Gdje je 150.000 dolara australskih iseljenika darovanih Hrvatskoj?

Bivši šef države Stjepan Mesić ponovno je ostavio prostor sumnjama oko manipulacija čekovima koje su australski Hrvati početkom 90-ih darovali Hrvatskoj za obranu, za oružje, za pomoć braniteljima, izbjeglicama, a koje je i on osobno primao tijekom boravka ondje. Nakon što se nije mogao obraniti od proustaških govora u Australiji, koje je nazivao “navodnima”, iako je cijela nacija vidjela što je rekao, Mesić se sad pokušava obraniti od pitanja što je bilo s tim čekovima iz Australije na kojima nisu bili mali iznosi novca.

Mesić je, naime, za klevetu tužio Darka Petričića, koji ga je optužio da je njegovu predsjedničku kampanju financirala albanska mafija. Tako je nedavno održano sudsko ročište u Zagrebu na kojemu je Petričić pred Mesićem ustvrdio da australski Hrvati govore o torbama novca koje je Mesić nosio u Hrvatsku tijekom rata. A Mesić je na to odgovorio da nikakav novac nije dobio, osim jednog čeka od 30 ili 50 tisuća dolara za gospićku bolnicu, nije se mogao sjetiti iznosa, ali da se taj ček u metežu pri njegovu odlasku negdje zametnuo.

Mesić je tako sam sebi skočio u usta i otvorio vrata opravdanim sumnjama da je priča o čekovima iz Australije u najmanju ruku šuplja, nesuvisla, puna nepoznanica. Jer je Mesić za predizborne predsjedničke kampanje 2000. govorio da je dobio ček za obnovu Hrvatskog sabora te da ga je dao Žarku Domljanu, kao i da je tijekom boravka u Australiji spominjan ček za gospićku bolnicu, ali da ga nikad nije dobio jer da je za njegova boravka bio zagubljen i da je poslije pronađen. Što je onda od toga istina? Koji Mesić govori istinu? Današnji ili onaj od prije deset godina? Ili je istina neka treća?

No videosnimke iz 1992. koje se mogu naći na internetu opovrgavaju Mesića, a njegove tvrdnje pobija i psihologinja Ina Vukić koja je početkom 90-ih bila tajnica HDZ-a za Australiju. Ona je bila jedna od najvrednijih političkih djelatnica u hrvatskom iseljeništvu u to doba i godinama je upozoravala na neprimjereno ponašanje Mesića i hrvatske diplomacije prema australskim Hrvatima. Ona je prva potvrdila i vjerodostojnost tonskih zapisa iz kluba Punchbool u Sydneyju, gdje je Mesić 1992. govorio o dvije hrvatske pobjede, od kojih je jedna bila i ona iz 1941., ustaška. O svojim iskustvima tajnice HDZ-a za Australiju, humanitarnom radu, poznanstvu s hrvatskim političarima i diplomacijom te bogatoj arhivi koju posjeduje, Ina Vukić priprema knjigu, o čemu ekskluzivno govori za Večernji list.

Mesić nije dobrodošao

– Točno! Pišem na engleskom jeziku jer osjećam veliku potrebu obraniti dobro hrvatsko ime u svijetu koje su Mesić i njegovi poklonici ocrnili lažima. To je najmanje što mogu učiniti za sve one koji su se rodili u dijaspori i čiji su ponos i vjera u hrvatsko podrijetlo bitni za opstanak naše etničke skupine diljem svijeta te za prijatelje Australce koji su nas uvijek podržavali. Pišem o stvaranju i radu HDZ-a u Australiji, o novcu koji smo slali preko Hrvatskog nacionalnog fonda i gdje je sve završio. Pišem i o osnivanju diplomatsko-konzularne mreže jer je u početku moj dom bio konzularni ured u kojem sam radila noću i bez naknade. Kad je riječ o Mesiću, od 1993. on nije dobrodošao među većinu hrvatskih rodoljuba, a nije se ni trudio posjetiti nas. Možda se bojao neugodnih pitanja. Dolazio je početkom 90-ih i posjetio sve klubove, one koji su imali fotografiju Pavelića, ali i one s Titovim slikama i jugoslavenskim zastavama. To su radili svi političari iz Hrvatske jer smo vjerovali u Tuđmanovu ideju pomirbe. A upravo je Mesić prvi govorio o pobjedama NDH i Titovim partizanima. On je taj koji je našu ljubav za slobodnom i demokratskom Hrvatskom ocrnio i kolektivno nas oklevetao kao iseljeničku skupinu koja uzdiže ustaštvo. Ja sam ga slušala i zgražala sam se vrteći poslije te snimke, ne vjerujući vlastitim ušima. Vjerujem da je to činio smišljeno i s namjerom da podijeli hrvatski narod na podobne i nepodobne, kako se radilo i u Jugoslaviji. Sjetimo se Mesićevih obećanja o pronalaženju novca dijaspore, ništa nije ispunio. Vjerujem da posjedujem jednu od najvećih arhiva u kojoj je dokumentacija o novcu poslanom iz dijaspore, ali me nitko od hrvatskih institucija osim novinara u posljednjih deset godina nije pitao da im pokažem evidenciju. U knjizi ću opširnije o tome – najavljuje I. Vukić.

Kad je riječ o spornim čekovima, Ina Vukić tvrdi da je onaj za gospićku bolnicu bio drugi ček, čija je sudbina također nejasna.

– Istina je da smo Mesiću predali drugi ček u iznosu od 50 tisuća dolara koji je glasio na ime bankovnog računa u Beču, Hrvatskog nacionalnog fonda, i zamolili ga da ga položi na taj račun na koji smo iz dijaspore slali novac. To se nikada nije dogodilo. Krajem siječnja 2000. Mesić je izjavio kako je na ček bio zaboravio, motao mu se po džepovima više od godinu dana te da ga je onda predao Žarku Domljanu za rekonstrukciju Banskih dvora. Mi smo novac poslali za Hrvatski nacionalni fond u Villachu, gdje su inače slani milijuni dolara koje smo skupljali za obranu i izbjeglice, a ne za druge svrhe. Nikad nisam dobila odgovor tko je zapravo unovčio taj ček i hrvatske vlasti nisu ništa poduzele da se to provjeri i javile nam. To je grubo nepoštovanje ljudi koji daruju u dobrotvorne svrhe, a možda se radi i o korupciji – drži naša sugovornica.

Ček o kojemu je ovdje riječ jest onaj čija se predaja Mesiću može vidjeti na internetskom servisu Youtube.

– Taj ček od 50.000 australskih dolara nije bio položen na bankovni račun u Villachu i stalno sam se o tome brinula, ali bez koristi. Na ovim snimkama vidi se također da mu je predan i ček od 100.000 dolara za Hrvatski nacionalni fond te privatni ček na ime Stipe Mesića, ali svota nije objavljena. No vjerujem da se radilo o nekoliko tisuća dolara za “poklon” njemu osobno i s osmijehom ga je stavio u džep, nije ga odbio iako mu je u Australiji sve bilo plaćeno. Ti čekovi nemaju veze s gospićkom bolnicom. To je bilo odvojeno i o tome ne znam mnogo. No Mesić 2000. navodi da je taj ček bio pronađen naknadno. Za ovaj od 50.000 dolara govorio je da se motao po njegovim džepovima godinu dana i onda ga dao Žarku Domljanu za popravak Banskih dvora. Ja se pitam je li to istina, i ako jest tko je taj ček unovčio jer na račun HNF-a nije pristigao, a nije bio ni na kakvo drugo ime, i nije bio namijenjen Banskim dvorima nego za pomoć braniteljima, izbjeglicama. Lako bi se moglo dogoditi da je i onaj ček od 100.000 dolara, što ga na filmu predaje Konstatin Bosnić, također pošao u stranputice. Mesić je dobivao novac i u gotovini, dobivao je tisuće dolara od ovdašnjih zarada na zabavama za pomoć domovini. Postala sam nepopularna kod čelnika sydneyskog HDZ-a kada sam se bunila zbog toga. U svakom slučaju, ili Mesić nije govorio istinu na suđenju Petričiću ili je govorio neistinu 2000. godine – uvjerava I. Vukić.

Mesić je često naglašavao da je iz Hrvatske otuđen iseljenički novac na tajne fondove u inozemstvu i da će on to otkriti i vratiti kući. Ina Vukić o tome je pisala i britanskim odvjetnicima, vodila je sporove…

Ništa nije napravio

– Osim retorike o toj temi na kojoj je gradio svoju političku karijeru, Mesić nije ništa napravio i niti lipu nije vratio s tih navodnih tajnih fondova. Nisam upoznata s time da ti fondovi postoje, ali znam sve o 8,6 milijuna američkih dolara iz računa Hrvatskog nacionalnog fonda koji je položen na račun u Londonu radi bankovne garancije za međunarodni zajam od 500 milijuna dolara. To je po meni bio ispravan način korištenja iseljeničkog novca. U prosincu 1999. na tom je računu bilo više od 11 milijuna dolara jer su stizale kamate i tada je novac trebalo vratiti u Hrvatsku i prekinuti ugovor s odvjetničkom kućom Allen Allen Hemsley. Predsjednik Tuđman je umro i ja nikad nisam dobila obavijest jesu li Mesić i Račan vratili novac u državni proračun te je li hrvatskoj javnosti pokazana potvrda bankovnog transfera. Osobno sam potrošila 15 tisuća britanskih funti 1998. i 1999. godine da dođem do dokumentacije u londonskoj banci koja je bila položena na Visokom sudu i saznam da je iseljenički novac na sigurnom. O tome ću sve napisati u knjizi – poručuje I. Vukić.

Sigurno je jedno, da priča o iseljeničkim čekovima još ni izdaleka nije zaključena. Mesić svojim istupima sam ostavlja prostor za nagađanja i sumnje, a državna tijela do danas nisu razriješila toliko razvikanu aferu s iseljeničkim donacijama i fondovima. Knjiga Ine Vukić bit će za mnoge neugodna kad izađe jer će u njoj biti puno više detalja nego što ih je sad otkrila. Ako Hrvatska želi biti pravna država, ako je borba protiv korupcije na svim razinama, ako je ratno profiterstvo kazneno djelo bez zastare, onda je krajnje vrijeme da nadležna državna tijela postupe po dokumentaciji koju Ina Vukić nudi, a dosad su svi od nje bježali. Pitanje je – zašto?

Mesić pak na naše upite do zaključenja ovog broja lista nije odgovorio.