Ne osobitu, ali ipak neku zadovoljštinu dobili su protivnici Stjepana Mesića odlukom Vlade da njegov ured ugasi 1. lipnja. A tih je protivnika jako puno, možda je pretjerano reći da je riječ o cijeloj konzervativno-domoljubnoj Hrvatskoj, ali svakako o velikoj većini. Ta je Hrvatska prvi put Mesića više upoznala u prvoj polovici 1967. godine, kada je objavljena slavna Deklaracija o hrvatskom jeziku i kad ju je on žestoko napao u Saboru. “Vjesnik” od 31. ožujka te godine piše: “Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje...” Tekst završava riječima: “Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba”.
Dakle, Mesić je bio ekstremniji i od milicije, i od Udbe, i od tužiteljstva i od sudova, jer se napad na potpisnike Deklaracije ipak zadržao samo na teškim političkim osudama. Zagonetno je i nepojmljivo kako je taj čovjek samo nekoliko godina poslije osuđen na godinu dana zatvora kao sudionik Hrvatskog proljeća. Kao što je protuprirodno da se na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća priključio dr. Franji Tuđmanu, da je davao iznimno upamtljive izjave kako Srbi iz Hrvatske mogu odnijeti onoliko zemlje koliko su je na opancima donijeli, da je pjevao ustaške pjesme i u jednom govoru u dijaspori izjavio kako su Hrvati dva puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu – proglašenjem NDH 1941. i 1945. godine.
Godine 1994. razići će se s Tuđmanom i HDZ-om i otada početi postajati i napokon postati ikona lijeve javnosti te najžešći protivnik i opanjkavatelj prvog hrvatskog predsjednika. Nitko ni izdaleka – ni Račan, ni poslije Josipović i Milanović, ni Vesna Pusić – nije toj javnosti bio i ostao toliko omiljen kao on, premda nitko od njih nije ni u tragovima imao njegove silne političke preobrazbe. Možda tu prilično zagonetnu ljubav objašnjava činjenica da se okomio na osobu koju su najviše mrzili, na Tuđmana, a možda je objašnjava i njegovo svjedočenje u Haagu koje je poslužilo tužiteljstvu za podnošenje cijelog niza drugih optužnica. Ne zaboravimo, tek zapravo s Milanovićem, što god mi njemu mislili, Tuđman i Domovinski rat na ljevici postaju neupitni. Sve do njega bili su sotonizirani, a vrhunac njihove mržnje prema Hrvatskoj i kriminalizacije Domovinskog rata dogodio se uoči oslobađajuće presude hrvatskim generalima, protiv koje su navijali i mediji i Mesić, koji se oštro usprotivio pozivu biskupa narodu da se za takvu presudu moli.
Ali možda postoji još zagonetnija pozadina Mesićeva političkog kontinuiteta obilježenog kontroverzama koju bi tek vrijeme moglo otkriti. Pitanje je koliko odgonetavanju te zagonetke može pridonijeti činjenica da je početku 2000. godine “Slobodna Dalmacija” objavila cijeli serijal o Mesićevoj suradnji s Udbom, a u knjizi “Mentalni komunist”, cijeloj posvećenoj Mesiću, slavni Ivan Aralica jednim ga citatom prokazuje kao suradnika najzlogasnije obavještajne službe u bivšoj Jugoslaviji, KOS-a.
Osobno sam pak zaslužan što je otkrivena Mesićeva kupnja dvaju stanova, garaža i zemljišta na prekrasnom obronku Medvednice u Zagrebu, na Borčecu, što je platio milijune kuna, koje ni približno nije mogao skupiti s predsjedničkom plaćom koliko god bila dobra, a koje su mu, kako se pravdao, posudili prijatelji. I činjenica da je u “muvingu” izgubio jedan ček (30.000 dolara) koji su mu u dijaspori dali za bolnicu u Gospiću pojačava mrlje u njegovoj bografiji.
Gašenje Mesićeva ureda koji je dobio kao bivši predsjednik zaslugom despota i kriminalca Ive Sanadera zapravo je gašenje posljednjih tragova nedjela te dvojice kod mnogih najomraženijih političara, koji su detuđmanizacijom učinili jednu od najvećih šteta Hrvatskoj u njezinoj povijesti.
>> Stjepan Mesić: Ovo je grubi pokušaj da mi se zatvore usta