UTORAK
11. Studenog
Nagađanja oko moguće potpore generala Ante Gotovine Kolindi Grabar Kitarović prilika su da se kaže - Gotovina postoji kao nacionalni mit i kao čovjek koji ima svoj osobni, privatni život i svoje interese. Tu svijest o sebi kao nekoj vrsti hrvatske svetinje u svom svakidašnjem životu on i nema na način na koji je o njemu imaju drugi. Ima ženu, djecu, bavi se biznisom. Ima neke svoje hobije, zabave, možda sportske, navijačke i druge strasti, preferencije, prijatelje... Sve ga to čini običnim, rekao bih, skinutim s mitskih, povijesnih visina i uključenim u građanski život poput milijuna drugih Hrvata.
Otkad je došao iz Haaga, više je puta manje ili više izravno dao do znanja da će živjeti uglavnom u tom svom privatnom svijetu i da politiku prepušta politici, političarima i biračima. Opredijelio se samo jednom – ako se to uopće može nazvati političkim opredjeljenjem – prije godinu dana kad je u Vukovaru bio u braniteljskoj koloni. Međutim, Gotovinina opredjeljenja nisu nepoznata, i ona su svakako mnogo više na strani Kolinde Grabar Kitarović nego Ive Josipovića. Svak može pretpostaviti, na primjer, da se general nikad ne bi složio s Josipovićevim istupom u Parlamentu u Sarajevu u kojem je optužio hrvatsko vodstvo za ratna stradanja u BiH, ili u izraelskom Knessetu gdje je govorio o ustaškoj zmiji u Hrvatskoj, što su i neki hrvatski Židovi osudili kao neistinu i ulizivanje. Zacijelo nikad ne bi iz Srbije primio na dar reprint izdanje časopisa Zenit urednika Ljubomira Micića koji je napisao najodvratnije šovinističke, istrebljivačke rečenice o Hrvatima. Tim je darom srbijanski predsjednik Tadić u Vukovaru ponizio Josipovića. Zacijelo nikad ne bi pristao ni na to da je – što je Josipovića omiljena konstrukcija – kao hrvatski branitelj baštinik partizanskih osloboditelja, iz čije je države, uostalom, pobjegao da bi se u nju vratio kad su je ti osloboditelji napali.
Gotovina se vjerojatno – tragom te bitne suprotstavljenosti Josipoviću – neće opredjeljivati za Kolindu, jer je i oprezan i nema baš savršeno iskustvo ni s jednom hrvatskom vlašću. Kao sjajan ratnik, vojni zapovjednik, osloboditelj zemlje, bjesomučno gonjeni i traženi haaški optuženik, i, napokon, kao nedužan oslobođen optužbe baš nimalo zaslugom hrvatske države i njezinih vlasti koje su prema tužiteljima bile sramotno servilne, on nikome ništa ne duguje, pa ni HDZ-u ni njegovoj kandidatkinji. Ako hoće, ona se može pozivati na generala s kojim zacijelo dijeli domoljubne osjećaje i očekivanja neusporedivo više nego Josipović. Gotovina nikoga ne bi iznenadio – osim što bi razočarao ljevičare – kad bi javno, otvoreno podupro Kolindu Grabar Kitarović. Ali dva su razloga zbog kojih on to vjerojatno neće učiniti. Prvo, time bi riskirao zasluženi građanski komoditet i možda naškodio svojim poslovima. I drugo, svoju bi bezgraničnu mitsku, povijesnu legendarnost podredio ograničenim političkim ciljevima. Gotovina ne bi smio biti po strani samo kad bi država bila ugrožena, kao što nije bio kad ju je trebalo stvarati i spašavati.
SUBOTA
8. Studenog
Jedini argument – reći da je nešto nedopustivo
Glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić optužio je premijera Milanovića i ministra Ostojića koji po premijerovu nalogu naređuje uhićenja. Sam se pak Milanović, tvrdi Brkić, “prije početka akcije Agram našao s dvojicom visokopozicioniranih dužnosnika PNUSKOK-a”. Vodstvo policije opovrgnulo je Brkića, uza znakovitu napomenu kako su takve optužbe “nedopustive”. Kao da ja policija sveta krava. U vremenu komunizma i fašizma, ta dva politička brata blizanca, policiji i partiji sve je bilo dopušteno, ali je govoriti ili pisati o toj samovolji bilo – nedopustivo. Ponavljanje te riječi ponavljanje je stava da je uvijek u pravu samo onaj tko ima kratke i duge cijevi, lisičine, sluganske sudove i zatvore. Jesu li to jedini argumenti koji su još ostali Milanoviću i Ostojiću?
NEDJELJA
9. Studenog
I naš Zid – “lex Perković” također su srušili Nijemci
Danas je takoreći cijeli svijet bio usredotočen na obljetnicu rušenja Berlinskog zida, ali ima i onih koje ni obljetnica ni rušenje te najpoznatije komunističke građevine nisu veselili. Na primjer, dojučerašnji glavni analitičar predsjednika Josipovića, slavni Dejan Jović, davno prije nego što će ga Josipović smijeniti, u beogradskom tjedniku “Vreme”, u tekstu punom žaljenja za velikosrpskom Jugoslavijom, pisao je: “Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to na načelu ‘prava naroda na samoodređenje’. Time je narušeno načelo statusa quo u Evropi, a to znači – i dovedena u pitanje i evropska sigurnost. Ako je mogla nestati jedna socijalistička država (Istočna Njemačka), onda može i druga (Jugoslavija).” Kad ga je birao za svoga važnoga suradnika, predsjednik je zacijelo znao za ovakve Jovićeve stavove, koji nisu daleko od njegovih. Josipović slavi petokraku, partizansku kapu, Tita... koji pripadaju istoj zločinačkoj komunističkoj simbolici kao i Berlinski zid. Toj simbolici pripada i Titov Josip Perković, pa, naravno, i Milanovićev i Josipovićev – “lex Perković”, svojevrsni hrvatski Berlinski zid, koji su također srušili Nijemci.
PONEDJELJAK
10. Studenog
Na najnižem smo stupnju ovisnosti o Bruxellesu
U prvim godinama ovog tisućljeća Europska unija nije silazila s usta Račanu, Piculi i ostalima. Mislio sam – ako se HDZ vrati na vlast, smanjit će se zlostavljanje javnosti Europom. Ali Sanader je udvostručio poklonstvo Bruxellesu. Onda su pregovori s EU završeni, ušli smo u Uniju i opet sam se ponadao da više neću biti toliko uznemiravan u mentalnom komoditetu suverenog građanina u suverenoj državi. Ali, kao što gledate i čujete, za Hrvatsku je jedina bitna relacija Bruxelles-Zagreb. Danomice slušamo: ne čekajte s reformama, posljednji je trenutak, već sutra bit će kasno. Svih tih 15 godina pojačavala se ovisnost i nemoć hrvatske vlasti, a sa sadašnjom se došlo do najnižeg stupnja, do pelena koje joj treba mijenjati i prati jer se nekontrolirano onečišćuje.
SRIJEDA
12. Studenog
I Varga, i premijer, i drugi ministri isto su društvo
Ministar Varga optužio je novinare koji ga napadaju da ih plaća farmaceutska industrija, a predsjednik HND-a Duka reče kako bi sad bio red da ga Milanović prozove. Ako se građani još i u što mogu uzdati, uz medije to je sudstvo, a kako su Milanović i još neki ministri sudstvo iznapadali od najnižih do najviših instanci, a ni novinare nisu štedjeli, i Varga, i premijer, i drugi ministri isto su društvo. Društvo koje je, uostalom, dalo potporu kandidaturi za gradonačelnika Vukovara Željku Sabi, kojemu se sudi zbog korupcije, a i do grla su u privatiziranju države zapošljavanjem po stranačkim, rođačkim, kumskim, prijateljskim i sličnim kriterijima zbog kakvih druge - hapse. Nije, dakle, Vargin grijeh da ga Milanović prozove nego da se premijeru pridruži.
ČETVRTAK
13. Studenog
“Dajemo sve od sebe” agresorima na Hrvatsku
Albanski premijer Rama je ovih dana u Beogradu, na zajedničkoj konferenciji za novinare sa srbijanskim premijerom Vučićem, rekao da je s Kosovom gotovo, ono je nezavisna država, na što je Vučić pobjesnio a većina srbijanskih medija te je riječi doživjela kao poniženje Srbije. I dok tako Rama nacionalne interese Albanaca štiti i pod cijenu incidenta, hrvatski predsjednik i premijer na takvim susretima “snishodljivo” podilaze čelnicima Srbije, negdašnjim Šešeljevim suradnicima i sudionicima agresije na Hrvatsku! Milanović je u Beogradu obećao da će u pomoći Srbiji na njezinu putu u EU Hrvatska “dati sve od sebe”. Dok Srbija daje sve od sebe da zadrži pokradeno u Hrvatskoj i dio okupiranog hrvatskog teritorija, dok taji podatke o nestalima i dok za ratnu odštetu ne želi ni čuti.
PETAK
14. Studenog
Šampion u pljuckanju po ugledu vlastite zemlje
Dok na utakmici uz rub igrališta, onako svečano odjeven i uređen, s rukama samozadovoljno prekriženim na prsima, stoji kao brončani kip, o sebi misli: ja sam najpametniji, najljepši i najvažniji na svijetu. E pa kad je u svojoj provincijalnoj umišljenosti takav, Niko Kovač na utakmicu u Londonu s Argentinom, koju vodi svjetski broj jedan - Messi, mogao je povesti rezervnu momčad. Sramoćenje Hrvatske pred cijelim svijetom donekle je ublažio rezultat, koji je bio i posljedica osobite motiviranosti reprezentativnih pričuva. No ostala je poruka: ako je Argentina druga na svijetu, Messi prvo svjetsko ime, a ja u Brazilu posljednji, mogu biti šampion u pljuckanju po veličinima i po ugledu vlastite zemlje.
>>Ruža Tomašić, Željka Markić, Milan Kujundžić: za razaranje doma - spremni!
>>Spektakularni odlazak Martine Dalić iz HDZ-a i nije tako loša usluga kukurikavcima
gotovina...sviđa mi se