Žudnja za samostalnim životom 19-godišnjeg Franje Opačka pretvorila se u gorko iskustvo, koje ipak zahvaljujući mladosti i čini se, nepresušnom optimizmu, priziva sretniji nastavak njegove osobne priče. Nakon života na ulici, njegova je sadašnja adresa Prihvatilište za beskućnike “Ruže sv. Franje” u Rijeci, gdje je svima osvojio srca. Nerado se prisjeća života u svojoj obitelji, zbog čega je vrlo rano poželio krenuti vlastitm putem.
- Moja se obitelj, kada mi je bilo par mjeseci, preselila u Zadar. Odrastao sam bez majke, uz oca, o kojem najradije ne bih pričao. Imam starijeg brata i dvije sestre, jedna živi u Kninu, a za drugu ništa ne znam. Otac se brinuo o nama, ali su mu odgojne metode bile kao u Alcatrazu, bile su to te “spike”, Mučio nas je, tlačio, slično nekoj staroj vojnoj školi. Bio je to svakodnevni dril kojega nikome ne bih poželio, slaganje već namještenog kreveta, ustajanje u zoru, torture - ispričao nam je Franjo koji je u Rijeku stigao u vrijeme kada je trebao krenuti u srednju školu. Upisao se u Strojarsku školu za industrijska i obrtnička zanimanja. Boravio je kod brata koji ima obitelj.
- Brat je nešto stariji od mene. On je genijalac, ali znate kako je, zajedno ne možemo, a kad smo odvojeni, teško nam je, a tu je i njegova obitelj - objašnjava Franjo svoje razloge što je otišao od brata i do kraja školovanja nastavio živjeti Đačkom domu na Sušaku. No kako se ljeti Dom zatvara, Franjo je ponovno morao promijeniti adresu, otišao je, na preporuku, u stambenu zajednicu u Zadru. Bilo mu je jasno da tako može živjeti do 18 godine, pa se vratio bratu u Rijeku, no želja za samostalnošću bila je jača. Pokušavao je pronaći posao, promijenio ih je, kaže, i ne pamti koliko, no nije išlo. Satjeran u kut, završio je na riječkim ulicama.
- Neko sam vrijeme spavao u pothodniku, bilo je svega. Sjećam se, kao malac molio sam Boga da ne nađem posla, ali sada više nema biranja. Jedino ne volim nikoga moliti, imam svoj ponos. Volio bih naći neki posao, samo da je plaća redovita, no problem je što svi traže ljude s iskustvom. Ne znam do kada ću biti u Prihvatilištu, valjda dok ne nađem posao i nekakav smještaj, a onda bježim odavde - kaže Franjo. Na pitanje zavidi li vršnjacima koje ni približno ne more brige koje su njega pritisle, Franjo ne osjeća zavist i gorčinu.
- Ma neka tako žive, samo da im se ne dogodi kao i meni, jer svatko tko ima milijune, može završiti u Prihvatilištu za beskućnike. Najgore mi je oko Božića - priznaje Franjo. Njegove su želje realne jer sanja o poslu, osobito u struci kao mehaničar, o polaganju vozačkog ispita, a razmišlja i prijaviti se u profesionalnu vojsku.
Bog te mazo, ni za mehaničare nema posla...