Gabrić – htio je popraviti komuniste, SDP, HDZ, sada i masone. Uvijek preuranjeno

Većini ljudi bilo bi dovoljno prije svoje 60. postati jedan od najboljih svjetskih oftalmologa, vlasnikom sedam očnih klinika na prostoru bivše države, zapošljavati 250 liječnika i ostalog osoblja i godišnje uprihoditi 100 milijuna kuna. Nikici Gabriću to nikad nije bilo dovoljno.

Oduvijek je bio antiprotivan i entuzijastičan oko toga da može popravljati i mijenjati ljude oko sebe, društvo, sustav, Hrvatsku. Netom prije propasti Jugoslavije njega su izabrali za zadnjeg predsjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske i ubrzo su se drugovi gorko pokajali što su izabrali tog Metkovca.

Odmah je proizveo skandale. Prvo je ukinuo trčanje štafete jer je smatrao da se ona ne može trčati mrtvome čovjeku, Titu, a onda je zacrvenio uši partijskim moćnicima kad je bogohulno ustvrdio da se samoupravljanje svodi na anarhiju i nerad. U međuvremenu promijenila se država pa on ubrzo postaje najmlađi šef oftalmološke klinike i upada u nove bitke s moćnicima.

Galerija - Razbijena stakla na poliklinici Svjetlost u vlasništvu Nikice Gabrića

Ostavku podnosi i Ivici Račanu, jer je dopustio Bandiću da smijeni liječničko-menadžersku ekipu u zagrebačkoj bolnici Sv. Duh i onda spas i za sebe i za moćnike pronalazi u privatnom poduzetništvu i utemeljenju klinike Svjetlost. Jedno vrijeme, ma ni desetak godina, to mu je bilo donekle zadovoljavajuće, no kako je i tu uskoro dosegao svjetski vrh, Gabrić je opet pomislio “da može nešto vratiti društvu”.

Izjedao ga je taj “zoon politicon”, a kako je stekao širok krug poznanika u hrvatskoj društvenoj i političkoj eliti, i slijeva i zdesna, opet mu se probudio politički entuzijazam. Stvarni okidač za to nastao je brzim razočaranjem u lijevu vlast i Vladu Zorana Milanovića, gdje spoznaje da svejedno, bila HDZ-ova ili SDP-ova vlast, Hrvati zadržavaju status ovaca. S idejom da je Hrvatska skup različitih interesnih, lobističkih skupina s kojima politička vlast surađuje jer je korumpirana, Gabrić priprema osnivanje Nacionalnog foruma.

Objašnjavajući te 2012. zašto ga stvara, idealizira ga kao think-tank nacije i mjesto gdje će stvoriti novu društvenu političku elitu koju će karakterizirati poštenje i kompetentnost. Izdao je i svojevrsni fotorobot te društvene elite Foruma: tu moraju biti “najinteligentniji, najobrazovaniji i najetičniji ljudi, dokazani u praksi, s telefonskim imenicima koji broje nekoliko tisuća ljudi...”.

Pokazalo se, međutim, da je 2012. nuditi “treći put” bilo preuranjeno. Kao i u prošlosti, Gabrić je opet trčao prije vremena pa su ga na nož dočekali i lijevi i desni kritičari i mediji. Na euroizborima 2014. Forum dobiva nedovoljnih 2,38 posto glasova. Hrvati tada jednostavno nisu bili spremni za političkog gurua koji objašnjava da su moć i novac poput povećala, jer dobre ljude čini boljima, a loše još lošijima.

Objašnjavao je da naši političari ulaze u politiku zato da promijene svoj ekonomski položaj te da zato tu nema ljudi koji su poduzetnici, nego mjesta ima samo za one koji se bore da posluju s državom. I doista, Gabrić je i u svom privatnom biznisu pokazao da nije ovisnik o državnom budžetu jer 100 posto svojih prihoda ostvaruje na slobodnom tržištu.

Još onda rekao je da je prilično siguran da će u budućnosti propasti i SDP i HDZ, zato što su sterilni, okupljaju ljude u kojima nema elitizma, nisu eksperti i “jednostavno ne znaju naći odgovor na upite vremena”.

Pa je zazivao politički put koji ima elemente prosvijećenog apsolutizma. Ukratko, kada je moćnicima slijeva i zdesna poručio da se politika treba zadržati u Saboru, a da je na ekspertima da vode Vladu, moćnici su lako prepoznali da bi taj put bio politička smrt i SDP-a i HDZ-a.

Nakon političke propasti Gabrić je zauzeo stav da ga baš briga za politiku, a poslije se tak rado sjećao svog pokušaja da okupi umjereno lijeve i umjereno desne ljude koji trebaju sjesti za isti stol i izvući Hrvatsku, i čudio se da Hrvati i dalje glasaju za ljude “kojima ne bi povjerili svoju djecu ili svoje poduzeće”.

Nakon što je objavljeno da je Gabrić postao Veliki meštar masonske lože i da ima najviši, 33. stupanj, to je bila potvrda se radi o njegovu novom pokušaju da pronađe “efikasniji sustav”.

Činjenica da je Gabrić to postigao u svega tri godine dokazuje da je i tom poslu pristupio kao da gradi novu kliniku, sa svim osobinama političkog i stvarnog kolerika koji želi uspjeh, ali odmah.

S obzirom na to da se čulo kako je dosta braće masona pobjeglo iz lože koju je on preuzeo, očito je da ni u toj organizaciji svi ne prihvaćaju da se može uspjeti u samo tri godine od početnika postati Veliki meštar. I tu zapravo leži dio objašnjenja i za ono što mu se događa ovih dana, kada postaje jasno da je on pokušao na brzinu popraviti i masone same.