Frankopani pobili 56 tisuća Tatara?!

Bitku na Grobničkom polju iz godine 1242. hrvatski povjesničari proglasili su mitom. No je li u slučaju grobničke bitke to doista mit ili se ona stvarno dogodila? Provale Tatara u 13. stoljeću bile su za zapadne vladare veliki šok, bili su nemoćni i nespremni. Nasljednici Džingis-kana prodrli su na zapad, opustošili su južnu Rusiju, zauzeli Krim, poharali Češku i Poljsku...

Stali na Dunavu

Došli su do Saske i Brandenburga i porazili Henrika Pobožnog. Tatari su se 1241. sa 150 tisuća ljudi zaustavili na Dunavu. O kojoj je sili riječ, otkrili su tatarski/mongolski uhode uhvaćeni u Ugarskoj. Prema njihovu kazivanju, tatarska je vojska „velika 20 dana puta u dužinu i širinu i 12.000 konjanika stalno je pratilo vojsku koja je putovala kolima".

Prema sadašnjim procjenama, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo napalo je 20-30 tisuća tatarskih vojnika. Kralj Bela IV. dočekao ih je na rijeci Šajo 11. travnja 1241., međutim mongolska laka i brza konjica brzo je porazila sporu kraljevu vojsku. Počelo je pustošenje panonske ravnice, a Bela IV. i njegova obitelj, kraljica s djecom, pobjegli su u Austriju. Budući da su loše primljeni u Austriji, Bela IV. početkom svibnja 1241. otišao je u Zagreb odakle je izvijestio papu Grgura IX. o provali Tatara. Bela je uzalud tražio pomoć od europskih vladara, a kad su Tatari u veljači 1242. prešli Dunav, osim što su nastavili pustošiti, dali su se u potjeru za kraljem Belom IV. On je pobjegao na jug Hrvatske, u Dalmaciju, u čvrste dalmatinske gradove. Ženu i djecu poslao je u Split, međutim kraljica je bila nepovjerljiva prema Splićanima te se skrasila na utvrđenom Klisu.

Bela se pak s pratnjom i cijelom svitom spustio u „primorske krajeve". S kraljem su pobjegli i crkveni velikodostojnici i velikaši. Iz Zagreba su, primjerice, crkveni dokumenti preneseni na Rab. U Dalmaciju, posebno okolicu Splita i Trogira, zbog tatarskih provala slio se veliki broj izbjeglica.

Tatari su do ožujka 1242. došli u Dalmaciju, a potjeru za kraljem vodio je zapovjednik Kajdan. Osim hvatanja kralja, cilj je bilo razaranje i pljačka bogatih dalmatinskih gradova.

U više navrata pokušavali su Tatari osvojiti utvrđene kamene gradove Trogir i Klis, ali uzalud. Kralj Bela u to je vrijeme bio u Trogiru ili se krio na otocima poput Čiova. Kad je bilo „gusto", razvoj događaja čekao je na brodu kako bi mogao otploviti. Na Klisu su za vrijeme opsade umrle Beline kćeri Katarina i Margarita, ne zna se od čega, dok je dvogodišnji sin Stjepan, prijestolonasljednik, ostao živ.

Povijesna vrela, kako autentična tako i krivotvorine, navode da su se u to vrijeme protiv Tatara u Dalmaciji – pod Klisom, pred Trogirom, na Rabu, pokraj Šibenika i u Primorju, odnosno na Grobničkom polju – odigrale velike bitke. Toma Arhiđakon (1200.-1268.), splitski svećenik i kroničar, u svojoj „Salonitanskoj povijesti", koja se smatra prvorazrednim povijesnim vrelom, navodi da su se Mongoli u Hrvatskoj zadržali samo jedan mjesec i više puta neuspješno napadali Klis i Trogir, ali ne spominje nikakvu bitku na Grobničkom polju.

Ivan Tomašić (16. stoljeće) u svojoj „Kratkoj kronici Kraljevine Hrvatske" opisivao je tatarske trogodišnje provale u Hrvatskoj. On piše da se kralj Bela IV. sklonio na Krk gdje je bio kod Frankopana, Bartula i Fridrika. Braća su, piše Tomašić, Beli IV. dala zlata i srebra, okupila veliku vojsku i porazila Tatare kod „utvrde Galen, pučki Grobnik, na tom polju, gdje se sada uzdiže utvrda Grobnik". Tatara je tada poginulo 56 tisuća. Nakon pobjede, piše Tomašić, Fridrik je u Budim odveo kralja koji im je dodijelio grofovsku čast i darovao im veliki dio Dalmacije: Senj, Krk i Modruš.

Bela IV. kao plačljivac

Tomašićevu legendu preuzeo je fra Andrija Kačić Miošić, hrvatski pučki pjesnik, i popularizirao je. Bitku na Grobniku opjevao je u „Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" (1756.). Kačić je podatke crpio i iz drugih izvora jer „bani Frankopanovići Kristofor i Nikola svojizim Horvaćanim udariše na Tatare koje razbivši kralja ugarskoga činiše sisiti na svoje prijestolje". Drugi autori također spominju ulogu Frankopana u zaštiti Bele IV., ali ne i grobničku bitku. Kad su se krčki knezovi (Frankopani) počeli kititi rimskim podrijetlom, dokumenti iz toga vremena navode da su oni „sišli s neba kao anđeli i donijeli kralju 20.000 zlatnih maraka". U tim krivotvorenim ispravama kralj ispada plačljivac koji moli Frankopane za pomoć, a zauzvrat im daje posjede, titule i razna prava.

Povjesničar Vjekoslav Klaić Tomašićevo pisanje smatrao je nepouzdanim, dok je Ferdo Šišić bitke protiv Tatara sjeverno od Trogira smatrao nedokazivima.

Tvrdio je da je bitka u Primorju (Grobnik) bila izmišljotina temeljena na frankopanskim krivotvorinama. Šišićeve zaključke prihvatili su svi povjesničari, ali ne i književnik Antun Tresić Pavičić smatrajući da je Toma Arhiđakon, na kojeg se svi povjesničari pozivaju, prešutio hrvatske pobjede. Toma Arhiđakon, prema Tresiću, kao Latin mrzio je sve što je bilo hrvatsko.

Jedan dio hrvatske vojske, prema Tresiću, progonio je Tatare u Dalmaciji, a drugi dio se okrenuo i otišao upomoć Frankopanima koji su u Vinodolu čekali napad Tatara sa sjevera. Pozivajući se na biskupa Benju Kožičića, Tresić je tvrdio da su Tatari, koji su htjeli osigurati zaleđe prema Italiji, požurili pomoći braći na jugu pa je došlo do bitke u kojoj su knez Butko i Frankopani porazili Tatare na Grobničkom polju.

O bitkama u Primorju govore na posredan način i Beline isprave. On je, primjerice, 1251. potvrdio krčkim knezovima njihove privilegije jer su ga opskrbili lađama i na kopnu ga čuvali. Bela IV. uvijek spominje primorske krajeve gdje su se odigravale razne bitke zbog kojih se Kajdan morao povući. Suvremeni hrvatski povjesničari, svi odreda, dopuštaju mogućnost da je neka od tatarskih postrojbi, koja se odvojila od vojske koja je progonila Belu IV., dospjela u Primorje i na Grobničkom polju bila poražena.

Osim bitaka pod Klisom, Trogirom i na Grobničkom polju, u povijesnim vrelima spominje se i bitka s Tatarima kod Šibenika. Povjesničar Josip Ante Soldo u svom radu „Provala Tatara u Hrvatsku", objavljenom u Historijskom zborniku 1969., citira arapskog geografa i povjesničara Ismaila Ibn' Ali' Imad-ud-dni Abulfeda (1273.-1331.), koji, citirajući Ibn Sayda (1214.-1274.), piše:

„Šibenik je jedan od gradova zemlje Ugara, u šestom klimatu... Njegov je položaj na sjevernoj obali Mletačkog zaljeva. Kada su se Tatari približili sve pod njegove zidine, Ugri, Bakširi i Nijemci ujedinili su svoje snage pokraj toga grada i zadali Tatarima poraz koji ih je primorao da se vrate u svoje krajeve. Zapadno od toga grada, na obalama zaljeva, slavenska su brda." Iako je Abulfeda smjestio Šibenik predaleko na sjever, vijest o Kajdanovu porazu govori o blizini i sukobima kod slavenskih brda.

Velika tatarska vojska u Dalmaciji i u Primorju pokazala se posve neučinkovitom. Je li tome kriva krška konfiguracija terena, nepoznavanje plovidbe i upravljanja brodovima, problemi s opskrbom ili nedostatak sprava za opsadu utvrđenih gradova, teško je reći.

Bilo kako bilo, krajem ožujka 1242. kralj Bela mogao je odahnuti. Tatari (Mongoli) počeli su se povlačiti iz Hrvatske kad su doznali da je u Karakorumu umro Ogotaj, veliki kan. Po povratku su opustošili Cetinu, Livno, Ramu i nastavili svoje povlačenje preko Bosne i Srbije.

>> I hrvatska Biblija piše o brodolomu na Malti, a sve dokazuje da je bio Mljet