Ljeto 1984. godine, Frane Bućan s istekom juniorskog staža prebačen je u prvu momčad Hajduka. Slišković, Gudelj, Vulić, Vujović i poznato društvo velikana... Naš Frane iz kvarta, s Trstenika. Bile su to godine kada nogometna lopta nije bila dostupna kao danas. U cijeloj ulici jedna, dvije.
- Ovako ćemo, ja ću namjerno prebaciti ogradu, a vi napravite štafetu i trk - skovao je Bućan “pakleni plan”. Tako je i bilo, prva u ogradu, druga ništa... - Što je ovom malom, ne može pogoditi branku - mrmljao je tadašnji trener Stanko Poklepović dok smo nas četvorica nervozno čekali iza ograde. A onda je Frane pogodio. Bomba! Preko ograde. Prva izmjena, druga, a onda se tu našao Zoran Vujović. Onako u kopačkama preskočio je ogradu i bjesomučno krenuo u trk za nama. Ulovio je posljednju izmjenu, tamo blizu Marjana. Noga u stražnjicu. - Vrati balun! - bjesnio je Zoran.
Krao lopte za ekipu iz kvarta
Tada je stigla potvrda onog što sam godinama naslućivao. Frane Bućan je pravi fanatik nogometa, luđak svoje vrste. Upao u prvu momčad Hajduka, a on gleda kako će nama iz kvarta nabaviti loptu. Gotovo 30 godina poslije, prije koji dan, zazvonio je mobitel.
- Imam ih, imam ih četiri - urlao je Fe, kako ga volim nazvati.
- Što četiri? Lopte? - vratio sam se u mlade dane.
- Budalo! Četiri karte za utakmicu Brazil - Hrvatska. Javio mi se moj Sanzio iz Jundiaija, grada sto kilometara udaljenog od Sao Paula. Nabavio je ulaznice, to je posljednja potvrda da krećem na put - urlao je u mobitel kao da sada igra ono finale Kupa Jugoslavije protiv Rijeke 1987. godine kada je na njemu bio jedanaesterac.
Dan poslije evo me na Karepovcu. Predgrađe Splita gdje stiže gradsko smeće. Tu Frane ima nogometne terene, svoj mini-ured prepun zastava, dresova, šalova, požutjelih fotografija... Čak je tu i zastavica “Splitske kaznene ekspedicije”, koju je on izradio kada smo igrali prvu Kutiju šibica 1983. godine. U pretkolu smo ispali od Rajka i Željka Janjanina i njihove momčadi. Naravno, nismo se vraćali u te godine, Bućan je u “brazilskom filmu”. Skoro već po stolovima sambu pleše. Plan se zna, Frane i prijatelju mu Josip Raguž u Brazil na Svjetsko prvenstvo idu motorom, pa brodom, pa opet motorom sve do Sao Paula. Polazak je iz Splita, brod do Ancone, pa motorom do Lisabona, Cadiza ili Casablance, ovisno gdje će se ukrcati u brod koji vozi kontejnere. Brazilski cilj broj jedan je domoći se Recifea, pa cestom do Sao Paula. Sjeda za Hondu iz 1998. godine, kupljenu samo za ovo putovanje. Simbolika je tu.
- Idemo njome, proizvedena je 1998. godine, kad i ona naša bronca. Neka se sve ponovi - uglas će Frane i Josip.
Predvidio sam ždrijeb
Polazak za Brazil je, prema sadašnjem planu, 15. svibnja, a povratak negdje oko 15. srpnja. Naravno, povratak ovisi i o rezultatima Hrvatske.
- To je okvirno, možda se vratimo tek u kolovozu - smije se Raguž. Novih detalja o tom njihovu ludom putu ima svaki dan.
- Novost je da ne idemo ravno u Sao Pualo, odnosno Jundiai, već se zaustavljamo u Rio de Janeiru. Sanzio i prijatelji će motorima doći u Rio, tamo će nas čekati i radimo party na Copacabani. Termin je 5. lipnja. S tim da od Recifea do Rija već imamo imena ljudi koji će nam priskočiti u pomoć bude li trebalo. Ako smo umorni, žedni ili gladni, trebamo samo nazvati, u svakom gradu imamo svog Brazilca - priča Frane.
Njegovi brazilski prijatelji prije dvije godine bili su na Karepovcu. Odigrana je prijateljska utakmica sa svim detaljima međunarodne, svirale su se himne, klinci su držali zastave...
- Bilo nam je super, ostali smo u kontaktu. Već tada smo se dogovorili da stižem na Mundijal. Pa, zar ima nečeg većeg, Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu? I još Hrvatska igra s Brazilom prvu utakmicu. To je doživljaj mog života. A imam i 20 svjedoka da sam prije ždrijeba rekao da ćemo otvoriti prvenstvo s Brazilom. Govorili su mi da sam lud, a vidi sada. Tko je sada lud - zadovoljno Frane trlja ruke.
Dalje, plan se sastoji od dvije utakmice Hrvatske, one za koju već imaju ulaznice u Sao Paulu i onu u Recifeu s Meksikom. Dok budemo igrali s Kamerunom, Frane i Josip će se brčkati u bazenima luksuznog sportskog centra njihovih prijatelja u Juandiju.
- Manaus nas neće vidjeti. Nezgodno bi bilo motorom krenuti tamo, ima skoro četiri tisuće kilometara u jednom smjeru. A avionom neću, to nije život pravog navijača. Naša financijska konstrukcija ovog dvomjesečnog puta negdje je oko 40 tisuća kuna - otkriva Bućan.
e vidis ja idem u manaus