'Gay sam, ali i otac djeteta lezbijskog para'

Prije nekoliko dana otpuhnula je šest svjećica na torti. Ova djevojčica ima puno prijatelja, omiljena je u vrtiću, vrlo je lijepa, zaigrana i vesela. Raste okružena ljubavlju, čak i više no što je to uobičajeno, barem na ovim našim meridijanima. Naime, ova djevojčica ima tri roditelja: oca i dvije majke.

One su lezbijke, a njihov je otac homoseksualac. On je Hrvat, rodom iz jednoga primorskog gradića, 53 su mu godine, po struci je elektrotehničar, a od sredine 90-ih živi u Ljubljani, baš kao i njegova šestogodišnja kći i njezine dvije mame. Njegovi podaci poznati su redakciji, a premda stoji iza svih svojih životnih odabira i nema ni jednog razloga tajiti svoj identitet, svoju je ispovijest odlučio podijeliti s javnošću pod uvjetom anonimnosti, i to isključivo zbog zaštite interesa svoga djeteta. Život ovog malenog bića začet je, ponajprije, iz dugodišnjeg prijateljstva njegovih bioloških roditelja.

– S obzirom na to da sam od svojih roditelja dobio mogućnost živjeti, smatrao sam da i ja imam obvezu postati otac nekoj osobi. To je za mene princip: ako si nešto dobio, onda si to dužan i vratiti. Zato sam na to i pristao – otpočeo je svoju ispovijest, pa se prisjetio kako je nakon dolaska u Ljubljanu pronašao posao i počeo živjeti kao gay, na način na koji žive homoseksualci u liberalnoj Sloveniji, gdje je već u to doba postojala prilično raširena i organizirana gay scena, sa svojim klubovima i organizacijama, pa se u to doba počeo baviti i aktivizmom.

– Upoznao sam mnoge gay muškarce i žene, pa i djevojku koja mi je postala dobra prijateljica, koja će kasnije postati majka mog djeteta. Ona je već tada bila u vezi sa sadašnjom curom i prije desetak godina njih su dvije počele razmišljati o tome da bi okrunile svoju vezu rođenjem djeteta kao i o tome da bi, s obzirom na to da se dugo poznajemo, vrlo rado vidjele mene kao oca djeteta – priča naš sugovornik.

Prethodno, taj je lezbijski par pokušao dobiti dijete drugim metodama poput umjetne oplodnje iz epruvete uz pomoć nepoznatog donora, rezonirajući da žele imati samo svoje dijete, no u Sloveniji je tada bio na snazi stav da se ne dopusti takva stvar pa su počele tražiti alternativne puteve.

– Bilo im je važno da je taj čovjek zdrav i da to radi dobrovoljno. Tada su se raspitivale kod prijatelja i došle do zaključka da to ljudi ili ne žele ili inzistiraju da to dijete bude i njihovo. Bilo je teško naći nekoga tko nije želio svojatati to dijete i tako je izbor pao na mene. Cure od mene nisu zahtijevale ništa osim da doniram spermu.

I kad smo se odlučili da to i napravimo, otišao sam na testove na spolno prenosive bolesti. Kad se ispostavilo da nema nikakvih prepreka, počeli smo razmišljati kako izvesti oplodnju. Nismo se željeli upustiti u to da dijete napravimo prirodnim načinom. Čuli smo da postoji drugi način koji prakticiraju ljudi istospolne orijentacije u Sloveniji, pa i u Hrvatskoj, a riječ je o metodi “lončića i žličice”. Svježu spermu stavili smo u injekciju i onda ju je prijateljica sama injektirala u svoju maternicu.

Nismo vodili ljubav, nego smo to napravili tako znajući da su to radili i drugi i da im je uspijevalo, čak i iz prvog pokušaja. Nama je trebalo nekoliko pokušaja, uspjeli smo, cura je zanijela, ali prva je trudnoća, nažalost, završila spontanim pobačajem. Bilo je to šokantno i za nju i za mene. Iako se, naravno, zalažem za pravo žene na izbor, moram priznati da od tog vremena, kad shvatite da je dijete neko vrijeme nakon začeća ipak živjelo, malo drukčije gledam na pitanja rođenja i pobačaja. Kad se moja prijateljica oporavila, pokušali smo ponovno i nakon nekoliko pokušaja smo i uspjeli.

Rodilo se dijete. Nisam bio na porođaju jer je moja prijateljica to željela obaviti sama, bez mene i svoje partnerice. Osjećaj je za mene bio neobičan jer to dijete nije plod ljubavi, niti sam živio s tom osobom i s njom proživljavao trudnoću. Na taj način ne možete biti najsretniji čovjek na svijetu, ali moram priznati da sam se ponosio tim djetetom, samim sobom i svojom odlukom, a ponosim se i danas – ističe 53-godišnjak.

Ne skriva homoseksualnost

Svoju seksualnu orijentaciju odavno ne krije, o tome znaju i obitelj i prijatelji još od vremena dok je 80-ih godina shvatio da ga zanima isti spol. No, sa svojom muževnošću nikada se nije sukobljavao, niti ju je dovodio u pitanje, pa se bez razmišljanja odazvao u Domovinski rat.

– O ratu ne razmišljate kao homo ili hetero osoba, razmišljate samo o svojoj dužnosti da se prijavite u vojsku kad vam je država napadnuta. Te 1991. pozvali su me, kao i određeni broj ljudi, na razgovor u MUP, gdje su nas pitali bismo li mi iz rezervnog sastava JNA prešli u sastav hrvatske policije, u vrijeme dok još nije bilo Hrvatske vojske. I ja sam to prihvatio bez dubljeg razmišljanja, osjećao sam to kao svoju dužnost. Počeo sam u rezervnom sastavu MUP-a, a poslije su me pitali želim li prijeći u specijalne jedinice, što sam prihvatio i na koncu svoj ratni put završio kao specijalac koji je prošao brojne terene i prilično dobro osjetio okršaje. No, nisam ostao do kraja rata: iz Hrvatske sam otišao nakon operacije Maslenica početkom 1993. godine – kaže, dodajući da u vojsci nisu znali za njegovu orijentaciju jer ga o tome nisu pitali, a on o tome nije govorio.

No, dolaskom u Sloveniju, kamo je otišao na poziv svog dečka koji više nije mogao ni želio strepiti nad njegovom sudbinom u ratnim operacijama, puno je slobodnije izražavao svoju homoseksualnost. Našeg sugovornika potom smo pitali o odnosu prema kćeri. Premda zajednicu u kojoj djevojčica živi sa svoje dvije mame ne smatra svojom obitelji, on je otac koji živi na drugoj adresi, ali ipak otac.

– Nakon njezina rođenja počeli smo razmišljati kakav bi trebao biti odnos između mene i djeteta jer je do tada bilo najvažnije da se dijete rodi. Došli smo do zaključka da je ipak važno da dijete zna tko mu je otac, da to sazna u vrijeme kad je to njoj potrebno. Mi smo joj to i rekli nakon što je krenula u vrtić i saznala da većina djece ima dva roditelja i da većina živi s oba roditelja, pa je zaključila da njoj netko fali. Tada nas je pitala i tada smo joj to jednostavno rekli. Da, to sam ja, onaj kojeg poznaješ, s kojim se često susrećeš iako ne živi s vama, što je čest slučaj u Sloveniji kao i u Hrvatskoj.

Od tada posve normalno komuniciramo, družimo se dosta često, idemo zajedno u šetnju, na izlete, na kavu i kolače, godišnje odmore... Prisutan sam na svim važnijim obiteljskim događanjima, rođendanima, zajedno slavimo Novu godinu i Božić. Mi smo, recimo to tako, drukčija obitelj, koja funkcionira u društvu i u svom krugu ljudi u kojem se krećemo i nikad dosad nismo imali nikakvih problema.

Ona me zove očka. Ja sam joj otac, premda nisam registriran kao roditelj jer zakon ne dopušta više od dva roditelja, ali majka joj je i registrirana kao majka, a njezina partnerica naše je dijete posvojila – priča otac djevojčice, pa dodaje kako njegova kći i njezine mame žive u izvanbračnoj zajednici u jednom malom mjestu, praktično selu, u blizini Ljubljane, gdje je na vlasti desnica, no tu ne tako običnu zajednicu žitelji su jednodušno prihvatili pa u svome okruženju žive mirno i spokojno. Što će se dogoditi, zanimalo nas je, bude li s godinama poželio više sudjelovati u odgoju svoje kćeri, pa i živjeti s njom?

– Njezine dvije mame bi željele da ja imam i više kontakata, ali ne želim unositi razdor u tu obitelj. Ne želim da se druga mama osjeća ugroženom zbog moje veće prisutnosti. Ne opažam nikakve tenzije kod svog djeteta što ja ne živim s njima i zato se ne želim previše isticati. Njoj ćemo pustiti da se okreće prema svojim potrebama. Iz vlastita iskustva, kao izvanbračno dijete, predviđam da će u pubertetu imati veću potrebu za ocem, kao što sam imao i ja, i zato ću nastojati da u to vrijeme budem njezin a da pritom ne unosim razdor u odnose te tročlane obitelji.

Naime, ne smatram se dijelom uže obitelji: ja sam otac, ali član šire obitelji, kao što su to tete i bake – priča otac djevojčice, dodajući da je teorija o važnosti muškarca u obitelji u 21. stoljeću, gdje muškarci i žene podjednako rade i obavljaju kućanske poslove, na vrlo klimavim temeljima. Progovarajući iz životnog iskustva, tvrdi da dijete koje odrasta s dvije lezbijke i ocem homoseksualcem nipošto ne mora biti gay.

Ona je sretno dijete

– S obzirom na to da slične situacije poznajem već dulje iz svoje okoline, opazio sam da djeca koja odrastaju uz gay roditelje nisu gayevi. Ne poznajem ni jedno takvo, a mnogi od njih već su u pubertetu i ne pokazuju tendencije prema osobama istog spola. Ti mladići koje poznajem imaju cure. Nitko od nas to nije postao jer je naučio biti gay i svi mi koji spadamo u gay populaciju imali smo heteroseksualne roditelje. Odgoj nije razlog, gay se postaje rođenjem, to apsolutno mogu potvrditi – kaže naš sugovornik, dodajući da se njegova kći u vrtiću zanima za suprotni spol te da ima “dečka”.

– Moje dijete nema nikakvih problema u vrtiću zato što ima dvije mame, na rođendanima je s ostalom djecom, nisam čuo da bi netko od roditelja zahtijevao da se ne igra s našom malom – kaže, pa dodaje kako je i njegova majka, u prvo vrijeme sumnjičava kada je čula da će postati baka, prihvatila unučicu s velikom toplinom. Pitamo ga je li njegova kći sretno dijete.

– Koliko ja opažam, ona je vrlo sretno dijete i nadam se da neće biti previše razmažena zato što je jedinica i oko nje svi lete. Zasad je ona naš centar svijeta, predmet ljubavi i brige, ponekad i previše. Nikada nisam požalio zbog svoje odluke, vođen načelom da ako je meni netko poklonio život, da ga nekome poklonim i ja. Sretan sam što će iza mene jednog dana ostati trag. I, da, djevojčica jako fizički sliči na mene – zaključio je naš sugovornik. 

Pogledajte i video o 4 mjesta na njezinom tijelu koja ne smijete dirati tijekom seksa

4 mjesta na njezinom tijelu koja ne smijete dodirivati tijekom seksa