Kolumna

Genijalne žene opraštaju duhovitim muškarcima

Foto: Boris Ščitar
Genijalne žene opraštaju duhovitim muškarcima
09.05.2015.
u 12:00
Picassova muza Dora Maar povezala je Slavenku Drakulić koja je 90-ih bila persona non grata 
i Željka Senečića, poznanika Tuđmanovih
Pogledaj originalni članak

Među ženama nema genija. Tako je to jednostavno i nonšalantno formulirao međunarodno afirmirani filmski scenograf, razočarani slikar i svestrani redatelj Željko Senečić na predstavljanju knjige Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur” u prepunom zagrebačkom kinu Europa. Kultiviranoj zagrebačkoj publici koja je naviknuta srčano skrivati svoje stavove oteo se kratkotrajni, podjednako nonšalantni uzdah, a žešće nije protestirala čak ni Slavenka Drakulić kratko tek prokomentiravši da se sa Senečićem slaže u jako malo toga, ali da joj je on silno duhovit. Pa ga duhovitost očito ekskulpira od konzervativnih provala.

Za dugovječnije kroničare hrvatske kulturne zbilje, doduše, čudan je već i bio spoj Slavenke Drakulić i Željka Senečića. Pa ne tako davno, prije kojih dvadesetak godina bilo je teško zamisliti te dvije osobnosti na istom mjestu u isto vrijeme. Slavenka Drakulić početkom devedesetih bila je među onim čuvenim proskribiranim “vješticama iz Rija”, što je medijski skandal koji je danas potpuno nestao iz kolektivnog pamćenja. Amnezija je i inače jedna od gadnijih boljki hrvatske kulture i hrvatskog društva. Jedno vrijeme Slavenka je u Tuđmanovoj Hrvatskoj doista bila persona non grata. Sjetila se toga u kinu Europa čak i inače jako umjerena i dobronamjerna francuska veleposlanica Michele Boccoz istaknuvši u svom govoru koji je čitala na hrvatskom jeziku da je Slavenka Drakulić među onim hrvatskim umjetnicima koji su okusili iskustvo egzila.

U isto vrijeme kada je Slavenka Drakulić trajno izbivala iz Hrvatske Željko Senečić bio je dio kulturnog establišmenta. Senečić je bio dugogodišnji poznanik obitelji Tuđman jer je u Tuđmanovu građanskom stanu u vrijeme komunizma snimao filmove, što je toj tada disidentskoj generalskoj obitelji osiguravalo prijeko potreban novčani prihod. Senečić je potpisao i unutrašnje uređenje restorana Lady Šram u Mesničkoj ulici (danas zatvorenog) koji se povezivao sa mlađim sinom prvog hrvatskog predsjednika, a Senečić je kao filmski kreativac i surađivao s Patria filmom tog istog Stjepana Tuđmana.

No Slavenku Drakulić i Željka Senečića ovog je puta povezala osobnost Dore Maar, umjetničke fotografkinje i jedno vrijeme ljubavi i muze Pabla Picassa. Stoga su ostvarili čak i suradnju na Senečićevu mračnom dokumentarnom filmu o Dori Maar (koji je, usput rečeno, snimljen bez profesionalnog producenta), a u kojem je Slavenka Drakulić potpisana kao koscenaristica. No, ako je teza Željka Senečića da nema žena genija izazvana baš proučavanjem sudbine Dore Maar (a nas su u školi učili da čak i djeca mogu biti geniji, vidi pod Wolfgang Amadeus Mozart), kako se u tu konzervativnu tezu uklapaju rodni stavovi Slavenke Drakulić koja ima jedan od najsnažnijih autorskih ženskih glasova u Hrvatskoj?

Jesu li muškarci u umjetnosti doista toliko superiorni nad ženama? Zar doista toliko bolje pišu, slikaju, skladaju, snimaju filmove, glume, fotografiraju, pjevaju, sviraju… Zar se doista iz činjenice da su o Dori Maar do sada knjige napisale samo žene može izvući zaključak da žena genija nema? A što li će se desiti sa Senečićevom logikom ako sada neku knjigu o Dori Maar (bez obzira na to hoće li to biti biografija ili fikcija) napiše neki muškarac? Hoće li to automatski značiti da su žene geniji realnost? Dakle da postoje? I da su i u tome ravnopravni stanovnici ovog čudnog planeta u kojem su samo predrasude vječne.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

IV
ivda
17:10 09.05.2015.

volim Vaše tekstove,pametni su,s mjerom i humorom,ali pokažite "zube" koji put do kraja.