Sva sreća da su školama vrata zaključana. Jer, kako je krenulo posljednjih dana, sve više su mi sličile na narodnjačke klubove. Obračuni po učionicama poprimili su tolike razmjere da je bilo neugodno za slušati te vijesti zbog kojih bi, da postoji društvena savjest ili društveni obraz, svi morali biti potpuno posramljeni. Onda je završni udarac poniženju prosvjetara dao, a tko bi drugi nego njihov resorni ministar.
>> Ravnatelj je kriv jer je branio profesoricu od podivljalog oca!
Scena za konačni obračun
Prijedlog da se napad na profesora tretira kao napad na policajca mnogostruko je zloćudan u svojoj besmislenosti. Ponajprije, ministar je jasno dao do znanja da se odustaje od svake preventive, a sva zaposlenja po školama postaju poslovi visokog rizika. Njihova primarno obrazovna, a sekundarno i odgojna uloga postaje isključivo disciplinska, jer svedeni su na rang zaštitara, te je i napad na njega zbog toga posve logična i predvidljiva stvar. Jer ako ćete kao policajac ili zaštitar raditi svoj posao, da, vrlo je vjerojatno da će vas napasti. To je nedvosmislena poruka obrazovnom sustavu koji je tako ostao sasvim nezaštićen na vjetrometini nakaznih vrijednosti današnjice.
Mjerodavni ništa neće činiti da se napadi spriječe, već će se isključivo okrenuti sankciji, što je jadno da jadnije ne može biti. Jer nakon divljačkih napada na profesorice i profesore, koji, da se ne zavaravamo, nisu bili posljedica afekta, već dugo prokuhavane odluke, samo je korak do onog najgoreg, do onog trenutka kada će obračun završavati krajnjom konzekvencijom slijepog nasilja, a učionice postati mjesta koja će se puniti ne učenicima nego spomen-pločama za nastavnike koje su ovdje zatukli nečiji roditelji. Škole postaju poprišta krvavih rasplitanja društvenih frustracija. Jovanović će možda u sljedećem koraku preporučiti profesorima da si nabave boksere, možda će ih opskrbiti pendrecima i naoružati ih, ali time neće povećati njihovu sigurnost, već će samo ubrzati postavljanje scene za konačni obračun.
I da se razumijemo, nisam ja protiv usporedbe profesora i policajaca zbog toga što pretpostavljam jedne drugima, ali jednostavno nije pristojno ni mudro spajati nespojivo da bi se prikrila opća nemoć. Policajac i jest zato policajac jer, ako ga radi pošteno, radi iznimno važan i opasan posao. Profesor i jest zato profesor, jer, ako ga radi pošteno, radi iznimno važan i opasno odgovoran posao. Jedno ne osporava drugo, ali ako ih dovedete u bastardnu korelaciju, ništa dobro od toga ne može izaći.
Kome zvoni školsko zvono
Iluzija je da smo svi jednako dobri za sve. Opasna iluzija. Ili da krenem od moje struke koju je nepovratno upropastila ideja da svatko može raditi sve. Podjela rada pretvorila se u izbjegavanje posla ili tek površno odrađivanje, a nepostojanje čvrstih kriterija postalo je idealnom slalom-stazom za sve kojima je primarni cilj izbjegavanje odgovornosti. Nitko ni za što nije kriv, jer nitko i ne zna što mu je osnovni posao.
Situacija u društvu do te točke nije dovedena slučajno. Riječ je o dobro organiziranom kaosu u kojem se cijeni poslušna osrednjost i zagovara kolektivna bezvoljnost. Volja pojedinca ubijena je egzistencijalnim imperativima pa se u tom užasnom stampedu gubi svaki osjećaj za dolično i najviše stradaju upravo oni koji su nesposobni podrediti se masovnoj hipnozi. Da ih danas sretne vremešni vitez Frankopan, zbog njih bi korigirao onu svoju poznatu misao u “navik on zgine ki živi pošteno”. Je li to povijesna utjeha profesorima? Ne treba biti naivan, i u toj struci mnogo je onih koji se šlepaju na inerciji pretpostavljenog poštenja, samo to ne može biti razlog da se problemi rješavaju fizičkom eliminacijom. Otkako je pitanje odgoja izdvojeno iz obitelji, otkako roditelji više komuniciraju s osobnim bankarima, ovrhoviteljima, poreznicima, službenicima u katastru, računovođama, menadžerima za ljudske resurse nego s vlastitom djecom, od tada svaki novi dan bez nekog pobješnjelog glavosijeka možemo smatrati pravim čudom.
E sad, hoće li nam biti lakše ako, po Jovanovićevu receptu, ubojstvo profesora budemo tretirali kao ubojstvo policajca, a ubojstvo policajca “samo” kao ubojstvo policajca? Poanta će i dalje ostati u tome da smo se pomirili s ubojstvima, da nam više smrt nije sastavni dio života, već je život incidentno odstupanje u kulturi smrti. Pa jedva čekamo prvo školsko zvono...