Prekjučerašnji okrugli stol, u organizaciji Večernjeg lista, na temu “Gdje je ljevica u Hrvatskoj?” naslovom, po mom mišljenju ispravno, sugerira kako pojam ljevice više nije samorazumljiv. Desetljećima ljevica u zapadnim demokracijama proživljava krizu identiteta, a u Hrvatskoj je situacija dodatno usložnjena posttotalitarnim kontekstom, neprofiliranom političkom scenom te patološkom situacijom u kojoj se čitavo desetljeće slijepo ispunjavaju domaće zadaće iz Bruxellesa, zbog kojih je “desnica” često radila lijevi, a “ljevica” desni posao.
Pad Berlinskog zida simbolički je označio kraj utopijske ljevice i definitivan krah zamisli o prevladavanju višestranačke demokracije i slobodnog tržišta. Lijeve stranke odustale su od većine starih ideala i uzjahale val liberalnog kapitalizma. Tehnološke promjene i nova struktura postindustrijskog društva u kojem radnici više ne čine većinu stanovništva, doveli su do redefiniranja klasne politike. Globalizacija sve više preseljava rad u zemlje tzv. Trećeg svijeta čime se gubi bilo kakva mogućnost univerzalne klasne solidarnosti.
Radnik u Zapadnoj Europi zarađuje i do deset puta više od onoga u Indoneziji ili Vijetnamu. Njemu dakle odgovara zadržati postkolonijalni odnos jer, iako nije dio privilegirane klase u svom društvu, dionik je privilegiranog dijela svijeta na globalnoj razini. Stoga maksima “proleteri svih zemalja ujedinite se” gubi svaki smisao. U nedostatku klase za čiju bi se emancipaciju borila, socijaldemokracija je našla nova područja borbe. Kapitulaciju na polju ekonomije, radnih prava i socijalne države nekadašnja ljevica pokušava kompenzirati borbom za prava homoseksualaca, manjina, imigranata, prava na pobačaj, eutanaziju, legalizaciju lakih droga itd. Time pokazuje da je, za razliku od napuštene ekonomske, zadržala antitradicionalističku i antiklerikalnu “klasičnu” dimenziju.
Hrvatska se ljevica nalazi u dodatno složenoj situaciji uzevši u obzir sjenu četrdesetpetogodišnjeg totalitarnog režima koji je nominalno bio lijevi i prema čijoj se baštini, iz koje je potekla, još nije do kraja odredila. Poziciju hrvatske ljevice nakon 1990. dodatno komplicira i nacionalno pitanje jer je tradicionalno bila projugoslavenska. Nakon propasti jugoslavenskog projekta ni to naslijeđe nije propitala niti je odnos prema njemu pokušala redefinirati, nego novo utopijsko utočište dijelom traži u sklopu Europske unije. No priča o tome kako u sklopu EU nacionalni identitet i okvir polagano postaje povijest definitivno pada u vodu na primjeru Belgije, Katalonije ili Škotske.
Hrvatska politička scena je i nakon gotovo četvrt stoljeća višestranačja ideološki konfuzna i neprofilirana. Kada bismo nekom strancu preveli jučerašnje novine, pomislio bi da je u Hrvatskoj na vlasti nekakva tačeristička desna stranka koja nemilice reže javni sektor, nameće mjere štednje, provodi privatizaciju i deregulaciju, smanjuje radnička prava, a da je u oporbi ljuta lijeva stranka čiji predsjednik Karamarko govori kako je “novi Zakon o radu nauštrb radnog čovjeka”. Gledano ekonomski, te u smislu radnih i socijalnih prava, apsurdno se pokazuje da je politika HDZ-ovih vlada bila više lijeva od SDP-ovih, koje su ukidale rodiljske naknade, kresale radnička prava i privatizirale na veliko, a i danas djeluju kao da su povijesni sljednici Miltona Friedmana, a ne Edvarda Kardelja. HDZ je dugo vodio lošu socijalističku politiku davanja subvencija, potpora, mirovina i prava svemu i svačemu, kupujući tako biračko tijelo, čime je državi stvorio velike dugoročne probleme, koje loša desna SDP-ova politika štednje i rezanja prava, samo produbljuje jer umjesto rasta proizvodi opću gospodarsku stagnaciju.
Današnja, nominalno lijeva vlast uvjerava javnost kako živimo neku vrstu izvanrednog stanja. Kriza je, mora se smanjiti deficit, potaknuti proizvodnja, postati konkurentni, ali kad se situacija sanira, e onda ćemo opet biti socijaldemokrati i boriti se za društvenu jednakost i pravdu. No problem je što to “izvanredno stanje” postaje permanentno, a sve je teže razlučiti koji su rezovi doista nužni za spas gospodarstva, a što je korištenje situacije krize kako bi se nepovratno razmontirali neki elementi socijalne države.
Važan je razlog zašto naša politička scena još nije jasno profilirana i mit Europske unije, put koji “nema alternativu” i čiji su se diktati morali slušati. A Unija je po pitanju ekonomije te radnih i socijalnih prava sve više desna, pa zbog njezina pritiska i SDP danas mora voditi takvu politiku, dok je po pitanju vrijednosti sve više ekstremno lijeva, do granice sekularnog fundamentalizma pa su siroti HDZ-ovci, koji danas grme o obrani obitelji, tradicije i kršćanskih vrijednosti, prije samo nekoliko godina na mig Velikog Brata svi poslušno digli ruke za Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je Crkva oštro osudila kao protukršćanski.
Prvog srpnja završit će taj mit o eldoradu za koji vrijedi žrtvovati sve pa i vlastita lijeva ili desna uvjerenja. Tek će tada moći započeti stvarno profiliranje političke scene na kojoj ćemo barem otprilike znati što će činiti oni za koje glasamo. Dotad je odgovor na pitanje “Gdje je danas ljevica u Hrvatskoj” jednak onome gdje je desnica. Nigdje.
bravo