Jedan trenutak genijalnosti bio je dovoljan mladiću iz ličkog sela Smiljana da zauvijek promijeni svijet. Bila je 1882. godina, 26-godišnji Nikola Tesla živio je u Budimpešti i s prijateljem Anthonyjem Szigetijem šetao gradskim parkom Városliget. Putem je recitirao stihove iz Goetheova „Fausta“. U jednom mu se trenutku „razotkrila istina“, uzeo je štap i u pijesku nacrtao dijagram kojim je postavio temelje moderne elektrotehnike: bila je to skica njegova budućeg indukcijskog motora, odnosno okretnog magnetskog polja zahvaljujući kojemu indukcijski motor proizvodi izmjeničnu struju. Ta jednostavna ilustracija postala je patent za sustav indukcijskog motora koji se danas upotrebljava za sve – od alata i raznih uređaja, kao sustav za hibridne automotore, sve do industrijskih postrojenja. U knjizi “Electric Motors and Drives” iz 1990. autor Augustin Hughes je ustvrdio: “Stručna se javnost slaže da je Teslin indukcijski motor jedan od najelegantnijih i najgenijalnijih izuma u povijesti čovječanstva.”
On je noć pretvorio u dan
Tom jednom malom trenutku genijalnosti možemo zahvaliti što danas imamo baš ovako osvijetljeni planet. Njegovo otkriće distribucije i upotrebe izmjenične struje ne samo da je promijenilo svijet nego je i dalje pokretač doslovno svega. Tesla je noć pretvorio u dan, a prekidač u moćnu napravu koja samo jednim potezom osvjetljava domove i pokreće strojeve.
Nemjerljiv je Teslin doprinos svijetu, osim što je bio praktičar i stvarao izume koji su se mogli primijeniti u ondašnjem svijetu, istodobno je imao i konkretnu sliku budućnosti. Namjera mu je bila činiti dobro čovječanstvu i crpiti snagu i ideje iz prirode. Bio je vizionar, čovjek budućnosti koji je živio prije svog vremena. Ali i duboko svjestan da, unatoč strasti i genijalnosti svojih izuma i ideja, one možda neće biti odmah prihvaćene. No čvrsto je u njih vjerovao. Tesla je jedan od najvećih izumitelja u povijesti. Zaslužan je za bolji i napredniji svijet u kojem danas živimo. A njegova osebujnost i kreativnost ostavila je u nasljeđe i niz patenata koje tek treba iskušati.
“Radim za budućnost”, govorio je Tesla, “i suvremenici me neće razumjeti, ali jednoga dana prevladat će znanstveni zakoni prirode čije sam tajne otkrio i sve će se izmijeniti kao dlanom o dlan, sve će se promijeniti. Nastupit će nova era ljudske mudrosti, čije će glavne odlike biti razumijevanje vremena, otkriće izvora beskrajne energije i oblikovanje materije po volji znanstvenika.”
Cilj mu je bio ovladavanje uma prirodom i iskorištavanje njezinih sila za potrebe čovječanstva. Vlasnik je više od 700 izuma i dvjestotinjak priznatih patenata. Dobio je 15 počasnih doktorata diljem svijeta i govorio osam jezika. Najveće mu je priznanje dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je jedinica jakosti magnetskoga polja nazvana – tesla.
No vratimo se na Budimpeštu koja ga je okrunila jednim od najvećih ljudi modernog doba. Njegovu revolucionarnom izumiteljskom blitzkriegu prethodio je jedan neobičan, pomalo mističan i gotovo koban događaj: doživio je živčani slom. Poslije ga je i opisao u svojoj autobiografiji gdje je napisao i kako će vječno žaliti što u tim danima, kad se borio za život i kada nije ni pomišljao na to da će se ikada oporaviti, nije bio pod promatranjem stručnjaka psihologije i fiziologije. Jer njegovo je psihofizičko stanje po dolasku u Budimpeštu bilo posebno čudnovato.
Stanje potpune sreće
Tesla tvrdi da su se njegova osjetila vida i sluha nevjerojatno pojačala. Mogao je jasno raspoznati udaljene predmete kojima nitko nije nazirao ni traga ni glasa. To je nešto što ga je, priznaje, pratilo od rođenja, pa se tako prisjeća da je kao dječak u Lici nekoliko puta spasio susjede od požara jer je noću čuo tiho pucketanje plamena koje nitko drugi nije mogao čuti tijekom spavanja. Također, to je nešto što ga je pratilo i dugo nakon Budimpešte, pa se prisjeća da je u američkoj državi Colorado 1899., obavljajući eksperimente, vrlo jasno čuo prasak gromova na udaljenosti 550 milja! No, iako tvrdi da je imao nevjerojatno dobar sluh i prije živčanog sloma, to konkretno iskustvo “bolesti” u Budimpešti nadilazilo je sve što je dotad iskusio ili vjerovao da je moguće.
“U Budimpešti sam mogao čuti otkucaje sata na udaljenosti od tri sobe između mene i sata. Slijetanje muhe na stol u sobi izazvalo bi tup udarac u mojem uhu. Vagon koji je prolazio na udaljenosti od nekoliko milja dobrano je prodrmao čitavo moje tijelo. Zvižduk lokomotive udaljene 20 ili 30 milja stvarao je toliko snažnu vibraciju klupe ili stolca na kojem sam sjedio da je bol bila nepodnošljiva. Konstantno mi je podrhtavalo tlo pod nogama. Da bih se uopće odmorio, morao sam poduprijeti svoj krevet gumenim jastucima”, napisao je Nikola Tesla.
Zvuci izbliza i izdaleka plašili su ga, a zrake sunca katkad bi stvarale snažan udar na njegov mozak. Morao se snagom volje natjerati da prođe ispod mosta ili slične strukture jer je imao osjećaj kao da most pritišće njegovu lubanju. U mraku je, tvrdi, imao čula poput šišmiša i mogao je detektirati postojanje objekta na udaljenosti do 12 stopa (3,6 metra) tako što je imao neki poseban osjećaj na čelu. “Moj puls varirao je od nekoliko do 260 otkucaja”, napisao je Tesla.
“Ugledni liječnik koji mi je prepisao dnevne doze bromida i kalija proglasio je moju bolest jedinstvenom i neizlječivom.”
Pomalo je nevjerojatno da je Tesla iz takvog stanja umnog i fizičkog posrnuća uspio ne samo prijeći u stanje prosvijetljenosti u vezi s nečim što će se pokazati kao jedno od najvećih otkrića u povijesti nego i u stanje kreativnog umnog i fizičkog napora u kakvom će živjeti i raditi sljedećih šest desetljeća. U trenutku pisanja autobiografije, napisao je da je, nakon oporavka od živčanog sloma u Budimpešti, radio 38 godina “gotovo bez ijednog dana prekida”.
Iz bolesti ga je izvukla “snažna želja za životom i za nastavkom rada”, a pomogao je i “predani prijatelj, sportaš”; Anthony Szigeti koji je bio s njime u parku onoga sudbinskog dana. Szigeti ga je vjerojatno pokušavao redovito izvoditi u park na čisti zrak jer je smatrao da će to Tesli pomoći da se izvuče iz ralja neobične bolesti.
Ideja mu je sinula u glavi poput snopa svjetlosti. Uzeo je štap i u pijesku nacrtao dijagram koji će šest godina poslije pokazati na predavanju u Američkom društvu elektrotehničkih inženjera i koji će poslije postati jedan od njegovih najvažnijih patenata. Slike koje je vidio u glavi i prema kojima je crtao u pijesku bile su toliko “prekrasno jasne i čiste” da su “imale čvrstoću metala i kamena” do te mjere da je Tesla govorio svojem prijatelju Szigetiju: “Pogledaj moj motor ovdje, pogledaj sad kako se okreće!” Predodžba o dijelovima onoga što je crtao u pijesku bila mu je jasna do najsitnijih detalja. Bilo je to mentalno stanje potpune sreće, ekstatičnost kakvu Nikola Tesla dotad nije nikad iskusio.
Tesla nas iz prošlosti uči kako živjeti danas. Ne kako postati znanstvenik, izumitelj, to je pitanje urođene sklonosti, upornosti i učenja već kako živjeti. Svima nam je upalio svjetlo, no vidimo li ga?
Sutra: Rođenje, školovanje i odrastanje
Odličan članak.