao njezina druga Blagoja Parovića koji je ubijen 6. lipnja 1937. u okolici Madrida. Kominterna je zadužila Tita da organizira prebacivanje 1650 jugoslavenskih dobrovoljaca u međunarodne snage u Španjolsku. No, Tito je, na osnovi Staljinove naredbe, više vremena potrošio u likvidiranju trockista nego u organiziranju borbe protiv frankista i falangista. Zato mu je potom Staljin povjerio zapovijedanje KPJ- om umjesto Milanu Gorkiću kojega je pozvao u Moskvu gdje je uhićen i strijeljan 1937. Zašto? Gorkića su optužili za špijuniranje u korist Engleza. Toj Staljinovoj optužbi pridružila se ona iz Jugoslavije, odnosno KPJ, da je Gorkić nepoznat masama jer više vremena provodi u Parizu i Beču nego što je s radničkom klasom, pa čak i da surađuje s antikomunističkom monarhijom u Beogradu. Sve te optužbe, stoji u knjizi, dolazile su iz istog izvora: od njegova suparnika u KPJ, Tita.
Josip Broz, navodi se dalje, rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u Austro-Ugarskom Carstvu. Otac mu je bio Hrvat, inače notorni alkoholičar, a majka Slovenka koja je rodila 14ero djece od kojih je osmero umrlo pri porodu ili neposredno poslije. Kako bi udovoljio majci, mali Josip odlazio je na katoličku misu i bio ministrant. No kada ga je župnik istukao jer je bio nemiran, Josip je počeo snažno mrziti Crkvu. Bio je živahno dijete, čak i uznemireno pa su mu nastavnici savjetovali da se ne upiše u školu za krojače jer je to zanat u kojem se cijeli dan provodi sjedeći. Zato je počeo učiti kovački zanat. Između 16. i 19. godine, piše u “Stoljeću diktatora”, mnogo je putovao ne samo po Hrvatskoj i Sloveniji, već i po Češkoj, Bavarskoj…, a u Trstu je otkrio marksizam. Bio je bez posla i novca pa su se o njemu brinuli lokalni članovi Socijaldemokratske stranke. U Zagreb se vratio 1911. i upisao se u Socijalistički savez mladih. Godinu kasnije pozvan je u vojsku. Zamijećena je njegova sposobnost u mačevanju, jahanju i gimnastici, ali i njegova liderska urođenost. Dobio je čin vodnika i poslan je na srpsku frontu na Drini. Nakon toga poslan je na Karpate u borbu protiv ruskih snaga, gdje je bio ranjen i zarobljen. Premještan je iz logora u logor i u proljeće 1917. iskoristio je konfuziju koja je vladala u toj zemlji i pobjegao najprije u Petrograd, a potom u Moskvu.
Prisustvovao je Lenjinovu govoru, upoznao je Maksima Gorkog i preobratio se u boljševika. No nije sudjelovao u lenjinističkim pobunama, piše u knjizi. Ponovno je uhićen u ljeto 1917. kao pripadnik austrougarske vojske, a ne kao revolucionar. Pobjegao je iz logora na Uralu i pridružio se boljševičkoj revoluciji kad se vidjelo da će pobijediti. Ušao je u Crvene garde u Omsku gdje je upoznao 14-godišnju djevojku Pelagiju Bjelousovu koju je oženio u Petrogradu i s njom dobio sina Žarka. Vratio se u novonastalu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Titov drugi život, onaj profesionalnog revolucionara, započinje 1920., spominje se u knjizi. Majka mu je umrla od španjolske gripe, a on se počeo angažirati u novonastalom KPJ, stvorenom nakon rascijepa Socijaldemokratske stranke. Postaje glavni tajnik hrvatskog metalurškog sindikata, odgovoran za KPJ u Zagrebu, i mrzio je kralja Aleksandra gotovo kao i socijaliste. Bio je najglasniji 1. svibnja 1928. u prosvjedima u Zagrebu protiv socijalista, kapitalističkih lakaja. U ljeto 1928., nakon što je policija pretresla njegov stan u kojem je pronašla letke s marksističkom propagandom, biva uhićen. Policija mu u njegovu opisu pod profesiju upisuje “komunistički kriminalac”. U zatvoru upoznaje Mošu Pijadu, Andriju Hebranga, Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja, koji su postali njegovi najvjerniji drugovi poslije Drugog svjetskog rata. Pelagija se vratila u Moskvu zajedno s njihovim sinom Žarkom, koji se vratio u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata i zbog alkoholizma i lagodnog života prouzrokovao nemalo briga ocu, stoji također u knjizi. Tito je izišao iz zatvora 1934., a te je godine po zapovijedi ustaša u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar. U knjizi se tvrdi da je Tito tijekom života imao više desetaka pseudonima. Otišao je ponovno u Moskvu gdje je obučen za špijunažu i gerilsko ratovanje.
Hitler i Staljin su 1939. postigli sporazum o nenapadanju, pa je i Tito čekao upute iz Moskve prije nego što se odlučio pokrenuti borbu protiv okupatora i njihovih saveznika. U novonastaloj NDH, Tito se osjetio ugroženim i 23. svibnja 1941. napustio je Zagreb u kojem je ostavio svoju drugu ženu, slovensku studenticu Hertu Hass i otišao u Beograd. Herta Hass bila je kći bogatog austrijskog odvjetnika i Titovi su je partijski drugovi smatrali buržujkom. Nijemci su je uhitili i zatim 1943. oslobodili pri zamjeni zatvorenika. Došla je k Titu koji je bio u šumi i otkrila da je imao praktički službenu ljubavnicu, spominje se u knjizi. Nakon ubojstva kralja Aleksandra, Tito je pustio brkove i kosu obojio u crveno kako bi izbjegao nadzor kraljevske policije, a umjesto pseudonima Walter, po kojem je bio poznat unutar Kominterne, preuzeo je ime Tito koje mu je ostalo do kraja života. Bio je nekoliko puta u Moskvi i konačno je postavljen na čelo KPJ. Imao je dva uvjeta: upravljati čvrstom rukom i biti vjeran Staljinu. Jedan od zadataka koji je dobio bio je da izbaci sve trockiste iz KPJ koje mu je u ožujku 1939. naznačila Kominterna. Izbacio je i neke svoje prijatelje. Slogan mu je bio da ako želiš doći do nečega, moraš spaliti i zdravo meso, piše Buisson.
Tito u svojoj propagandi napada “kolonijalističke sile” i “kriminalnu politiku engleskih i francuskih agitatora” te hvali Crvenu armiju. Hitler je već napao Nizozemsku, Belgiju, Francusku, a Jugoslavija ostaje izvan sukoba do proljeća 1941. Hitler prisiljava jugoslavenske vlasti da u ožujku 1941. pristupe njegovu savezu, a dva dana kasnije u Beogradu su izbili veliki prosvjedi uz slogane “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Njemačke, mađarske, bugarske i talijanske snage napale su Jugoslaviju, koja je kapitulirala 17. travnja 1941. Hrvatska je proglasila nezavisnost i osnovala NDH, a u Srbiji se pobunjenici okupljaju oko pukovnika Draže Mihailovića kojega Petar II. proglašava generalom. Četnici su, kako su nazvani, izveli nekoliko napada na okupatore. Tito je i dalje čekao zapovijedi iz Moskve. Želio je osnažiti partiju i počeo je proglasima napadati ne okupatore, već jugoslavensku vladu koja je izdala narod i “širenje šovinizma”. U Zagrebu mu je prijetila tzv. NDH kojom je upravljao Pavelić, pa se preselio u Beograd i stanovao u lijepoj zgradi pokraj one generala njemačke vojske Schrödera, piše Buisson. Spavao je odjeven, a ispod jastuka držao je pištolj. Hitler je pokrenuo operaciju Barbarossa, napad na SSSR, a Tito je pozvao članove JKP da pokrenu otpor okupatoru. Ima pune vojne i političke ovlasti nad partijom. Utvrdio je kako će svakim oslobođenim teritorijem upravljati komitet za nacionalno oslobođenje te je kao simbol preuzeo crvenu zvijezdu. Pozdrav je bio podignuta šaka koju su europski komunisti koristili još od 20-ih godina kao odgovor na fašistički pozdrav ispruženim dlanom. Vodi dvostruki rat: protiv okupatora te protiv Mihailovića i Pavelića.
Od 1943. Tito je dobio logističku, medijsku i političku potporu Saveznika. Njegove snage ojačane su poslije primirja koje su Talijani potpisali sa Saveznicima 1943. te su ga u lipnju 1944. na Visu susreli engleski izaslanici. Tito je svojima kazao da tijekom toga susreta ne smiju govoriti o njegovu revolucionarnom političkom programu te da ne ističu crvenu zvijezdu. Poslije nekoliko tjedana, susreo se u Napulju s Churchillom koji mu je potvrdio potporu i najavio raskid s kraljem Petrom II. Otišao je u Moskvu i sa Staljinom utvrdio ulazak Crvene armije u Jugoslaviju kako bi pomogla u oslobađanju Beograda.
Dok su Amerikanci i Rusi zauzeti ratnim operacijama u Europi i Aziji, Tito iskorištava priliku da učvrsti svoju vlast u Jugoslaviji, a to mu omogućava i kaos kolaboracionističkih režima u Hrvatskoj, Srbiji… Zna da se mora nametnuti i širenjem straha pa ljudima iz OZNE naređuje da “očiste” tzv. sumnjive zone. Na sjeveru zemlje, u Vojvodini i Banatu, proganjani su pripadnici njemačke i mađarske manjine, a tisuće i tisuće njih bivaju deportirane u Rusiju. Otvoren je pravi lov na stvarne neprijatelje, ali i one koji to nisu bili. Počela je prava diktatura u drugoj Jugoslaviji. Kaznio je i Srbe jer su u većini bili uz kralja i Mihailovića, stoji u knjizi. Poslao je stotinu tisuća mladih Srba nedovoljno pripremljenih na frontu u Srijem da se bore protiv njemačkih snaga. Poginulo je oko 37.000 Srba. Htio je dati do znanja i da je buržujska Jugoslavija mrtva i pokopana, a buduća će biti socijalistička i federativna, ali ne i demokratska. To se vidjelo i na izborima 11. studenoga 1945. U svim okruzima bila je samo jedna stranka – Narodna fronta, iza koje se krila KPJ, i sa samo jednim kandidatom. Oporbenjaci su bili uhićeni kako na biračkim mjestima ne bi u kutije ubacivali neispunjene listiće. Na izborima je Narodna fronta dobila 99,57 posto glasova pa su izabrani odmah ukinuli kraljevinu i proglasili Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, ističe se u knjizi.
Režim je počeo napadati Crkvu kojoj se agrarnom reformom uzelo njezino bogatstvo. Usvojen je petogodišnji plan industrijalizacije, po uzoru na sovjetske, ali je bio previše ambiciozan, neostvariv, i 1947. narod je počeo gladovati. Tito promatra situaciju iz palače na Dedinju i širi svoje rezidencije. Na Brijunima prima ličnosti iz svjetskog džet-seta. Ljubitelj je luksuza, ali ga ne dopušta građanima Jugoslavije. Vozi se u Rolls-Royceu koji mu je poklonila kraljica Elizabeta, ali i u Pavelićevu Mercedesu. Prisvaja i brod “Galeb”. Zapravo živi u luksuzu, stilom kakav ne priliči boljševiku. Buisson piše da je Titov stil života nalikovao onome Hitlerova miljenika Göringa kojem je, kaže francuski autor, i fizički sličio. Dvor koji je kreirao oko sebe nalikuje dvoru perzijskog šaha.
“Na manirima bi mu mogli pozavidjeti i južnoamerički diktatori. Ima i tamniju put zbog korištenja ultraljubičastog svjetla, preferira uniformu maršala umjesto civilnih odijela, nosi veliki prsten s debelim dijamantom, napravio si je nove zube, a šiša se kao filmske zvijezde. Tito upravlja zemljom kao srednjovjekovni kralj. Podijelio je svojim vazalima privremeno upravljanje republikama kao feudima. Kardelju Sloveniju, Rankoviću Srbiju, Đilasu Crnu Goru…”, piše Buisson.
Rascjep unutar komunističkog bloka nastaje 1948. Tito je iritiran time što Moskva iza njegovih leđa pregovara sa zapadnjacima o statusu Trsta.
“Drogiran vlastitom propagandom da su partizani bez ičije pomoći sami oslobodili zemlju od nacističkih i fašističkih okupatora, i pun žestine prema ekonomskoj kontroli koju Staljin želi nametnuti mješovitim poduzećima, kao što je činio s ostalim narodnim demokracijama, te ga učiniti vazalom u službi Moskve (priželjkivao je diplomatski savez s Bugarskom unutar balkanske federacije, o kojoj Kremlj nije htio ni čuti), Tito je multiplicirao izjave da “socijalizam u SSSR-u nije više revolucionaran i da je Jugoslavija jedina zemlja na svijetu koja stvarno ostvaruje revolucionarni socijalizam’”, zapisao je Buisson.
Staljin je početkom 1948. povukao svoje vojne i civilne savjetnike iz Beograda. Upozorenje je bilo jasno, ali ga Tito nije uzeo u obzir. Na sastanku Kominforma 28. lipnja 1948. u Bukureštu, Jugoslavija biva isključena iz svih političkih i ekonomskih tijela istočnog bloka. Rascjep između Moskve i Beograda izazvao je i velike čistke u Jugoslaviji koja je došla na rub građanskog rata. Preko noći nestajali su visoki dužnosnici, časnici (računa se da je trećina časnika vojske bila uz Staljina), pa čak i prvoborci. Svi su bili optuživani da su emisari Kremlja. Neke su se optužbe temeljile samo na putovanjima ili razmjeni pisama. Sve ih se smatralo staljinistima. Organizator represije bio je Aleksandar Ranković kao ministar unutarnjih poslova, ali pravi šef projekta bio je Tito.
Tito se pribojava invazije snaga istočnih zemalja (ta pretpostavka je stvarno uzeta u obzir krajem 1949.), a zemljom se širi prava paranoja. To ozračje općeg straha Tito koristi za dodatno jačanje totalitarnih struktura režima. Pariz, London i Washington misle da se Jugoslavija udaljava od komunizma, a događa se suprotno. Privatno vlasništvo potpuno je ukinuto. Tito pred sebe stavlja novi cilj – da postane čelnik skupine zemalja koje odbacuju kako sovjetski, tako i zapadni blok. S indijskim čelnikom Nehruom i egipatskim Naserom pokreće Treći svijet. Tito je tri desetljeća putovao svijetom, bio je ključni lider Trećeg svijeta, a iz SAD-a je dobivao stotine milijuna dolara. Europske zemlje počele su dopuštati dolazak jugoslavenskih građana, a svoje su građane nagovarale da ljetuju u Jugoslaviji, zemlji “u kojoj se osjeća socijalizam s ljudskim likom”.
Što je bila Titova Jugoslavija, pita se na kraju Buisson. I odgovara: to je bila zemlja s punim zatvorima oporbenjaka i dužnosnika koje se smatralo neprikladnima. Neki su bili i ubijeni. Zemlja u kojoj se oko Tita njegovao kult ličnosti dostojan Sjeverne Koreje. Zemlja u kojoj je gušena svaka disonantna riječ, kao što se to dogodilo studentskom pokretu 1968. Ranković je govorio da Tito nikomu nije vjerovao jer mu je to bilo urođeno. Bio je slijep prema jačanju nacionalnih napetosti, a nakon njegove smrti 1980. te napetosti dovele su do raspada Jugoslavije koju je 35 godina držao ujedinjenu diktaturom i terorom. Buisson citira i književnika Miroslava Krležu koji je za Tita kazao da “si je dao sašiti odijelo po mjeri (Jugoslaviju), a nije uvidio da ono puca po šavovima”.
Tko su autori francuske knjige o diktatorima
Knjigu Stoljeće diktatora uredio je francuski pisac, novinar i scenarist Olivier Guez (47). Nakon što je studirao političke znanosti u Strassburgu (Sciences-Po Strasbourg), zatim u Londonu na fakultetu za ekonomiju i društvenu znanost (School of Economics) i europskoj ustanovi za osobno pravo u Brugesu (College of Europe) počeo je raditi kao slobodni novinar u listovima Le Monde, New York Times, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Le Figaro Magazine, L'Express, Le Point, Politique Internationale, Der Freitag, Der Tages Anzeiger, Das Magazin i Il Foglio. Od 2000. do 2005. radio je kao reporter u ekonomskoj redakciji lista La Tribune. Vodio je istragu o odnosima u središnjoj Europi, Južnoj Americi, Srednjem istoku, Europskoj uniji posebno glede naftne geopolitike. Tada je napisao u suradnji s Frédéricom Encelom svoju prvu knjigu La Grande Alliance.
Prvi roman Les Révolutions de Jacques Koskas napisao je 2014., a 2016. dobio je za scenarij najvažniju njemačku filmsku nagradu Deutscher Filmpreis. Za roman Nestanak Josefa Mengelea (La Disparition de Josef Mengele) dobio je 2017. nagradu Renaudot.
U uvodu knjige o diktatorim Guez piše kako su tri njegova susreta s diktaturama utjecala na odluku o pisanju te knjige. Prvi je kada je u vlaku ušao u DDR na putu za Zapadni Berlin 1984. Čuo je lajanje pasa i malo odmaknuo zavjesu na prozoru da vidi što se događa. Ljudi odjeveni u sivo-zelenu uniformu i s psima na uzici pregledavali vagone. Guez je tada imao samo 10 godina. Diktator je bio Erich Honecker, starija osoba bijele kose čija je golema slika bila na plakatima.
Drugi puta se susreo u Pragu četiri godine kasnije na zalasku hladnoga rata. Ne sjeća se jesu li slike glavnog tajnika KP-a Miloša Jakeša bile istaknute kao Honeckerove, ali se osjećala teška atmosfera u glavnom gradu Čehoslovačke. Osobe, vjerojatno iz tajne službe, tražile su informacije, bilo kakve. Policija, odnosno milicija, je pod kontrolom držala četvrt dvorca (Pražský hrad).
Treći puta bilo je 2002. na Kubi gdje su ljudi umirali od gladi, a žene su se prostituirale s europskim turistima za šaku dolara. Otok je bio oblijepljen slikama Chea i sloganima o revolucionarnoj slavi. Svako selo imalo je muzej u kojem se iznosila epopeju Fidela Castra i njegovih “barbudusoa”. Povijest, ona prije revolucije 1959., kao da nije postojala. Kuba je 1. siječnja 1959., na dan kada je protjeran Batista, izvirila iz voda.
Između događaja iz Praga i Havane, Guez je nekoliko godina proveo u Londonu. Kada je 1997. umro Deng Xiaoping na prvoj stranici lista bliskoga ljevici Libération (među onima koji su ga utemeljili 1973. bio je i Jean-Paul Sartre) objavljena je crno-bijela slika “Malog kormirala” kako je potpisana. Guez kaže kako je Deng Xiaoping bio stvarno nizak, odnosno imao je samo metar i pol, te dodaje i kako su diktatori “uglavnom” niski. Ne upotrebljava izraz “svi” što dakako isključuje Cstra ili Gadafija, već “uglavnom”, a među koje nabraja Kim Jong-ila, Lenjina, Staljina, Franka i Mussolinija.
U uvodu piše kako je svako poglavlje opis jednog diktatora. Prvi tjedni su ključni. Treba nametnuti svoju snagu, restaurirati poredak, pretvoriti društvo u Državu vojarnu u kojoj samo on dijeli uputstva kao neki krotitelj. Diktator je i glumac i redatelj. To čini s balkona ili s pozornice na nekom stadionu ili na kongresu jedine stranke. Zna kako zavesti narod. Hramovi i crkve zamijenjene su s golemim kipovima u slavu despote. Novine, filmovi, radio i televizija dali su diktatorima odlična sredstva propagande za psihološki ulazak u mase. Propaganda se obraća narodu kako bi ga držala pod kontrolom, ali i promatračima i “korisnim idiotima, odnosno animatorima režima” i izvan granice.
Diktatori koji su opisani i analizirani “u izvanrednim intervencijama koje prate ovu knjigu navode me na razmišljanje o morskim psima, ali nisu svi bili ljudožderi”. Franco i Honecker “nisu plivali u istim vodama u kojima su bili Hitler, Mao, Staljin i Pol Pot koji su odgovorni za smrt desetaka milijuna osoba i njihovih patnji”.
Ova knjiga “bez premca je istodobno knjiga povijesti i pune aktualnosti. To je plod ekipe koja je radila više godina na njoj. Prilog koji su dali moji prijatelji, povjesničari, intelektualci i poznati novinari su važni kako zbog stila tako zbog strogosti. Svima njima hvala od srca”, zaključio je Guez svoj opširni uvod.
Ima 24 autora, povjesničara i intelektualaca, koji uglavnom surađuju s listovima bliskima desnici svaki od kojih je pisao o nekoj diktaturi. Moglo bi se kazati kako je to i knjiga pogleda na diktature koji ima desnica, premda ima i politički neutralnih ili bliskih listovima ljevice. Da ne opisujemo njihove biografije, iznesimo samo onu autora teksta o Titu.
Jean-Christophe Buisson (53) je maturalnu diplomu stekao u gimnaziji Saint-Paul de Roanne, zatim je dvije godine pratio pripremne tečajeve na višoj školi u Lioneu (Normale Sup Lione). Naučio je njemački jezik, te pohađao master iz povijesti pri sveučilištu u Lieneu, a onda ušao u višu novinarsku školu u Parizu (ESJ Paris 2).
U list Figaro Magazine ušao je 1994., a 2008. postao urednik kulture, te 2015. imenovan je za glavnog urednika. Pratio je ratove u Albaniji (1997.), na Kosovu (1999.), Nagorno-Karabakhu (2020.). Specijalist je za Balkan i slavenski svijet. Posvetio im je broje tekstove (Serbija, Crna Gora, Albanija, Slovenija, Kosovo, Bugarska, južni Kavkaz, Rusija, itd.). Napisao je više knjiga (Mihailovic, Le Goût de Belgrade, Histoire de Belgrade itd.). Na tv RTL kanalu Histoire bio je 2010. A od 2016. predstavljao je tjedni program Historically show 4, te do 2018. dvomjesečni program L'Histoire en marchedurante. Autor je povijesnih knjiga Ubojstvo 1917., godina koja je izmijenila svijet, Veliki gubitnici povijesti, Crveno stoljeće, Napoleon, duh mjesta, te je uređivao skupna djela kao što su Veliki dvoboji koji su stvorili Francusku, Posljednji dani režima, Velike ličnosti desnice, Od Revolucije do današnjih dana. Napisao je poglavlja u mnogim skupnim knjigama. Veliki dvoboji koji su stvorili svijet (Tito-Staljin), Stoljeće krvi, Ruski građanski rat, Rusija careva, Žaljenje za vlašću, Posljednji dani diktatora (Tito), Stoljeće diktatora (Tito), Povijesne enigme Anastazije.
Iz nekih knjiga se vidi kako isključivo gleda s položaja desnice. No, kada u ovoj knjizi piše kako su do 1943. saveznici, prije svega Velika Britanija, pomagali Mihajloviću samo iznosi činjenicu. Britanci su pomagali Mihajloviću jer su ga smatrali predstavnikom službeno priznate vojske Kraljevine Jugoslavije. Kada su saveznici shvatili kako se Mihajlović ne bori protiv okupatora prestali su mu slati pomoć i počeli je slati Titu koga su “promakli” u jedinu antinacifašisktičku snagu na prostoru Kraljevine Jugoslavije. Možda se i može činiti kako je Buisson prosrpski orijentiran, ali to, moglo bi se kazati, nije znanstvena knjiga, već pogled na Tita i njegovo razdoblje. Nisu u obzir uzeta i istraživanja o Titu koja su u posljednje vrijeme proveli znanstvenici i pisci na prostoru bivše Jugoslavije, već su iznesena ona koja uglavnom postoje na Zapadu. Kada smo napisali kako je Buisson na čelu Figaro Magazzinea naznačili smo kako je njegov pogled prodesni. U demokratskim zemljama listovi desnice ne pišu o mišljenju ljevice i obrnuto. Pluralizam u tisku se nikada ne odražava time što svaki list mora napisati i mišljenje druge strane, već u tome što se mogu kupiti listovi s različitim mišljenjima. Prema tome kada list koji piše o, primjerice, nekoj knjizi ne mora u tekstu opovrgavati navode u njoj. To se, eventualno, čini u drugim tekstovima. Sloboda mišljenja, pa i o povijesnim događajima, i premda se ne slagali s tim mišljenjima, mora biti zajamčena. Voltaire je rekao: “Mrzim ono što pišeš, ali bih dao život kako bi ti mogao nastaviti pisati”.
Ništa novo. Ljubitelji Tita su podvojeni ljudi, satkani od licemjerja.