Gaf u zemlji klokana

Da je predsjednik Mesić nekoć bio u Australiji, vjerojatno se osim tamošnjih iseljenika i tadašnjih hadezeovaca iz stranačke "središnjice" više nitko i ne sjeća. Tridesetak internetskih sekundi trebalo je valjda na taj boravak u Australiji podsjetiti ne samo one koji su na to zaboravili nego i sve druge koji za taj posjet nisu ni znali. Pogotovo na nepoznati Mesićev govor održan početkom devedesetih u "zemlji klokana". Tridesetak internetskih sekundi prenesenih na televiziju iznenadilo je naciju, a predsjednika dovelo u situaciju da mora objašnjavati što je mislio i zašto je tako mislio.

S tridesetak internetskih sekundi nekadašnjeg člana HDZ-ova trijumvirata vjerojatno se kanilo ugroziti današnjeg predsjednika Hrvatske. Ako namjera nije posljedica nečije "plemenite želje" za "demokratskim pravom na informaciju", onda joj je cilj bio usositi predsjednika: pokazati da je nedosljedan i da nije uvijek bio politički čist, da nije demokrat "od rođenja". Netko osvetnički zloban, ali politički naivan pouzdao se da će s nešto australskih "nepočešljanih misli" psihološki, a potom i politički poljuljati predsjednika te u puku izazvati njegovu omraženost!

Te su tlapnje kod predsjednika i njegovih savjetnika mogle izazvati samo kratkotrajnu nelagodu, podsmijeh i malu nedomicu kako ih neutralizirati. Ako je netko predmnijevao da s tridesetak kompromitirajućih sekundi može naškoditi dugogodišnjem Mesićevu imidžu "istinskog demokrata" i "dokazanog antifašista", onda je ne samo naivan nego i blesav. Uostalom, to australsko čudo izazvano govorom od tridesetak sekundi neće trajati dulje od tri hrvatska dana.

Da je nekome drugome politički važnom netko maliciozan izvukao nešto poput govora Stipe Mesića "nabrijanim" australskim Hrvatima, kao što je to učinio neki "čuvar tuđih političkih mrlja", tome bi se danima javno ispirao mozak. Mesić to neće doživjeti, ali ne zbog toga što ima argumente kojima može pobiti svoj australski govor. On ima tanak alibi da je, što bi se reklo, samo "imao usta za te uši", da je ljeporječio o NDH jer se to tada i ondje od njega očekivalo. Ali zato se brani "minulim radom", tj. svime što je potom činio, a što je suprotno onome što je govorio u Australiji. Moglo se pretpostaviti da će "po prirodi stvari" u Mesićevoj obrani osobito revni i glasni biti poznati i nepoznati koji se osjećaju ljevičarima. Kako i predsjednika Mesića doživljavaju baštinikom i nastavljačem ljevičarskih ideja, oni ga brane "kao svoga", koji jest pogriješio, "ali je ipak naš".

Ako je već očekivano da Mesićev australski izlet brane svi kojima je politički blizak, zanimljivo je da ga brane i "ljuti desničari". Dok ga prvi štite zbog svega za što Mesić već dugo slovi da politički jest, drugi ga valjda uzimaju u zaštitu zbog simpatija za ono što je on nekoć, pa i na australskom pikniku, hinio da jest. No, predsjedniku Mesiću zapravo ne treba potpora ni lijevih ni desnih. On je fenomen. On je u mnogo navrata dokazao rijetku sposobnost da samoga sebe, ono što je činio ili govorio, pretvori u nešto drugo te da mnoge uvjeri da je baš taj drugi upravo pravi Stipe Mesić.

Ako je išao u Sarajevo smjenjivati Stjepana Kljujića, hadezeovca koji je slovio za najtvrđeg pobornika nedjeljivosti BiH, a onda svađu s Tuđmanom kapitalizirao kao "protivnik Tuđmanove ideje o podjeli Bosne", onda će sigurno za sebe politički neškodljivim učiniti i posljedice  australskog gafa. Stjepan Mesić to može zbog svoga rijetkog iluzionističkog dara, zbog činjenice da je gotovo sve svoje političke mane pretvorio u p?ku dopadljive osobine, čak i u vrline. Dokle god narod u njemu vidi "našeg Stipu", nekoga tko mu je sličan, tko ima i njegove kreposti i slabosti,  predsjedniku će Mesiću sve biti oprošteno.