Tuđman nije dao Tita s trga, HDZ ga se riješio – slučajno

Dug je bio put HDZ-a do odluke da podrže posmrtnu “eutanaziju” Josipa Broza Tita sa zagrebačkog trga. Potpuno različiti pogledi na povijesnu ulogu, ali i kvalifikaciju Tita bili su oni Franje Tuđmana, prvog predsjednika RH i utemeljitelja HDZ-a, i bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Njih dvojica najbolje opisuju potpuno suprotne poglede HDZ-a na bivšeg komunističkog vođu. Tuđman je još 1997. spriječio inicijativu koju je u zagrebačkoj Skupštini bio predložio Dražen Budiša, tada šef HSLS-a, o preimenovanju Titova trga, dok je Karamarkov politički pad započeo nakon, sada već znamenitog, intervjua Globusu u kojem je najavio svojevrsnu lustraciju, odnosno promjenu društvene klime i progon “komunističkog zločinca” sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj. Ideološka nabijenost politički je koštala Karamarka, dok se novom šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću, koji se gotovo potpuno kloni ideoloških tema, uklanjanje Tita sa zagrebačkog trga dogodilo gotovo pa slučajno.

Krenimo redom. Tuđman je o Titu govorio kao “o jednom od najvećih državnika Europe nakon Drugog svjetskog rata. Kao komunistu i marksistu, ali veoma pragmatičnom političaru. Kao čovjeku koji je želio ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u okviru Jugoslavije i koji je antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih sila antifašističke koalicije. Što je onda omogućilo stvaranje Federalne Države Hrvatske te pravnu osnovu za nastanak samostalne hrvatske države.” Osim povijesne perspektive, Tuđmanov stav o Titu potrebno je sagledati i iz njegova osobnog iskustva jer je Tuđmana upravo Tito, na zagovor Miroslava Krleže, spasio od progona i 20-godišnjeg zatvora kada ga je komunistički režim htio osuditi zbog špijunaže nakon sloma hrvatskog proljeća. Tuđmanu ne pakovati, ustvrdio je tada Tito. Karamarko je u Titu vidio komunističkog diktatora i zločinca, inzistirao je na osudi komunističkih zločina, zazivao je jedan oblik lustracije, ali u svom mandatu nije uspio eliminirati Tita.

Svojevrsnu prvu pljusku u obračunu s Titom i naslijeđem komunizma “opalila” je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je u ožujku 2015. izbacila Titovu bistu s Pantovčaka i poslala ga u ropotarnicu povijesti – Muzej Zagorja. Kada se mjesec ranije otvorila društvena rasprava treba li Tita ukloniti s Pantovčaka, Večernji list zatražio je komentar Ankice Tuđman, Tuđmanove udovice, koja je prepričala da je pokojni predsjednik svojim suradnicima, kada su mu sugerirali da makne Titovu bistu, rekao: “Neka ostane.” HDZ u vrijeme Ive Sanadera nije se bavio Titom, već europskim putem koji je podrazumijevao Sanaderovo rušenje spomenika Juri Francetiću, njegov znameniti “Hristos se rodi”, ali i detuđmanizaciju HDZ-a, kao i korupciju zbog koje mu se danas sudi.

Jadranka Kosor nakon Sanadera vraćala je HDZ Tuđmanu, dok Plenković nije blagonaklono gledao na inicijativu zagrebačkog HDZ-a i Andrije Mikulića kada su u studenom lani zatražili preimenovanje Titova trga, što je tada odbio gradonačelnik Bandić. Kada je uklanjanje Tita postao uvjet Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića za većinu u Skupštini, HDZ kao Bandićev partner nije imao druge nego to podržati jer je Mikulić to već ranije tražio. Da Bandiću nije nedostajalo pet ruku nezavisne Esih, HDZ ne bi kao uvjet za dogovor o većini postavljao eliminaciju Tita.