Gdje je nestao Milanović? U nebrizi kakvu je imao i prema SDP-u i prema državi

Nikad im nisam osobito vjerovao, ali ankete koje pokazuju kako se SDP sve više srozava imaju pokrića i u mnogim drugim pokazateljima. Ivica Račan jest bio neka vrsta samodršca u SDP-u, ali SDP je u njegovo vrijeme mnogo više nego u Milanovićevo bio kolektiv, politička obitelj. Cijenili su ga u stranci, ali ga se nisu bojali, i zacijelo se moglo slobodnije govoriti, raditi i postupati. Milanović je takoreći došao niotkud, i u trenu zasjenio niz “starosjedilaca”, pa je, po prirodi bahat i samoživ, vrlo brzo stvorio neprijatelje. A kako je bio osvetoljubiv, mnoge je marginalizirao te poslije neke i izbacio iz stranke. Istinski, do stranke mu i nije bilo stalo, osim toliko da posluži njegovim ambicijama, zločestoći i taštini.

Sada mediji njegov bezobrazan odnos prema Saboru, u kojem ga nikad nema, premda je zastupnik s povelikom plaćom, uspoređuju s najgorim prezirima prema toj instituciji u povijesti samostalne Hrvatske. On do Sabora drži kao što drži do SDP-a i kao što je držao do Hrvatske dok je bio predsjednik Vlade. Milanović nema osjećaja za kolektiv, za zajednicu. S relativnom privlačnošću novog, mladog i pomalo osebujnog vođe, godine 2007. postigao je dobar rezultat na izborima, iako nije pobijedio, ali je pobijedio na idućima ne toliko svojom zaslugom koliko zaslugom iskompromitiranog HDZ-a. Tomislav Karamarko, koji nikad nije postao pravi vođa i zacijelo je bio najgori govornik među čelnicima stranaka u cijelom vremenu hrvatske demokracije, u vrijeme Milanovićeve vlasti podignuo je HDZ, pobijedio na nekoliko lokalnih izbora i na dvojim izborima za Europski parlament. Uvjerljivije bi pobijedio i na parlamentarnim izborima da je sve to kapitalizirao u finišu predizborne kampanje, u kojem je posve zakazao. Uspio je uvelike zahvaljujući i Milanoviću, koji je godinama razarao i stranku i državu te posvadio i izvrijeđao sve živo. Plenković je pobijedio poslije Karamarkova pada, ali tu pobjedu, što gotovo svi sada zaboravljaju, uvelike ima zahvaliti i Karamarku koji ju je ojačao nakon Sanadera i Jadranke Kosor. Ali i jednome i drugome posao je olakšao Milanović, koji je poslije neuspjeha, premda joj je još predsjednik, stranku ostavio “nezbrinutu” kao da nikad u njoj i nije bio. To bi još dugo vremena moglo na SDP djelovati razorno.

Da je Milanović bio istinski privržen stranci i da je iz te privrženosti stvorio manju skupinu stranačkih autoriteta, od kojih bi onda jedan ili dvojica bili kandidati za novog predsjednika, ne bi kandidata za vrh SDP-a bilo čak dvanaest. Ali kad je riječ o SDP-u, za njegovu je sudbinu možda najvažnija činjenica da je HDZ jedina “prirodna” vlast u Hrvatskoj i da ne bi trebao izlaziti iz Banskih dvora. To se pokazalo i 1990. godine, i iduće desetljeće, i poslije u brzim oporavcima stranke nakon teških padova. U normalnim okolnostima HDZ ne bi trebao imati ravnopravnog takmaca. No to i jest najveći razlog što bi SDP morao imati iznimno sposobna vođu. Glasovati za umjerenu desnu stranku u Hrvatskoj, za stranku desnog centra, prirodan je izbor zbog toga jer je Hrvatska pretežno katolička zemlja, zemlja tradicija, i što je na vjetrometini u kojoj se traži posebno jamstvo za zaštitu države i nacionalnih interesa.

Glasovati za ljevicu i liberale priličan je “luksuz”. Prvo zato što umjerena desnica može voditi i liberalnu državu i biti “socijalno osjetljiva” ne manje od ljevice. Jugonostalgičari, građani iz partizansko-komunističkih obitelji koji uvijek glasuju za SDP, Srbi koji su tradicionalno lijevo orijentirani a ne glasuju za srpske stranke, radnici u kojima su se zadržali neki sentimenti iz prošlosti, birači iz “ljevijih” podneblja – to nije dovoljno za pobjedu, pa su ljevici potrebni programi i svjetonazori kojima će privući birače izvan kruga onih koji su sigurni. Milanović je to nespretno pokušao slaveći Tuđmana, govoreći o srbijanskom vodstvu kao o šaci jada, vijoreći hrvatskim zastavama na skupovima SDP-a, no to je bila samo pjena na površini vode koja je brzo nestajala. SDP nema ni na vidiku osobe koja bi ga u skoroj budućnosti mogla učiniti ravnopravnim takmacem HDZ-u, koji je i izborom predsjednika stranke pokazao svoju suprotnost prema “raštimanoj” ljevici. Stoga, ako bude znao voditi stranku i državu, Plenković može računati na tuđmanovsku dugotrajnost na vlasti, a da bi mu mogao parirati, SDP se treba osloboditi razornog Milanovićeva naslijeđa i vratiti se račanovskoj sabranosti.

>> Milanović na Kosovu 
u razgovorima o svom budućem poslu?