U jednoj od emisija Radiotelevizije Beograd, koje su u drugoj polovini osamdesetih često bile obilježene političkom propagandom pa i podcjenjivačkim odnosom spram većinskoga stanovništva na Kosovu, vodio se upečatljiv razgovor. U nekom je selu sredovječni reporter intervjuirao vremešnoga čovjeka u nošnji s kečom (tradicionalna albanska kapa) na glavi. Kad je potonji vezano za delikatno pitanje odnosa ljudi prema domovini, izgovarajući s naporom nekoliko kratkih rečenica na srpskom, uz ostalo spomenuo riječ „duša“, novinar ga je nekim nadmoćnim tonom zapitao: „Pa gde je, deda, ta duša?“ Stari Albanac na to je mirno odgovorio: „Duša je tamo gde boli“. Živo se sjećam kako sam bio impresioniran, a i danas sam, dubokoumnošću tog zapažanja koje se – smatram – odnosi kako na dušu pojedinca tako i na tu temeljnu značajku naroda i drugih kolektiva. Doista, kompleksno i osjetljivo „središte mišljenja, htijenja i osjećanja koje se poima kao samostalna bit u čovjeku ili kao savjest“ (definicija pojma duša u Hrvatskoj enciklopediji), napose jasno dođe do izražaja u situacijama/vremenima dramatične pogibelji čovjeka odnosno zajednice, kada dolazi u pitanje i samo opstojanje.
Sjetio sam se začudnoga dijaloga srpskog novinara i albanskog seljaka krajem ljeta 2017., kad sam pročitao članak koji je Joe Biden objavio u časopisu The Atlantic. Bivši potpredsjednik je u njemu reagirao na nemila zbivanja u gradu Charlotesville u saveznoj državi Virginiji 12. kolovoza te godine. Toga je dana u žestokom kravalu s političkom pozadinom ozlijeđeno više osoba, a namjernim zabijanjem Dodge Challengera u skupinu ljudi (?!) ubijena je jedna mlada žena.
Najgore u ljudima
Sraz se zbio između, s jedne strane, mnoštva bijelih rasista odnosno ekstremnih desničara koji su se u maniri nacista iz tridesetih godina (mimohod pod svijetlima baklji, isticanje simbola mržnje, bijesno pozivanje na nasilje…) okupili na skupu „Ujedinimo desnicu“ te brojnih ljevičara i drugih protuprosvjednika s druge. Biden je oštro kritizirao lakonsko reagiranje Donalda Trumpa na taj konflikt, jer je predsjednik SAD zapravo izjednačio krivnju za njegov sadržaj i tragičan ishod, uz ostalo navodeći kako je u njemu bilo „predivnih ljudi na obje strane“. U naslovu toga teksta istaknuto je: „Živimo u bitki za dušu ove nacije“. Upravo to je bila i ključna poruka Bidenova govora, koju je odaslao zemlji i svijetu odmah nakon što je prije mjesec dana i formalno postao kandidat Demokratske stranke u izborima za predsjednika SAD. On je tom prilikom naglasio: „Ovo je bitka za dušu Amerike, izvucimo našu zemlju iz mraka. Ako mi povjerite predsjedništvo, izvući ću najbolje iz vas, a ne najgore. Bit ću saveznik svjetla, a ne tame“. Da je navedena poruka središnja u Bidenovoj predizbornoj komunikaciji, pokazuje ne samo to što je bila naglašena u izvještajima s uglavnom virtualne konvencije demokrata u Milwaukeeju, nego se otad ističe u medijima i intenzivno je prisutna u nastupima vodećih ljudi te stranke. Uz ostalo je i noseća tema trominutnoga spota koji se od kraja kolovoza intenzivno koristi u njegovoj kampanji.
Na početku spota „Joe Biden za predsjednika: Amerika je ideja“ predsjednički kandidat Demokratske stranke prvo podsjeća da je Charlottesville bio dom Thomasa Jeffersona, glavnoga autora Deklaracije o nezavisnosti iz 1776. koja je bila i ostala jedno od temeljnih idejnih polazišta Francuske revolucije i drugih demokratskih pokreta. Biden ističe neprispodobivu važnost glasovite misli iz toga dokumenta: „Mi smatramo da su očigledne i neosporne ove istine: da su svi ljudi stvoreni kao među sobom jednaki; da im je Stvoritelj dao stanovita neotuđiva prava; da među ta prava pripadaju pravo na život, pravo na slobodu i pravo na postizanje vlastite sreće“ (prijevod dr. Miroslav Brandt); duša Amerike je za njega najviše izražena baš u toj misli. Nadalje, ustvrdio je kako su zbivanja u tri godine, koliko je prošlo od nereda u Charlotesvilleu do ovoga kasnog ljeta, pokazala da se „opasnost za ovu naciju razlikuje od bilo koje opasnosti koju sam vidio u svom životu“ te da upozorenje kako se Amerika nalazi u bitki za svoju dušu danas vrijedi i više nego ranije. Iz takve dijagnoze izvlači krucijalni apel svoje kampanje: „Vjerujem da će se povijest osvrnuti na četiri godine vlasti ovoga predsjednika i na sve što on zastupa kao na razdoblje zastranjivanja, no ako damo Trumpu da bude osam godina u Bijeloj kući zauvijek ćemo i iz temelja promijeniti karakter ove nacije. Ono što jesmo. A ja ne mogu stajati sa strane i gledati kako se to događa.“
Osnovna premisa Bidenove izborne strategije sadržana je u uvjerenju da unatoč brojnim razlikama i sukobima postoji jedna duša te velike zemlje. Slijedom toga zalaže se za okupljanje velike većine Amerikanaca oko identiteta koji je vezan uz to. U članku iz The Atlantica on ističe: „Združeni smo jači od 300 milijuna. Združeni ćemo pobijediti u bitki za svoju dušu.“ Pritom se ustvari opet poziva na Jeffersona, trećega predsjednika SAD, koji je u svom inauguracijskom govoru 4. ožujka 1801. pozvao na sljedeće: „Ponovno uspostavimo u društvenom općenju onu harmoniju i privrženost bez kojih su turobni sloboda i sam život… Svako neslaganje u mišljenju nije neslaganje u načelu. Mi nazivamo različitim imenima braću istih načela. Svi smo mi republikanci i federalisti.“ Apeli s inauguracija i predizbornih nastupa vodećih političara su međutim jedno, a politička i društvena stvarnost drugo. Pa i sam Jefferson je u vrijeme svoga prvoga mandata priznao: „Meni je naravno poznato da postoje monarhisti među nama“. Zasigurno je i Joeu Bidenu, kao razumnom i iskusnom čovjeku koji ne okreće pogled od zbilje, poznato da su Sjedinjene Države u posljednje vrijeme naročito bremenite tegobnim političkim i društvenim podjelama koje sve učestalije dovode do neugodnih sukoba. Popis tih podjela bio bi veoma dug, pa ovdje navodim neke koje za vrijeme Trumpova mandata nerijetko gore poput dinamita u vatri: između još uvijek većinskih bijelaca i pripadnika rasnih manjina, najizrazitije Afroamerikanaca koji su zajedno s mnogima drugima, najviše pripadnicima mladoga naraštaja iz velikih gradova, zbijeni u veoma snažnom pokretu „Black Lives Matter“; između starijih i mladih (najviše studenata); između stanovnika država sa sjevera te obiju obala s jedne strane i onih koji žive na jugu i srednjem zapadu s druge; između desničara i liberala; između uskoga kruga veoma bogatih koji rabeći financijska sredstva odnosno manipulativno kontrolirajući političke institucije ostvaruju dominantan utjecaj na društvo i mnoštva siromašnih koji su deprivirani… Navedeni i drugi rascjepi i pripadajući sukobi u društvenom tijelu, smatram, ne bi bili tako ozbiljni da nisu uvjetovani ozbiljnim nelagodnostima u samoj duši Amerike.
Ako još uvijek i postoji kao cjelina, navedena je duša na nekim osjetljivim mjestima već napukla. Prema mišljenju mnogih, a svakako i barem jednoga od dvojice kandidata za šefa države, može se spasiti samo – bitkom, dakle intenzivnim srazom. Apokaliptičnim značenjem opterećena riječ rat s tim se u vezi još uvijek rijetko spominje. Međutim, oružanim nasiljem obilježeni recentni incidenti u Portlandu (Oregon), Lancingu (Michigan), Chicagu i nekim drugim gradovima i mjestima u kojima su se sukobili Trumpovi plaćenici/nasilnici i politički nezadovoljnici kao da upućuju na ocjenu da je u Americi (građanski) rat ustvari iza ugla. Čarke u kojima nepomirljivi suparnici koriste vatreno oružje, ionako u toj zemlji od mnogih obljubljeno i prisutno u velikim količinama (više od 300 milijuna komada!), razmjerno se lako mogu pretvoriti u grozomornu pojavu koju je von Clausewitz odredio kao „nastavak politike drugim sredstvima“. Posljednjih mjeseci više promatrača otvoreno dvoji hoće li Trump i mnogi njegovi pristalice, ako Biden pobijedi, mirno prihvatiti silazak s vlasti, što je sumnja koja itekako ima osnove u nekim izjavama 45. predsjednika Sjedinjenih Država, političara koji slabo drži do demokracije. Tako se istaknuti američki publicist Paul Waldman u članku objavljenom 8. lipnja ove godine na portalu Međunarodna politika i društvo zapitao „što će učiniti Trumpovi pristalice nakon Trumpa“ i oporo na to odgovorio: “Oni se neće uključiti u uvriježenu političku aktivnost – trebamo se pripremiti za najgore“.
Socijalno ljepilo 2016.
Politička i društvena situacija u SAD-u mogla bi u tjednima i mjesecima nakon 3. studenoga, ne prevlada li racionalno shvaćanje i povjerenje u demokraciju, podsjetiti na užasna obračunavanja u Španjolskoj nakon što je na parlamentarnim izborima 1936. pobjedu odnijela ljevičarsko-republikanska Narodna fronta. Iako smatram neodgovornim upuštati se u predviđanje važnih političkih i socijalnih zbivanja, vrijedi s dužnom ozbiljnošću uzeti u obzir neke već dulje prisutne bitne trendove. Na vrijednost takvoga pristupa upućuje i moje izravno iskustvo: u zaključku teksta o američkim izborima 2016. godine, koji sam napisao po povratku sa studijskoga boravka u toj zemlji i objavio u stručnom časopisu Političke analize, ustvrdio sam da je socijalno ljepilo u SAD dodatno oslabilo. Na temelju toga upozorio sam na sljedeće: „U Americi će se u nastupajućem razdoblju najvjerojatnije intenzivirati politički i kulturni sukobi koje administracija Donalda Trumpa, ma koliko i kako se trudila, neće biti u stanju (dostatno) prevladati“.
Veoma je teško u novinskom tekstu cjelovito razmotriti strukturnu pozadinu teških lomova duše te velike nacije; za takvu analizu trebala bi obimna studija koju bi trebao pomno pripremiti i napisati bolji poznavatelj aktualnih (ne)prilika u Americi nego što je ovaj sociolog i politolog. Ipak mogu pokušati iznijeti svoje poglede na jedan važan aspekt uvjetovanosti situacije da dušu zemlje treba spašavati političkom bitkom poslije koje, ovisno o ishodu izbora, mogu izbiti ozbiljni oružani sukobi. Riječ je o vrijednosti jednakosti kao svojevrsnoj okosnici američke duše: upravo je ta ideja vodilja, određena kao istovjetnost šansi ljudi koji su rođeni kao jednaki te imaju neotuđiva prava, stjecište Deklaracije o nezavisnosti. Da je tomu tako, uz ostalo upućuje studija pod nazivom Demokracija u Americi koju je na temelju spoznaja stečenih u toj zemlji od svibnja 1831. do veljače 1832. napisao Alexis de Tocqueville. Na početku uvodnog poglavlja lucidni francuski učenjak i diplomat piše: „Među novim pojavama koje su privukle moju pažnju za vrijeme boravka u Sjedinjenim Državama, ništa me nije toliko dojmilo kao opća jednakost uvjeta među ljudima. Brzo sam ustanovio zapanjujući utjecaj kojega ta osnovna pojava ostvaruje na tijek društva; ona daje osebujni smjer javnom mnijenju, kao i osebujni duh zakonima; prenosi nova pravila na vladajuće autoritete, te zasebne navike onima kojima se upravlja (…) Kako sam napredovao u svom istraživanju američkoga društva, sve više sam shvaćao da je ta jednakost uvjeta temeljna činjenica iz koje sve druge izgleda proizlaze, kao i središnje mjesto kojim su određena sva moja opažanja“.
U posljednjih gotovo dva stoljeća, koliko je prošlo od objavljivanja de Tocquevilleove knjige, dogodio se krvavi građanski rat (1861.-1865.) između 11 država Konfederacije opredijeljenih za održanje ropstva i 25 država Unije, često je izbijalo političko nasilje u kojemu su uz ostalo ubijena četvorica predsjednika i veliki politički vođe kao što su Martin Luther King i Robert Kennedy, nerijetko je dolazilo do masovnih prosvjeda katkad praćenih vandalizmom, teške ekonomske krize produbljivale su socijalne konflikte i uopće bilo je puno unutarnjih tenzija i sukoba, ali – uočavam sličnosti s nekima drugima – duša Amerike nikada prije nije bila tako ugrožena u svojoj suštini kao što je to posljednjih nekoliko godina.
Izraz otpora
Bol koju trpe mnogi građani te inače u mnogočemu veoma bogate zemlje, ponajviše deprivirani pripadnici manjina i siromašni, istovremeno i detektira i potresa taj nosivi stup goleme zgrade američkoga društva. Toj i takvoj boli svakako treba pridodati resantiman koji izražavaju brojni pripadnici bjelačke većine, pa i oni među njima koji su ustvari žive komforno, ali su jako nezadovoljni, čak i bijesni. Potonji su takav odnos, izgleda, najviše uspostavili slijedom svoje usmjerenosti na materijalna dobra i uživanja te izloženosti manipulativnom utjecaju izvjesnih medija. Istodobno je to u nekim aspektima izraz otpora spram društveno štetnoga djelovanja različitih političkih i drugih elita u posljednjih nekoliko desetljeća. Na nadolazećim izborima prvi svoje nade dominantno polažu u Bidena i demokrate, a drugi više vjeruju Trumpu i republikancima. Konačan ishod toga prevažnoga političkog procesa zapravo će najviše ovisiti o motiviranosti i disciplini navedenih skupina da pristupe glasanju.
Ovaj tekst ima veoma kompleksnu i za analizu zahtjevnu temu pa išće veći prostor od uobičajenoga. Stoga će u sljedećem broju Obzora biti objavljen njegov nastavak. U njemu će biti izloženi moji pogledi na osnovnu pojavnost i uvjetovanost kraha ideje jednakosti odnosno jednakih mogućnosti kao osnovnoga razloga zamračenja koje je zadesilo izvorni duh Amerike.
Pogledajte i video: Nasilni prosvjedi u SAD-u
Sve će to Trump počistiti nakon 03.11.