Frano Ivković junak je Cetinske krajine! Slavodobitnik 300. alke i stoti alkar u povijesti koji je osvojio alku, u trans je bacio svoje selo Brnaze pa je nekoliko stotina ljudi slavilo i feštalo, pjevalo i veselilo se uz bogatu trpezu sve do šest sati u ponedjeljak ujutro.
Pomogla mi je Gospa
– Adrenalin još radi, ali nakon nekoliko sati sna, osjećaji se lagano sliježu. Dobro je! – prenio nam je Frano svoje dojmove nakon burne noći. Jučer mu je dan bio zgusnut obvezama jer junak koji je imao najmirniju i najprecizniju desnicu na jubilarnoj Alki najveća je zvijezda i najtraženija osoba u Cetinskoj krajini.
– Još nisam svjestan da sam pobjednik. Srce lupa! Nisam ovo očekivao ni u najluđim snovima. Nas 17 alkara htjelo je pobjedu, a ja sam imao najviše sriće. Pomogla mi je Gospa, ona je najviše utjecala da ovako bude. Molio sam je samo da ne promašim, a ona je htjela da i treću trku pogodim u sridu i dobijem Alku bez pripetavanja – uzbuđeno nam je ispričao Frano nakon što mu je alkarski vojvoda Ante Vučić o koplje zavezao pobjednički plamenac, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mu uručila darove: kuburu, sablju i prsten.
– Ne može se opisati kako je biti ponosni ćaća slavodobitnika 300. Alke. Pitaju me hoće li me srce izdat. Ma kakvi! Neka tuče, neće srce izdat junaka! Ali, da me Bog ovog trenutka uzme, otišao bih zadovoljan. Fala ti, sine! – pun je ponosa otac Davor.
Njegovom Frani tek je 31 godina, ovo mu je treća alka u životu i pred njim je velika alkarska budućnost. Skroman je i samozatajan, zaposlenik Alkarske ergele gdje radi kao instruktor jahanja i potkivač konja. Jubilarnu Alku koju, su svi alkari žarko priželjkivali, nije osvojio na Sokolu, svom standardnom konju, već na kobili Alki. No, iskusnom jahaču, čija se obitelj oduvijek bavila konjima, to nije bio problem.
– Mog konja malo bole stražnje noge pa sam od prijatelja posudio kobilu Alku. Cijele godine na njoj vježbam, pripremio sam je i istrenirao dobro – kaže Frano, prvi alkar koji u Brnaze i na Ivkovića glavicu donosi slavodobitnički plamenac.
Iz stare je konjičke obitelji, a ćaća Davor je kočijaš koji po drevnom običaju na dan Alke u okićenoj kočiji vozi vojvodina ađutanta koji poziva crkvene i svjetovne vlasti na Alku. Sudbina je htjela da tri godine ađutant bude baš njegov Frano, prije no što je postao alkar-kopljanik.
– Svoga sina ađutanta ja sam vozio tri godine u kočiji. Toga nema u povijesti! Frano je tri godine bio ađutant, a sedam godina u pratnji dok je protrka. Mi svake godine dajemo bar četiri konja za alku. Na našem Paču jaši vojvoda. Imamo 11 konja u Brnazama, bavimo se poljoprivredom, ali nismo bogata obitelj. Ljubav je to, ljubav, mi smo duhom bogati – u dahu će otac Davor.
– Frano je cili život s konjima kao i naši preci. Obitelj je uvijek imala konje, ali alkari nismo bili. Na Ivkovića glavici, Frano je prvi alkar – objašnjava.
Na našu primjedbu da Frano i brk ima na njega, kaže da mu sin inače ne "drži brke", ali za jubilarnu Alku u Sinju je moda brkova, brčića i brčina pa je i Frane svoj pustio.
Majka Anđelka nakon pobjede najsretnija je žena u Sinju.
– Jako sam ponosna na svog Franu. Ovo je velik događaj za sve nas. Molila sam se Bogu i zagovoru Čudotvorne Gospe Sinjske, Majke od milosti, i uslišila je moje molitve – uzbuđeno je otkrila.
Dok razgovaramo, u Brnazama se ori pjesma, gori nebo i zemlja, a Franin brat turira motor bez prestanka slaveći veliku pobjedu. Od sreće je sijala i Lucija Milin, Franina djevojka, Murteranka, koja nikada prije nije bila na Alki.
Bakina penzija za pobjedu
– Nikad nisam dosad bila na Alki. Zajedno samo tek osam mjeseci, pa ranije nisam dolazila. Super je, odlično, nisam se mogla nadati boljem.... Fešta u Brnazama trajat će danima – kaže Luce, studentica medicine koja je osvojila srce najvećeg sinjskog junaka.
– Upoznali smo se na hipodromu. Ona je došla, upisala školu jahanja, a ja sam joj bio instruktor. Bila je dobra učenica – ispričao nam je početak njihove ljubavne priče slavodobitnik Frano.
No, u ovoj priči ne smijemo izostaviti 88-godišnju baku Pavicu.
– Gledala sam Alku na televiziji i srce mi je htjelo iskočiti. Frani ću dat cilu svoju penziju, zaslužio je! – sa suzama radosnicama u očima kazala je baka.
Frane, kojega svi žele zagrliti, poljubiti, čestitati mu, strpljivo odgovara na sva pitanja. Morali smo ga ostaviti i prepustiti njegovim Sinjanima. Dan koji je on doživio većina njih sanja cijelog života.