Sa 93 godine Franjo Mihalić (1920.) i dalje je iznimno aktivan iako se može primijetiti i pokoji nesiguran korak radi operacije na lijevom koljenu, donosi Max!. Ipak, sjećanja na bogatu sportsku karijeru i dalje su mu jasna i svježa pa se s lakoćom prisjeća svih detalja karijere koja započinje još prije Drugog svjetskog rata.
Mihalića smatraju najuspješnijim jugoslavenskim atletičarem i jedinim iz bivše države koji je na Olimpijskim igrama osvojio medalju u maratonu.
Miha ili Jura, kako ga i danas zovu prijatelji, rođen je 9. ožujka 1920. u Kutini, ali su ga karijera i život odveli u Beograd i Atletski klub Partizan gdje živi i radi od 1947. Podaci o Mihaliću kažu da je sudjelovao na 1075 različitih natjecanja s kojih je donio nebrojeno mnogo medalja, pehara, priznanja, diploma…
Nikada ih nije vagao, ali kaže da ima stotinjak kilograma medalja i pehara, koje više nema gdje držati u stanu u kojem živi u beogradskom naselju Mirjevo pa mnoge od njih drži pod krevetom.
U karijeri je bio pobjednik maratona u Ateni, Tokiju, Bostonu, Moskvi, Londonu, Genovi (četiri puta), Sao Paulu (dva puta), Milanu (tri puta)… Natjecao se tri puta na Olimpijskim igrama, s time da mu je u posebno lijepom sjećanju ostala ona iz 1956. s OI u Melbourneu kada je osvojio srebrnu medalju s vremenom 2:26.32.
– Nema posebnog recepta za maratonca. Neophodno je da atletičar ima talent za to, lagan korak, ali i da je spreman na svakodnevne naporne treninge. Ništa ne dolazi preko noći – kaže Mihalić koji i u 94. godini radi kao trener u AK Partizan. Vodi skupinu od 15-ak dugoprugaša koji treniraju sa željom i nadom da će ponoviti barem dio uspjeha koje je njihov trener postigao tijekom karijere.
Prije rata s obitelji u Zagreb
Franjina sportska priča počela je prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu u koji se preselio s obitelji. Na početku se počeo baviti nogometom i biciklizmom, ali se zbog padova i ozljeda prebacio na trčanje. U prvoj utrci na kojoj je nastupio, i to gotovo bez treninga, osvojio je drugo mjesto. Odmah su uslijedili pozivi da se uključi u rad nekog kluba. To je i prihvatio te postao član AK Concordije za koju se natjecao i tijekom rata. U vrijeme NDH osvojio je prva mjesta na natjecanjima u Bratislavi, Budimpešti, Bukureštu, Sofiji i Subotici.
Kako za vrijeme Drugog svjetskog rata nije služio vojsku, nakon završetka rata poslan je u Suboticu na služenje vojske.
– U Subotici sam trčkarao koliko sam mogao i stigao pa je došlo i neko vojno natjecanje na 3000 metara. Na njemu sam pobijedio, s time da su ostali natjecatelji iza mene ostali kilometar pa i više. To je ubrzo došlo i do Artura Takača, koji je vodio atletičare Partizana, i sredio mi prekomandu u Beograd gdje sam i ostao – prisjeća se Mihalić dok nam pokazuje odličja iz svoje karijere.
Kaže da svako od njih ima neku svoju priču i da mu je posebno drago jer zna u kakvim se onda uvjetima treniralo. Tada nije bilo visokih plaća, posebne sportske opreme, prehrane i slično. Radilo se i živjelo kako se moglo i moralo, a pri tome se na natjecanjima davao maksimum. Tako je došla i ta 1956. i utrka u Australiji.
– Trenirao sam uoči Igara u Melbourneu više nego ikada. Ali, kada je došao dan maratona, njegov početak, radi dolaska engleske kraljice nije bio dopodne, nego u 13.30 sati. Temperatura je bila 42ºC. Na startu nas je bilo 46 maratonaca iz 23 države. Tri kruga trčali smo na stadionu, a onda pet-šest kilometara kroz grad. To je bilo dobro jer je ondje bilo hladovine, ali potom smo izašli izvan grada gdje nije bilo nimalo hladovine. Napredovao sam kilometar po kilometar, da bih se na okrjepnoj postaji koja se nalazila na 25. kilometru zaletio u stol. Dobio sam vidljivu modricu na butini i tako nastavio trčati. Ušao sam u cilj s minutom i 32 sekunde zaostatka za pobjednikom i uz pljesak svih gledatelja na stadionu, kao i samoga pobjednika Alaina Mimouna – prisjeća se Mihalić.
Cijene me u Srbiji
Uslijedio je niz drugih uspjeha u dresu Partizana i za jugoslavensku reprezentaciju tako da je 28 puta rušio državne rekorde na 5, 10, 20 i 25 kilometara, kao i na jedan sat. Bio je nositelj 27 državnih titula i pobjednik 22 maratona. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da mu Srbija omogući da kao poseban gost bude dio olimpijskog izaslanstva na OI u Londonu 2012. godine. Sva obećanja da će i on biti u avionu u London su, nažalost, zaboravljena. Njegovo ime ispisano je u svim sportskim enciklopedijama, a medalja koju je osvojio u Melbourneu čuva se u Srpskom olimpijskom odboru.
– Cijene me u Srbiji. Žao mi je samo što nisam išao u London, a želio sam. Živim od mirovine koju primam kao osvajač olimpijske medalje, a koja iznosi 100.000 dinara (oko tisuću eura) i vojne mirovine, s obzirom na to da sam godinama radio na Vojnoj akademiji. Imam i hrvatsku putovnicu te ponekad odem do Samobora gdje imam obitelj. Početkom devedesetih bilo je poziva da se vratim u Hrvatsku, pa mi je čak bio osiguran i stan. Međutim, nisam se odlučio za to jer sam ipak u Srbiji godinama, tu su mi prijatelji, uspomene, obitelj – rekao je Mihalić govoreći o tome zašto se nikad nije vratio u Hrvatsku.
Franjin život i karijera ispunjeni su nizom zanimljivih pojedinosti. Kao uspješan atletičar upoznao je mnoge poznate, povijesne osobe među kojima i Antu Pavelića i Josipa Broza Tita. Poslije rata u Zagrebu je predao cvijeće Titu i bio prvi nositelj štafete u ime naroda Hrvatske. Kada govori o sebi, vrlo često ističe i svoj nadaleko poznati apetit u sportskim krugovima. Gotovo nevjerojatno zvuči što je sve čovjek od 58 kilograma, koliko ima Mihalić, mogao pojesti.
– Prije 40-ak godina izazvao me Zlatan Saračević, poznati bacač kugle i čovjek koji je imao 114 kilograma. Natjecali smo se tko će pojesti više porcija od tri jaja sa šunkom. Saračević je pojeo osam porcija, a ja 14 uz košaru kruha i bokal čaja. Poslije mi je bilo malo teško, ali sam navečer ipak normalno večerao. I danas mogu dosta pojesti. To je jedan od recepata za dug život – kaže Mihalić.
U 94. godini trenira skupinu atletičara Partizana od kojih dvoje njih stipendira od svoje mirovine. Gotovo svakodnevno je na treninzima, u čemu ga ne ometa ni već pomalo narušeno zdravlje.
Vozi se isključivo gradskim prijevozom i nastoji što više hodati. Ima problema s lijevim koljenom koje mu je operirano prije petnaestak godina kada mu je ugrađeno umjetno. Radi toga ponekad učini i pokoji nesiguran korak, ali ne dopušta da mu se pomaže.
Živi u stanu na prvom katu i ne koristi dizalo već se penje do njega stubama. Do prije desetak godina trčao je u konkurenciji veterana. A poslije ugradnje umjetnog koljena prešao je na brzo hodanje. Posljednje natjecanje na kojem je sudjelovao u hodanju održano je 2011. godine.
– Trčanje je moj život. To je nešto što zaista volim i ne mogu se zamisliti da nisam u pokretu. Žalostim se kada vidim današnje mlade koliko zapravo malo hodaju i koliko vremena provode u automobilima. To nije dobro – zaključio je Mihalić.