Svakog se dana sjetim tragedije i pet dugih sati na Kornatu dok smo čekali pomoć. Sjetim se kada nešto idem napraviti pa ne mogu: ili mi ispadne čaša iz ruke, ili olovka, ili mi ispadne žlica kada jedem pa poprskam sve oko sebe i sebe... Onda pošaljem kvragu i Kornate i dan kad sam stupio na njih nogom! – iskreno kaže Frane Lučić, jedini preživjeli kornatski heroj.
>>Mimohodom u Vodicama odana počast poginulim vatrogascima
Izbrisan iz povjerenstva
U ponedjeljak će biti treća obljetnica smrti dvanaestorice vatrogasaca. Tragedija opet postaje živa, a ista pitanja od prvoga dana i dalje su bez odgovora. Održavaju se komemoracije i mimohodi, služe se mise, a obitelji žrtava i Frane Lučić još uvijek čekaju istinu.
– Mislim da ni do sljedeće obljetnice nećemo doznati što se dogodilo i zbog čega. Istina se zataškala. Nekima na vrhu očito je u interesu da što više vremena prođe kako bi se što teže otkrila. Istraga je od početka vođena naopako, ispitivala se samo odgovornost Dražena Slavice, a sve su ostale mogućnosti i pitanja koja se otvaraju odbačeni – ogorčen je Joško Klarić, i sam sudionik akcije na Kornatima u kojoj je izgubio sina Dina. Suđenje Slavici se, smatra Klarić, sramotno odvija pa je i na trećoj obljetnici na samom početku. A roditelji i rodbina mrtvih vatrogasaca kao i Frane Lučić, koji je nakon tragedije invalid, lakše bi živjeli kada bi znali što se dogodilo, je li netko kriv i ako jest, da odgovara zbog toga. O kornatskoj tragediji govori se jedino na obljetnice, a oni s njom žive svakoga dana. Frane se bori s ožiljcima na duši i na tijelu.
– Pod svojim sam križem koji nosim, ali dobro sam na svoj način. Sada sam invalid, amputirani su mi prsti na objema rukama. Najteže je i najsporije sa šakama koje su najviše stradale. Prsti su mi amputirani, ostali su batrljci od dva centimetra. S njima pokušavam što više hvatati: olovku, sitne stvari, njih mogu, ali velike ne mogu. Oporavak je dosta spor. Nikada neću moći dostići ono što sam imao prije – kaže Frane. Smeta mu odnos Vlade i vlasti, a pogodilo ga je i što su ga izbrisali iz članstva komisije za spomenik na Kornatima.
– Žao mi je što mi premijerka kao jedinome preživjelom vatrogascu nije pomogla da se riješi odštetni zahtjev, već se to mora po sudu vući - kaže Frane. Ljutit je i na izjavu odvjetnika Grada Šibenika, koji je kazao da nije bilo nijednog ročišta vezanog za Franin odštetni zahtjev, a održana su već dva na kojima je bio njegov pomoćnik.
Zašto su čekali?
Ne da se Frane. planova mu ne nedostaje. Ide na novu operaciju 30. rujna, onda oporavak u makarskoj Biokovci, pa studij u Splitu, gdje će živjeti s bratom. Optimist je. On misli da će se istina o Kornatima doznati.
– Nadam se da će sud sve otkriti iako ne vjerujem u službenu verziju o eruptivnom požaru. Meni se čini da to nije. Ne znam što je, teško je reći, moguće je sve i svašta. Ali eruptivni požar nije – tvrdi Frane.
– Još se pitam zašto smo mi toliko čekali?! Ja ne znam koliko je sati čekanje trajalo, pročitao sam u medijima pet sati, ali meni je to trajalo pet dana. Ne znam koliko smo čekali, samo znam da je to bilo previše. Prvu bocu transfuzije dobio sam u Zemuniku u osam uvečer, a to je pet sati poslije tragedije. Poznato je da čovjek s ovakvim opeklinama u jedan sat mora primiti tekućine u količini trećine svoje težine – kaže nam Frane. Osim zašto su ozlijeđeni vatrogasci toliko čekali, muči ga pitanje zašto ih nisu odvezli u Split gdje ih je sve spremno čekalo. No, kaže, o svemu što zna rekao je u istrazi, ponovit će na sudu i to je sasvim dovoljno. Sjećanja su prebolna, ni na Kornatima nije bio od kobnoga dana, ali misli da će suđenje dati odgovore na još uvijek aktualna pitanja.
Duboko poštovanje poginulim i svim ostalim vatrogascima. Nesreće se dešavaju na takvim poslovima, strašne nesreće na žalost. To je dio posla i svatko tko radi takav posao mora biti svjestan rizika. Upravo zato je to plemeniti posao i to su osobe koje zaslužuju da ih se visoko cijeni. Sami vatrogasci to moraju dobro pamtiti, jer nikada im motivi ne bi trebali ležati u dnevnicama. A država bi se uvijek treba pobrinuti da sustav funcionira maksimalno profesionalo. Također moraju se pobrinuti za svoje \"pale\" i osigurati im adekvatnu pomoć. Naglasak na adekvatnu, isključivo novci ne rješavaju takve probleme. Tu su veliki psihološki problemi, ptsp i ostalo. Svatko može pogriješiti i pogrešno procijeniti. Sam vatrogasac koji podcijeni opasnost požara, bilo njihov zapovjednik ili bilo tko drugi u hijerarhiji. Upiranje prstom jednog u druge je besmisleno. Vatrogasci žele dnevnice pa vrše pritisak na zapovjednike, a zapovjednici žele da se posao odradi pa pritišću vatrogasce, zatim su tu raznorazni politički pritisci, rodbinski pritisci, financijski pritisci, hrpa utjecaja sa strane koji unakazuju sustav i onemogućavaju da se posao odradi maksimalno profesionalno. Sve teorije zavjere zašto su momci izgorjeli su uzaludne i prilično glupe. Oni su jednostavno imali veliku nesreću u kombinaciji sa gore navedenim ometačima. Duboko sam uvjeren, jednom kada bi se klupko stalo odmatati i kad bi se razložila apsolutna istina, ustanovilo bi se da su apsolutno svi uključeni na neki način odgovorni za to, na žalost uključujući i same vatrogasce. I koga sad okriviti, sve ili nikoga ili samo neke....Očigledno samo neke, što je prilično žalosno. Svaka čast poginulima, ali to što se radi Slavici je prilično nepravedno. Činjenica da su čekali toliko dugo nakon što su izgorjeli jasno pokazuje slabost sustava, a ne nekakvu trećerazrednu teoriju zavjere.