Franjo Tuđman i Ivo Josipović – Hrvatska kao sveti cilj i Hrvatska kao slučajnost

Subota

19. SRPNJA

Posjet predsjednika Ive Josipovića Tuđmanovoj rodnoj kući ima pretpovijest koja je i dio povijesti samostalne hrvatske države. Treba se sjetiti što su sve ljevičari govorili o velikom pokojniku pošto su na početku 2000. godine uzeli vlast, a tom je miljeu, premda ne kao visoki dužnosnik, pripadao i esdepeovac Josipović. Tuđman je, dakle, bio kriv za “pljačku tisućljeća” u pretvorbi i privatizaciji, za “dvadeset milijardi ukradenih dolara iznesenih u inozemstvo”, bio je kriv za “deset izgubljenih godina”, za ratne zločine, za “agresiju” Hrvatske na BiH, za silno bogaćenje svoje obitelji čiji se imetak mjerio milijardama eura... Premda su mediji godinama pisali o tim grijesima, ankete su pokazivale da većina hrvatskog stanovništva, od 70 do čak 90 posto (ovisno o postavljenim pitanjima), ima pozitivne uspomene o Tuđmanu. Taj je postotak, koji je uvelike premašio broj glasova za HDZ na izborima u najboljim godinama te stranke, značio da Tuđmanu nisu bili skloni samo desni birači, nego i golem dio lijevih.

I to je razlog što četiri godine “detuđmanizacije” koju je provodila Račanova vlast i deset godina gotovo svakodnevnog Mesićeva ocrnjivanja svoga prethodnika u svijesti građana nisu dali baš nikakve rezultate. Danas je Mesić povijesni otpadak, predmet sprdačine i sumnjivac čije se ime povlači po crnim kronikama. A upravo spomenute pozitivne uspomene o Tuđmanu glavni su razlog što mu je Josipović posjetio rodnu kuću nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora.

Sadašnji je predsjednik suviše minoran da bi se reklo kako je napravio neki ustupak desnici i njezinu sjećanju na Tuđmana. Upravo je obratno, Josipović vrlo dobro zna da u usporedbi s Tuđmanom vrlo malo znači, ali da bi baš zato zbog Tuđmanove veličine u birača mogao biti na dobitku. Tuđman nikad ne bi, kao Josipović, održao govor u sarajevskom parlamentu u kojem optužuje Hrvatsku za ratna stradanja u BiH. Nikad se ne bi ponizio toliko da iz ruku srbijanskog predsjednika, kao Josipović, primi reprint časopisa Zenit urednika Ljubomira Micića koji je u svom mrziteljskom, rasističkom, genocidnom sljepilu pisao kako je hrvatska kultura “vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige”. Nikad ne bi 27. srpnja išao na proslavu u Srb. Ne bi imao za savjetnika Dejana Jovića koji nesuzdržljivo izražava svoje velikosrpske stavove, niti bi se s neviđenom ambicioznošću u kojoj se guše hrvatski interesi zauzimao za “regionalnu suradnju”. Tuđman i Josipović su i kao Hrvati dva svijeta, svijet nepatvorenog i svijet kalkulantskog domoljublja, svijet patriotizma kojemu je samostalna nacionalna država bila najsvetiji cilj i svijet koji je Hrvatsku prihvatio kao neželjenu, neočekivanu ali neizbježnu slučajnost. Pa ipak, Josipovićev posjet Tuđmanovoj rodnoj kući je poželjan i pozitivan, on je kao posjet rodnoj kući hrvatske države, kao što je Račanov posjet Bleiburgu bio priznanje jednog od najvećih zala koje su komunisti toj državi napravili.

Nedjelja

20. SRPNJA

Markićka bi referendum o ukidanju stranaka

Evo opet spasiteljice Hrvatske Željke Markić. Najavljujući referendum o preferencijskom glasovanju, kaže: “Ovakav način upravljanja državom je neodrživ.” Gospođa nema ni sekunde iskustva u politici i upravljanju državom, nema ni “p” od politološkog obrazovanja, a okrenula je leđa i struci u kojoj je diplomirala (medicini) i poslu u kojem je radila (novinarstvu) da bi po selu prodavala mršavo kljuse ciganski ga glasno veličajući kao rasnog konja. Ova desna skojevka, revolucionarka koja govori u ime naroda, nikad nije objasnila po čemu bi to birači mogli znati kakav je koji kandidat da bi mu dali ili uskratili preferencijski glas, osim po tome da ima ambicija da kao i Markićka iz ništa postane nešto. Stranke i njihova vodstva postoje zato da kriterijima i autoritativnošću uspostave selektivnost i hijerarhiju bez koje nema opstanka nijednoj zajednici. Po Markićkinoj logici zapravo bi trebalo raspisati referendum o ukidanju stranaka i uspostavi titovskog političkog samoupravljanja naroda u kojem bi bog i batina, to jest Tito, bila – ona.

Ponedjeljak

21. SRPNJA

Apsurdno je da se o jačanju vojske više brinu lijevi

Hvala Bogu, i to smo pročitali Ministar obrane Ante Kotromanović, uz potporu predsjednika Ive Josipovića, osniva dvije pričuvne pukovnije, u Osijeku i Dubrovniku, a u planu su još četiri ili pet, sa 20.000 pripadnika. Ni vlast ni građanstvo ne bi se smjeli zanositi iluzijom da smo dovoljno zaštićeni članstvom u NATO-u i Europskoj uniji, u konačnici svoju zemlju uvijek obraniš sam. Da oružje u Europi nije utihnulo sami smo se na tragičan način uvjerili devedesetih godina. I danas odjekuje tako blizu da ga čujemo, a u bližem i daljem susjedstvu kadšto ima izjava koje su nalik ratnim pokličima namijenjenim i hrvatskim ušima. Apsurdno je da o jačanju oružanih snaga mnogo više vodi brigu lijeva vlast nego što je činila vlast Ive Sanadera i Jadranke Kosor koja ih je bila oslabila gotovo do nepostojanja. Po čijem diktatu i s kim po dogovoru?

Utorak

22. srpnja

Objektivno o Ukrajini - u beogradskim medijima

Nitko u svijetu ne zna tko je i kako nad Ukrajinom srušio malezijski zrakoplov u kojem je poginulo 295 ljudi, ali “cijeli svijet” zna tko je kriv. Naravno, kriv je – Vladimir Putin. Cijeli svijet je vidio da je Zapad, uz vodeću američku ulogu, u Ukrajini stvorio kaos i potaknuo rušenje legalnog predsjednika Janukoviča, ali “cijeli svijet” je znao da je za sve kriv Putin. Dakako, izuzetak iz “cijelog svijeta” nije ni Hrvatska, točnije, njezina službena politika, i još točnije njezini novinski komentatori. Jer, treba učiniti sve da se u Hrvatskoj ocrni Rusija, golema i u svakom pogledu moćna zemlja, od koje bi Hrvatska u gospodarskoj i drugoj suradnji mogla imati neprocjenjive koristi. Hrvati su uvijek prednjačili u podaničkom pljuvanju po protivnicima svojih svjetskih gazda. Bože, na što smo spali! Želimo li, usuprot hrvatskim sramotama kakvi su Vesna Pusić i Davor Butković, čitati objektivne vijesti i komentare o događajima u Ukrajini, o odnosima Zapada i Rusije, moramo zaviriti u – beogradske medije.

Srijeda

23. Srpnja

Veleizdaja je prefina riječ za opis ulaska u EU Europskoj uniji (za članstvo i ostalo), prema izračunu Hrvatske narodne banke, više smo novca dali i više ćemo davati nego što smo iz njezinih fondova uzeli i nego što ćemo uzimati. I to zbog vlastite nesposobnosti, ali i pohlepnika iz Bruxellesa kojima, na primjer, moramo uplaćivati tri četvrtine carina koje se naplate u Hrvatskoj!!!
To više nije samo argument u okršaju oporbe i vlasti, nego uobičajena statistika, vijest i tema iz institucija i medija. Sve Račanove, Mesićeve, Sanaderove, Kosoričine, Milanovićeve, Josipovićeve... fraze o ulasku Hrvatske u EU kao “povijesnom cilju” i o EU kao “milenijskom projektu” nisu bile ništa drugo nego napuhivanje balona njihovih provincijskih taština do europskog rasprsnuća. Da bi podmitili EU, prvo su joj prodali najveća nacionalna bogatstva (banke, telekomunikacije, Plivu, Inu...) i odrekli se 25.000 četvornih kilometara mora. A potom su, maksimalno osiromašivši zemlju, proslavili ulazak u “elitni klub” koji nam, stjeranim u bijedu, otima posljednje kune. Za tu brutalnost prema vlastitoj državi riječ veleizdaja je suviše uljuđena, a kad im netko malo grublje napiše da bi za to trebali odgovarati, silom ga odvode u ludnicu!

Četvrtak

24. Srpnja

Zašto kasni upis Hrvata pravoslavne vjere?

Elektronskom sam poštom dobio dopis Europske pravoslavne crkve u Hrvatskoj - Hrvatske pravoslavne crkve, u kojem se prosvjeduje što Ministarstvo uprave odugovlači s upisom te crkve u evidenciju vjerskih zajednica. U posljednjem popisu stanovništva 16.647 građana izjasnilo se kao Hrvati pravoslavne vjere, što znači da je Hrvatska pravoslavna crkva četvrta po broju vjernika. Boje li se Milanović, Bauk, Pupovac... tog ne baš malog broja ljudi u kojima su se ujedinili pravoslavlje i hrvatski patriotizam, pogotovo zato što bi taj broj evidencijom HPC-a mogao porasti?

Petak

25. srpnja

Nisu se pitali otkud sisačkoj servirki novac

Znate li kada su upravo iz SDP-a izbačenoj sisačko-moslavačkoj županici Marini Lovrić Merzel, bivšoj siromašnoj servirki iz sisačke bolnice i prodavačici rublja i druge odjeće iz Turske, na raskošna vjenčanja, primanja i tulume kao kumovi i partijski drugovi dolazili Josipović, Milanović, Linić, Mrsić i tako reći sva SDP-ova vrhuška? Naravno, ne pitajući se otkud joj toliki imetak i novac. Dolazili su nekako u isto vrijeme kad je i HDZ-ova vrhuška slavila nekad siromašnog splitskog dužnosnika, premijera Ivu Sanadera, ne pitajući se odakle mu toliki imetak i novac.